Henrik Suzo

Otac mu je bio pripadnik plemićke obitelji Berg, a majka, čije je prezime uzeo, obitelji Sus (Süs).^[3] S trinaest godina ulazi u dominikanski novicijat^[2] u rodnom Konstanzu, u kojemu je dobio prvu filozofsku i teološku poduku.^[3] U razdoblju između 1322. i 1325.^[1] ili 1324. i 1327.^[3] pohađa dopunski teološki studij na dominikanskomu studium generale u Kölnu, u kojemu postaje učenikom mistika Johannesa (Meistera) Eckharta^[1][2] i Johannesa Taulera.^[3] Povratkom u Konstanz, postaje lektorom, te oko 1327. piše Knjižicu istine, vjerojatno u obranu Eckharta, čiji se nauk smatrao kontroverznim.^[1] Nekada između 1329. i 1334. razriješen je lektorske dužnosti.^[3] Oko 1328.^[1], 1329. ili kasnije^[2] piše na njemačkomu Knjižicu vječne mudrosti (njem. Das Büchlein der ewigen Weisheit), koja je do Kempenčeva spisa Nasljeduj Krista bila najpopularnija knjižica vjerske tematike u Europi, zahvaljujući jednostavnomu jeziku pisanja teoloških i mističnih zapažanja.^[1] Propovijedao je u švapskim, švicarskim, elzaskim i nizozemskim gradovima, skupinama pojedinaca iz svih društvenih slojeva, koje je privukla njegova duhovnost. Oko 1343. izabran je za priora Družbe prijatelja Božjih u Konstanzu^[1] ili u Diessenhofenu (Švicarska)^[3], u kojemu je bio u progonstvu pred bavarskim kraljem Lujem IV.^[1] Povratkom u Konstanz ponovno se suočava s progonstvima i klevetama^[7], a oko 1347. odlazi u Ulm, u kojemu je živio do smrti 1366.

Neki povjesničari pripisuju mu autorstvo djela Ura mudrosti (lat. Horologium sapientie, između 1334. i 1348.), latinskoga izdanja njegove Knjižice vječne mudrosti, radi zadobivanja Eckhartova priznanja. Horologium je jezično dotjeraniji, bogatijega izraza, dopnjena sadržaja^[3], zbog čega ne postoji koncenzus oko njegova autorstva. Drugi smatraju kako je Horologium prethodio Knjižici.^[1]

Povjesničar Heinrich Seuse Denifle prozvao je Knjižicu vječne mudrosti »najljepšim plodom njemačke mistike«, svrstavajući je uz Homilije sv. Bernarda i Kempenčev Nasljeduj Krista.^[3] U drugoj polovini XIV. i tijekom XV. st. bila je najčitanijom knjigom meditacija na njemačkomu jeziku. Djelo je bilo čitano ne samo u njemačkim, nego i nizozemskim, francuskim, talijanskim i engleskim krugovima.^[3]

Svoj duhovni život opisao je nakon umirovljenja u autobiografiji (Vita ili Leben Seuses) na temelju zapisa njegove učenice i mističarke Elisabeth Stagel iz Tossa, koja je građu crpila iz njegovih pisama i prevođenjem spisa na njemački. Svojemu životopisu Suzo je pridružio preradu prethodnih djela (Knjižice istine i Knjižice vječne mudrosti) i jedanaest pisama (njem. Briefbüchlein) te ih s proslovom okupio u knjigu Exemplar Seuses.^[3]

Iako je njegova Knjižica istine, koju je izdao za studija u Kölnu, naišla na kritike u nekim teološkim krugovima, koji su Suzu zbog poznanstva s Eckhartom pogrješno povezivali s pojedinim krivovjerjima, nisu utvrđena odstupanja od Crkvenoga učenja. Suzo se suprotstavio onodobnim panteističkim strujanjima i libertinskim učenjima Bratstva slobodnoga duha.^[3] Nakon smrti često mu se pogrešno pripisivalo osnivanje Bratstva vječne mudrosti, čiji je pravilo bio slobodan prijevod jednoga od poglavlja iz Horologiuma, no ono se nije pojavio do XV. st.^[3]

Hrvatska književnica Sida Košutić posvetila mu je romansiranu biografiju (hagiografiju) Sluga Vječne Mudrosti (1930.), u kojemu ga prikazuje kao Slugu, Pjesnika i Patnika. Suzon je Pjesnik Kristov, Lijepi Sluga prelijepog Gospodina, Sluga Vječne Mudrosti.^[8]

• van Aelst, José ; Rozenski, Steven; Gay-Canton, Réjane: Henry Suso (c. 1295-1366): A Brief Introduction to his Life and Works (engl.) OPVS. Paris, 27. studenoga 2012.