Mile Brčić
Mile (Miljenko) Brčić (Gala, 10. listopada 1921. – Gala, 16. ožujka 2024.), bio je hrvatski branitelj, najstariji dragovoljac Domovinskoga rata, ujedno i sudionik Drugoga svjetskoga rata te preživjeli s Križnoga puta 1945.[1][2][3][4] Za života je služio u trima vojskama: Vojsci NDH-a, JNA i Hrvatskoj vojsci.[5]
| Mile Brčić | |
|---|---|
| Opći životopisni podatci | |
| Datum rođenja | 10. listopada 1921. |
| Mjesto rođenja | Gala |
| Datum smrti | 16. ožujka 2024. |
| Mjesto smrti | Gala |
| Nacionalnost | Hrvat |
| Puno ime | Miljenko Brčić |
| Nadimak | Mile |
| Opis vojnoga službovanja | |
| Čin | vodnik (JNA) |
| Ratovi | Drugi svjetski rat Domovinski rat |
| Vojska | Vojska NDH-a Jugoslavenska vojska Hrvatska vojska |
| Rod vojske | pješaštvo |
| Jedinice | 369. legionarska divizija 126. brigada HV-a |
Život
Rođen je 1921. u Gali, u obitelji Petra i Ive (rođ. Bošković), gdje je pohađao šest razreda osnovne škole.[1] Obitelj se bavila ratarstvom, stočarstvom i ovčarstvom.[2] Premda je kršten kao Mile, u osobnim ispravama vođen je pod imenom Miljenko.[2]
U veljači 1942. unovačuje ga Nezavisna Država Hrvatska u 369. legionarsku diviziju.[5] Vojnu obuku prolazio je dva mjeseca u Karlovcu, nakon čega je premješten u Varaždin, isto na dva mjeseca.[5] Četiri mjeseca proveo je u Nikolsburgu, nakon čega je vraćen u Zagreb, a iz njega poslan na bojište kod Psunja.[5] Tijekom rata bio je ranjavan i prebolio je trbušni tifus.[1] Borio se diljem NDH, a svoj je ratni put opisao u razgovoru 2016. ovako:[5]
- »Prva borba bila je u Psunju. Pa u Kozaru, Veliku Kladušu, Malu Kladušu, Bihač, Grmeč, Sanski most, pa onda Drvar, Jajce, Livno, Malovan, Bugojno, Jablanica, Rama, Zenica, Poljane, Vran planina… Led, snig, kiša... Tu san i obolio. Pribačen san u Sarajevo u bolnicu. Fibra 41,5 – trbušni tifus, plaurita. Ostavili me u bolnici pet nedilja. Iz bolnice san o'ša' u Gacko, pa u Ston, osvojili Pelješac i '44. u Bilom Brigu dočekali Božić, a u Širokom Brigu san i ranjen. Onda deset dana putova' do Zagreba. U Zagrebu u bolnici san osta' misec dana. Iza san o'ša' u Čazmu, pa priko Marije Bistrice, Starjeva, Stubice, Krapine i Celja u Austriju.«
Zajedno s civilima i vojnicima povlačio se od pješice od Čazme do Bleiburškog polja, na kojemu se sa suborcima predao engleskim snagama, a oni jugoslsvenskim partizanima.[5] Bio je prisiljen pješačiti od Dravograda do Maribora, gdje je bio smješten u logoru br. 8.[5] Tamo je susreo i brata, kojega kasnije nije više vidio.[5] Iz Maribora je potom pješačio do Zagreba, gdje je bio smješten u radnome logoru Prečko.[5] Iz njega je dobio premještaj u logor Čemernica.[5] Po otpuštanju iz logora, pješačio je od Siska do Banove Jaruge, od kuda je vlakom došao u Metković, a iz njega brodom doplovio do Splita, u kojemu ga je uhitila milicija i pritvorila u Katalinića brigu, no pušten je istoga dana.[5] U Sinj je stigao 15. kolovoza 1945.[5] Deset mjeseci proveo je na prisilnome radu u Muću i na izgradnji ceste Sinj–Livno.[2] Vojni rok u JNA služio je na Dorjanskom jezeru, tijekom kojega ga je general Kosta Nađ promaknuo u vodnika.[2] Izlaskom iz vojske, bavio se poljoprivredom[5], skrbivši se o šestero bratove djece.[6][3]
1991. dragovoljno se prijavio u Hrvatsku vojsku, u vojarni u Sinju.[5] Bio je član 126. brigade HV-a.[1] Čuvao je minska polja između Husine jame i Bilog Briga. Bio je na položajima i kod Vrdova, Zelova i Ogorja.[5] Status hrvatskoga branitelja dobio je u kolovozu 2006.[6]
Preminuo je u 103. godini, kao najstariji stanovnik Cetinske krajine i najstariji hrvatski branitelj.[1][4] Pokopan je na mjesnom groblju Svih svetih u Gali 18. ožujka 2024.[1]
Izvori
 | Portal Hrvatske – Pristup člancima s tematikom o Hrvatskoj. |