Talijani u Hrvatskoj

Pri pulskoj Gradskoj knjižnici i čitaonici djeluje Središnja knjižnica Talijana u Hrvatskoj (tal. Servizio bibliotecario centrale per la Comunita' nazionale italiana in Croazia).^[5]

Osim obrazovnih ustanova u Istri, u Rijeci djeluje talijanska srednja škola, dok u Zadru postoji talijanski dječji vrtić. U Rijeci izlazi list na talijanskom za pripadnike nacionalne manjine La Voce del Popolo (hrv. "Glas naroda").

U sklopu HNK Ivana pl. Zajca u Rijeci djeluje i Talijanska opera.

Hrvatski su Talijani potomci doseljenika iz Italije. Iznimka su ostatci starih romanskih zajednica na zapadu poluotoka Istre, koji govore posebnim romanskim jezikom, a izjašnjavaju se Talijanima (u Vodnjanu, Galižani i Rovinju, t.zv. Bumbari^[6]).Talijani u Hrvatskoj uglavnom su distribuirani u primorskim mjestima poluotoka Istre te u većim hrvatskim gradovima.

Poseban su slučaj izolirana zajednica Talijana u Moslavini.^[7] Oni su u ove krajeve došli krajem 19. stoljeća, kad je ovamo doselilo 60 talijanskih obitelji iz područja podno Dolomita, porječja rijeke Piave, iz okolice Belluna u sjeveroistočnoj Italiji, planinskog dijela pokrajine Veneta, osobito iz područja oko Longaronea.^[7] Odredišta su im bila u području Pakraca: sela Ploštine (dvojezični natpis, tal. ime Plostine), Kapetanovo Polje (Campo del capitano), Obrijež/Donja Obrijež (Obrijez minore), Banovac/Veliki Banovac (Banovac maggiore), Badljevinu, Filipovac i Strižičevac).^[7] Jedan je dio doselio na područje Nove Gradiške i Požege iz Furlanije i Veneta.^[7]Prvog desetljeća 20. st. odatle su odselili u selo Ciglenicu kraj Kutine.^[7] Postoji grupiranje zapadnoslavonskih Talijana u Zagrebu, pet talijanskih kuća u Zrnetićevoj u Vrapču, zagrebačkoj "Maloj Italiji".^[7] U potrazi za poslom selili su tijekom 2. pol. 20. st. i u 21. st. u veće gradove u Hrvatskoj, ali i u Italiju, gdje su ih pak nazivali - Slavenima.^[7]

Prvi svjetski rat i poraće

Izbijanjem rata između Austro-Ugarske i Italije 1915., mnoga talijanska kulturna društva i organizacije te stranke u Hrvatskoj su raspuštene i zabranjene, a Talijani pristaše ujedinjenja s Italijom bili su zatvoreni. Neki Talijani iz Istre i Dalmacije dobrovoljno su služili u talijanskoj vojsci na Sočanskom bojištu (Fabio Filzi iz Pazina, Giovanni Grion iz Pule, Alessandro Dudan iz Vrlike, Francesco Rismondo iz Splita itd.). Nakon raspada Austro-Ugarske krajem 1918., talijanske snage sukladno Londonskom ugovoru zauzele su Istru, Rijeku i veći dio Dalmacije. Većina domaćih Talijana s velikim nadama je očekivala pripajanje tih krajeva Italiji.^[8] Između studenog 1918. i lipnja 1921. većina Dalmacije te Rijeka i kvarnerski otoci bili su pod vojnom upravom Antante i talijanskih snaga, čekajući diplomatsko rješenje spora između Italije i Kraljevine Jugoslavije. Talijanska okupacijska vlast diskriminirala je protivnike pripajanja Italiji te ograničavala političke slobode. U takvim uvjetima dolazilo je do okršaja i sukoba mjesnih Talijana s Hrvatima i Srbima. U porastu nacionalnih napetosti, među dalmatinskim Talijanima dolazi i do osnivanja udruženja Fascio nazionale i Fascio giovanile s geslom "Italia o morte" ("Italija ili smrt").^[9] Kad je Rapallskim mirovnim sporazumom 1920. Italiji, suprotno očekivanjima, uz Istru pripao samo grad Zadar i otoci Lastovo, Cres i Lošinj, dio dalmatinskih Talijana se zajedno s povlačenjem talijanske vojske iselio u Italiju ili u novopripojene krajeve, pogotovo Zadar.^[8] 1924. i Rijeka ulazi u sastav Italije.

U ostatku istočnojadranske obale koji je pripao Jugoslaviji, lokalni Talijani su po Rapallskom sporazumu imali pravo na talijansko državljanstvo i obrazovanje na svom jeziku. Nastupanjem fašizma u Italiji te agresivnom Mussolinijevom retorikom prema Dalmaciji, rasla je međunacionalna netrpeljivost. Ona se očitovala 1921. i 1932. i u razbijanju mletačkih spomenika u Trogiru i drugim gradovima.^[10][11]

U krajeve koja su između dva rata bili pod talijanskom vlašću talijanske vlasti su doseljavale državne službenike s juga Italije, pa su tako u Vodnjanu bile izgrađene barake za karabinjere i carinike koji su se doseljavali na službu u pripojenu Istru.^[12] Slično tome, talijanska vlada je poticala naseljavanje u Zadar i Lastovo.

Drugi svjetski rat

U Travanjskom ratu 1941. fašistička Italija je izvršila invaziju na Jugoslaviju te joj je nakon sloma države NDH prepustila veći dio Dalmacije te ostatak Kvarnera i Hrvatskog primorja. Nekih od mjesnih Talijana su bili novačeni u talijansku vojsku ili su postali oslonci novog režima, koji je provodio nasilnu talijanizaciju te otvarao koncentracijske logore (Molat, Rab). Nakon kapitulacije Italije u rujnu 1943., dalmatinski i Talijani iz Italije zarobljeni od strane partizana priključili su se NOVJ u sklopu bataljuna "Garibaldi", nastavljajući se boriti protiv Nijemaca i ustaša. Drugi su u Istri, Rijeci i Zadru pod zaštitom njemačkih snaga nastavili borbu protiv partizana, dok su neki, pogotovo iz ostatka ratom poharane Dalmacije i teško bombardiranog Zadra, 1943. – 1944. otišli u Italiju.

Egzodus

Nakon Drugog svjetskog rata, a pogotovo 1947. i do 1954., kad je postalo jasno da ni Istra ni Zadar neće ostati dio Italije, najveći dio dalmatinskih i istarskih Talijana napustio je Hrvatsku i izbjegao u Italiju. Uzroci odlaska su bili višestruki:

• neki odlasci su se dogodili pod pritiscima i zastrašivanjima od strane Hrvata u ozračju nakon talijanskog vojnog poraza i brojnih proživljenih zločina za vrijeme talijanske okupacije,
• dio u strahu od neselektivne osvete, komunističkog nasilja prema protivnicima režima i nacionalizacije imovine,
• dio dobrovoljno, ne videći budućnost u komunističkoj Jugoslaviji s lošom zaštitom manjinskih prava.

U Istri i Slovenskom primorju, kao odmazdu za više desetljeća talijanskih nasilja i okupacije, pripadnici slovenskih partizanskih postrojbi, 8. dalmatinske udarne divizije i mještani počinili su čistku nad preostalim talijanskim fašistima, njihovim simpatizerima i suradnicima. Tijela su uglavnom završavala u krškim jamama – fojbama. Zajedničko talijansko-slovensko istražno povjerenstvo osnovano 1993., koje je istraživalo samo događaje na području današnje Italije i Slovenije, zaključilo je da su ubojstva uslijedila iz želje za uklanjanjem svih povezanih s fašizmom (bez obzira na osobnu odgovornost) te za izvršavanjem preventivnih čistki stvarnih, mogućih ili navodnih protivnika komunističkog režima.^[13]

1975. Jugoslavija i Italija su potpisale Osimski ugovor koji je uključivao i sporazum o naknadi za nacionaliziranu ili zaplijenjenu imovinu istarskih Talijana u bivšoj zoni B Slobodnog Teritorija Trsta (sjeverozapadni dio Istre do rijeke Mirne). Ostatak duga su Slovenija i Hrvatska podijelile u omjeru 62:38 posto, a dug kojeg je Hrvatska trebala platiti Italiji iznosi 35 milijuna dolara.^[14]

Samostalna Hrvatska

Nakon hrvatskog osamostaljenja, hrvatski Talijani uživaju zajamčena manjinska prava te rade na izgradnji i jačanju svojih kulturnih i obrazovnih ustanova. U Hrvatskoj jedina općina u kojoj Talijani čine (relativnu) većinu je Grožnjan, s 39,4% udjela etničkih Talijana u stanovništvu i 56% stanovnika kojima je talijanski materinji jezik.

Prije 1910.

Jezični zemljovid Istre iz 1880.		Udio govornika talijanskog u popisu 1910., u postotcima.

U popisima 19. i početka 20. stoljeća u pravilu se nije postavljalo pitanje nacionalnosti, tek iznimno, dok je uglavnom bilježen glavni jezik kojim se ispitanik služi ili pak materinji jezik. U Dalmaciji, Rijeci i Istri, u kojima se trgovalo i poslovalo uglavnom s Italijom te gdje je u četiri stoljeća mletačke vlasti talijanski kulturni utjecaj bio velik, bilo je teško razlučiti etničke Talijane od ostalih koji su se u svakodnevnom životu koristili talijanskim. Tijekom druge polovice 19. stoljeća, slijedom talijanskog risorgimenta i hrvatskog narodnog preporoda te izgradnje hrvatske i talijanske nacije, izborenom ravnopravnošću hrvatskog jezika u školstvu i javnom životu 1883., sve više Hrvata, Srba i Slovenaca u na istočnoj obali Jadrana prestaje govoriti talijanski.

1910. u gradu Zadru 66,3% stanovništva govorilo je talijanskim, u Splitu 9,75%, a u Šibeniku 6,4%. Značajne talijanske zajednice postojale su i u gradovima Krku (68%), Osoru (75,37%), Malom Lošinju (59,87%) i Rijeci (48,62%).^[15]

Hrvatska 1921. – 2021.

Talijani (crveno) u Istri po popisu 2001.		Materinji govornici talijanskog po popisu 2011[19]

U popisima za 1921. i 1931. se ne nalazi krajevi koji su tada bili dio Italije: Istra bez Kastva, grad Rijeka s okolicom, Cres i Lošinj, grad Zadar, otok Lastovo. Rast broja Talijana (gotovo udvostručenje) između popisa 1981. i 1991. rezultat je slobodnijeg, demokratskog ozračja i izjašnjavanja, kao i pojačanog organiziranja talijanskih političkih udruga poslije 1988.^[20]

Popis stanovništva 2001. godine

Osobe talijanske nacionalnosti ili djelomičnog talijanskog podrijetla.

• Ulderiko Donadini, hrvatski ekspresionist (rođen u obitelji moslavačkih Talijana)
• Melita Adany, hrvatska rekorderka u ronjenju na dah
• Dragan Holcer, hrv. nogometaš^[23]
• Claudia Beni, hrv. pjevačica
• Agostinu Straulino, osvajač odličja na OI u jedrenju
• Nicolò Rode, osvajač odličja na OI u jedrenju
• Giovanni Cernogoraz, osvajač odličja na OI u streljaštvu
• Emanuel Luxardo, liječnik, hrv. preporoditelj i kulturni radnik
• Sergio Endrigo (1933. – 2005.), kantautor
• Antonio Bajamonti, splitski gradonačelnik i autonomaš
• Nikola Tommasseo, književnik rođen u Šibeniku
• Ruggero Tommaseo, pisac i novinar s otoka Brača
• Manfred Borelli Vranski, političar i gospodarstvenik
• Enzo Bettiza, književnik
• Elvis Scoria, nogometaš i trener^{[nedostaje izvor]}
• Giovanni Rosso, nogometaš^{[nedostaje izvor]}
• Vlaho Bukovac, po ocu podrijetlom Talijan (izvorno prezime Faggioni)
• Marko Marulić, po majci podrijetlom Talijan
• Massimo Savić, hrvatski glazbenik i pjevač

• Središnja knjižnica Talijana u Hrvatskoj
• Manjinski jezici u Hrvatskoj

• Comunità Nazionale Italiana, Unija Talijana
• Italiani A Zagabria , Talijanska manjina Grada Zagreba  Arhivirana inačica izvorne stranice od 16. siječnja 2010. (Wayback Machine)
• Zajednica Talijana u Zagrebu  Arhivirana inačica izvorne stranice od 6. siječnja 2012. (Wayback Machine)
• Emisija Magistra vitae  Arhivirana inačica izvorne stranice od 23. travnja 2017. (Wayback Machine) ur. i vod.: Jasna Pavelić Jureško, tema: Talijanska nacionalna manjina u RH, Radio Marija, emitirano 4. siječnja 2017.