Tragedija
Tragedija (grč. τραγῳδία od grčkih riječi tragos (jarac) i "oide" (pjesma)) je vrsta drame u kojoj glavni lik ili ideje za koje se on bori, nestaju ili propadaju - ishod je tragičan. Nastala je u antičkoj Grčkoj. Precizni nastanak jeste pjesme zbora koji je oplakivao Dionizovu smrt.
Sama riječ dolazi od grčkih riječi τράγος jarac i ᾠδή pjesma. Ime "jarčeva pjesma" je dobila po simbolu boga Dioniza i prinošen mu kao obredna žrtva.
Prema grčkom filozofu Aristotelu, temeljna uloga tragedije je katarza, odnosno osjećaj sažaljenja kojeg tragedija mora izazvati kod gledatelja. Dakle, tragedija mora produbiti gledateljeve moralne svjetonazore i u njemu potaknuti osjećajnost, te na taj način pročistiti njegovu dušu (grč. κάθαρσις pročišćenje).
Obilježja tragedije
- Tragični junak je središnji lik tragedije, koji stradava ne zbog vlastite krivnje, nego zbog sudbine koja mu je donijela nesreću (bez krivice kriv).
- Tragični sukob je sukob tragičnog junaka s ostalim likovima koji imaju različita uvjerenja od njegovih.
- Tragična krivnja je krivica zbog koje tragični junak trpi.
- Tragični završetak je krajnji rasplet tragedije u kojemu junak teško stradava: ubijaju ga ili se pak sam ubija, biva prognan i sl.
- Uzvišeni stil je ton kojim je pisana tragedija, specifičan po svojoj uzvišenosti, kojoj je uloga radnju tragedije učiniti još dramatičnijom.
- Katarza je vrsta moralnoga, duhovnoga i psihološkoga pročišćenja koje gledatelja dovodi u stanje duševnoga mira. Nastaje u trenutku kada glavni junak spoznaje istinu ili shvati počinjenu grešku zbog koje mora stradati. To u gledatelju izaziva patnju i sažaljenje, ali i razmišljanje o uzrocima koji su junaka doveli do tragičnog kraja.
Razvoj tragedije
Tragedija se razvila iz ditiramba, odnosno zborske lirske pjesme posvećene bogu Dionisu. U 6. stoljeću pr. Kr. došlo je do izdvajanja korovođe (korifeja) iz ditirampskog zbora i stvaranja dijaloga između njega i ostatka zbora u kojem zbor predstavlja glas javnog morala i komentira radnju. Time je pjesma dobila narativni karakter, a korifej i zbor su počeli predstavljati određene likove, što je bila prekretnica u nastajanju tragedije od ditiramba. Drži se da je korifeja od ostatka zbora odvojio Tespis, iako neki teoretičari ističu Ariona.U početku tragedija je imala samo jednog glumca koji je vodio dijalog sa zborom. Eshil protagonistu, odnosno prvom glumcu (grč. πρῶτος prvi) pridružuje i drugog, odnosno deuteragonista (grč. δεύτερος drugi), a Sofoklo i trećeg glumca ili tritagonista (grč. τρίτος treći). To se odnosi na broj glumaca koji se trenutno nalaze na pozornici, a ne na ukupan broj glumaca u tragediji kojih je moglo biti puno više.
