Vladislav Kotromanić

Bio je sin bana Stefana I (III) Kotromanića i Jelisavete Nemanjić, kćerke kralja Dragutina i ugarske princeze Katarine. Vladislav je imao dvije sestre i petoro braće:

• Miroslav
• Ulirh
• Ninoslav Kotromanić
• Stefan II Kotromanić
• Katarina Zahumska
• Marija
• sin nepoznatrog imena

Nije poznato kada se rodio Vladislav Kotromanić. Prema Ćoroviću, kada je ban Stepan umro, Jelisaveta “negova udovica sa maloletnom decom Stepanom, Vladislavom i Ninoslavom morala je bežati iz zemlje,” a sklonila se početkom 1314. godine u Dubrovnik.^[2]

Posle povratka bana Stepana II (IV) u Bosnu kao njegov najbliži saradnik jаvlja se knez Vladislav. U ćiriličnoj povelji izdatoj oko 1322. piše: Ban Stepan sin gospodina bana Stepana po milosti Božijoj gospodin vsim zemljam bosanskim i Soli i Usori i Dolnim Krajem i Hlemske zemlje gospodin i brat moj knez Vladislav ... dadosmo knezu Vukoslavu za njegovu vernu službu dve župe Banjicu i Vrbanju^{[3][4][5][а]}

Trogirani su u jednom uputstvu zapovedniku njihove vojske u julu 1324. godine dali pismeno uputstvo kako da postupi ako dođe do rata “protiv kneza bosanskog Stepoša i brata Stepoševa i njegova naroda”.^[б]

Knez Vladislav je oženio Jelenu Šubić Bribirsku, kćerku kneza Đure Šubića iz plemićke porodice Šubića 1338. godine.^[7][в] Iz tog braka rođeni su Tvrtko I Kotromanić, Stefan Vuk III Kotromanić i kćerka Marija Kotromanić Helfenštajn^[9] Neki smataraju da je Vladislav s Jelenom imao još jednu moguću kći: Katarinu Kotromanić

Vjenčanje Vladislava i Jelene je opet zbližilo moćne porodice Kotromanića i Šubića,^[10] a obavio ga je trogirski biskup Lampridi.^[11] Kako su Vladislav i Jelena bili u drugom i trećem koljenu srodstva, bio je potreban otpust od pape kako bi brak bio valjan u očima Rimokatoličke crkve. Za taj otpust se niko nije pobrinuo, iako je papa ranije dao otpust za brak Vladislavova brata i ortenburške grofice Elizabete na zahtjev bana Mladena II Šubića, što je Vladislavov brak s Jelenom činilo neispravnim prema kanonskom zakonu.^[10][11] Kao i većina Kotromanića, Vladislav nije bio vjeran svojoj supruzi, te je dobio vanbračnog sina, budućeg kralja Stefana Dabišu, nakon što je njegova supruga rodila sina Tvrtka.^[11]

Vladislavov stariji brat ban Stepan II (IV) umro je u drugoj polovini 1353. godine,^[12] a sabor bosanske vlastele titulu bana predao je Stepanovom sinovcu mladom Tvrtku I, ali vlast je uzeo Tvrtkov otac knez Vladislav Kotromanić, kao starešina vladarske porodice.^[1] Nasuprot tome prema nekim piscima, Zbog pogoršanog zdravlja, Vladislav se 1353. godine odrekao nasljednih prava u korist svoga petnaestogodišnjeg sina Tvrtka, koji je naslijedio Vladislavova brata Stjepana kao ban, a kasnije se okrunio za prvog bosanskog kralja.^[13][14]

Knez Vladislav je kratko upravljao Bosnom i iz jedne povelje iz 1354. godine vidimo da je već umro.^[1] Pretpostavlja se da je umro u vladarskoj tvrđavi Bobovcu, ili na području Visokog.

• Solovjev, Aleksandar V., ур. (1926). Odabrani spomenici srpskog prava: (od XII do kraja XV veka). Beograd. 
• Ćirković, Sima (1964). Istorija srednjovekovne bosanske države. Beograd: Srpska književna zadruga. 
• Ćorović, Vladimir (1940). Historija Bosne. Beograd: Srpska kraljevska akademija. 
• Fine, John Van Antwerp, The Bosnian Church: Its Place in State and Society from the Thirteenth to the Fifteenth Century, Saqi in association with The Bosnian Institute, 2007.
• Klaić, Vjekoslav (1900). Povjest Hrvata – od najstarijih vremena do svršetka 19. stoljeća, Svezak drugi: Dio prvi. Zagreb. 
• Logos, Aleksandar A. (2017). Istorija Srba I (PDF). Beograd. ISBN 978-86-85117-37-4. 

• Vladimir Ćorović, „Istorija srpskoga naroda", Beograd 2001. Internet izdanje (www.rastko.rs)