Rimski miljokaz
Rimski miljokazi (milliarum ili lapis - krajputaši, biljeg, mramor) su kameni stubci kojim su bile obilježene sve važnije rimske ceste.
Stubac je oblog presjeka, sa natpisom ili bez njega, promjera do 40 cm, a visine uglavnom do 1,50 m. Postavljani su u razmacima od 1000 dvostrukih koraka (mille passus), koji čine jednu rimsku milju (1 r. milja = 1,481 km). Po miljokazima se određivala udaljenost između dva mjesta na cesti, udaljenost od glavnoga grada provincije ili od Rima, u kojem se nalazio nulti miljokaz.
Najstarije epigrafsko svjedočanstvo o gradnji rimskih cesta u Iliriji je miljokaz u dolini Trešanice kod Konjica (Han Vitek), sa natpisom Divo Avgusto. U Nevesinjskom polju pronađen je 21 miljokaz. Najbolje očuvani i danas se nalaze u selima Donja Bijenja (Maksima Tračanina), Udrežnja (cara Filipa) i Luke (dva miljokaza).[1] Obilježavao je cestu Narona-Nevesinjsko polje-Borci-Konjic-Sarajevsko polje čija je izgradnja počela za života cara Avgusta Oktavijana.[2]
Sve važnije ceste, koje bismo danas nazvali cestama l reda, bile su obilježene miljokazima. Najveći broj miljokaza sa našeg područja poznat je sa magistralnih cesta Salona-Servitium (Gradiška) i Salona-Argentaria (Srebrenica), kojima se milijacija računala od Salone, dok se na cestama Petrovačko polje-dolina Sane i Trilj-Narona milijacija brojala od Burnuma kod Knina.[3]
U unutrašnjosti provincije Dalmacije najbolje obrađeni i najimpozantniji su miljokazi sa ceste Drvar-Petrovačko polje - dolina Sane, koji su bili postavljeni u vrijeme cara Klaudija, i to g 47/48. n. e. Svi miljokazi s ove ceste izrađeni su u isto vrijeme, od istoga kamena (bračkog?) i u istoj radionici, što se ne može reći i za miljokaze sa ostalih cesta.[4]U predjelima koji gravitiraju panonskoj niziji, sačuvao vrlo mali broj miljokaza. Smatra se da je razlog nedostatak građevinskog kamena, uništavanje i korištenje u druge svrhe, zatrpavanje u aluvijalnim nanosima riječnih korita, a možda ih jednostavno nije ni bilo?