Sač

Sami izgled vjerovatno dolazi iz pribora za jelo saj ili Tava(h), zakrivljenog metalnog pribora koji se koristi na svojoj konveksnoj strani za pečenje somuna, a sa konkavnom stranom koji se koristi slično kao u voku na Bliskom istoku i velikim dijelovima Azije.

Tradicionalno, sač je bila jednostavna, primitivna peć za pečenje raznih namirnica koju su koristile manje imućne porodice koje nisu mogle priuštiti štednjak u svojim domovima, a sam poklopac je često služio i kao ploča za pečenje somuna.

Danas se obično koristi u restoranima širom Turske i Balkanskog poluostrva: u Albaniji („Saç“), Bugarskoj, Bosni i Hercegovini, Hrvatskoj (gde se zove „ peka"), Grčka (gdje se zove "Παραδοσιακή Γάστρα", " Σινί" ili "Χάνι" ), Kosovo, Crna Gora, Sjeverna Makedonija, Srbija i Slovenija.

Kuhanje u saču omogućava ravnomjerno, konvekcijsko pečenje, a oblik zvona omogućava recirkulaciju pare, čime meso, riba i povrće ostaju sočni, a krompir i povrće miješaju svoje ukuse sa mesnim. Koristi se i za pečenje hljeba i tradicionalnih peciva poput bureka i pice. Ovaj tradicionalni način kuhanja prihvaćen je uglavnom zbog svojih specifičnih svojstava poboljšanja okusa, što omogućava da se hrana lagano dimi, uz prethodno spomenuti proces kuhanja u konvekciji.

U Bugarskoj se reč сач ili сачѐ odnosi na ravnu glinenu ploču, koja se zagrijava na visoku temperaturu, i stavlja na sto, gdje se na njemu kuhaju tanke kriške povrća i mesa. Masnoća se ne koristi i nije pokrivena. U regionu Rodopa obično se koristi više mesa.

U nekim regijama Rumunije, ekvivalent saču, koji se zove țest [ro], izvedenica od latinskog testum, korištena je za pečenje kruha.^[1][2]

• 
• 
• 
  Primjer jagnjetine ispod sača.
• 
• 

• Nizozemska pećnica
• Tava
• Vok

• Održano takmičenje u kuhanju ispod sača i kotlića u Sloveniji
• Održano takmičenje u kuhanju ispod sača u Hrvatskoj