Vlažno područje

Svaki kompleks zemljišta na kojem se formiraju vodene akumulacije nakon snažnih kišnih oluje ne mora se nužno smatrati „močvarnim područjem”, iako je zemlja jako navlažena. Vlažna područja imaju jedinstvene karakteristike: ona se općenito razlikuju od ostalih tzv. “vodnih tijela” ili zemljišnih oblika na temelju osnovu vodostaja i karakterističnoih životnih formi biljnog svijeta, odnosno vegetacije. Specifično, močvarna područja su osobena po razini vode koja je na ili blizu reljefne površine zemljišta tokom dužeg perioda svake godine i da omogući razvoj obilježavajućih vodenih biljaka.^[13][14]Konkretnija definicija zajednica ovih područja je prema matičnom tlu i hidrofitama.^[1]Vlažna područja su+e također opisuju kao ekotoni, koji su prelaz između suhih kopnenih i vodenih površina.^[15] Mič i Goselink su napisali da močvarna područja postoje „... na sučelju između istinskih kopnenih ekosistema i vodenih sistema, što ih čini inherentno različitim jednih od drugih, ali istovremeno i veoma međuzavsisnim.”^[16]Pri donošenju odluka o upravljanu životnim okruženjem postoje podskupovi definicija koje su dogovorno formulirane radi preciznijeg sporazumijevanja u donošenju regulatornih i političkih odluka.

Vlažna područja imaju najmanje dvije važne funkcije u nastanku I kontroli klimatskih promjena. Zahvaljujući svojoj sposobnosti otapanja ugljika, imaju ublažavajuće efekte, pri čemu se staklenički plin (ugljik-dioksid) pretvara u čvrsti biljni material, putem procesa fotosinteze, uz sposobnost skladištenja i regulacije vode.^[17] Procjenjuje se da vlažna područja na globalnom nivou skladište oko 44,6 miliona tona ugljika.^[18] Posebno u slatinama i mangrovnim močvarama, prosjek količine sekvestracije ugljika je 210 g CO₂ m⁻² y⁻¹, dok blatišta I tresetišta sekvestriraju oko 20–30 g CO₂ m⁻² y⁻¹.^[18][19] Obalske močvare, poput tropskih mangrova i nekih slanih močvara umjerenih klimata, poznate su kao rezervoar za ugljik koji inače doprinosi klimatskim promjenama, kada je u plinovitim oblicima (ugljik-dioksid i metan). Sposobnost mnogih močvarnih područja u zoni plima da skladište ugljik i minimizuju protok metana iz plimnih sedimenata, dovela je do sponzorstva inicijativa plavog ugljika koje su namijenjene unapređenju tih procesa.^[20]

Ipak, u zavisnosti od posebnih karakteristika, neka vlažna područja su značajan izvor emisije metana, a iz nekih se također emitira i dušik-oksid,^[21][22] koji je plin staklene bašte sa potencijalom globalnog zagrijavanja 300 puta većim od ugljik-dioksida, a u 21. stoljeću, dominantna je supstanca koja oštećuje ozon.^[23] Pokazano je da višak hranivih sastojaka uglavnom iz antropogenih izvora značajno povećava tokove N₂O iz močvarnog tla, u procesima denitrifikacije – nitrifikacije.^[24][21][25] Studija u međuplimskom području slane močvare u Novoj Engleskoj pokazala je da višak količine hranivih materija može povećati emisiju N₂O, a da ne izaziva sekvestraciju.

Flora

Postoje četiri glavne grupe hidrofita koje se nalaze u močvarnim sistemima širom svijeta.^[26]

Potopljena močvarna vegetacija može rasti u slanim i slatkovodnim uvjetima. Neke vrste imaju podvodne cvjetove, dok druge imaju dugačka stabljika kako bi cvjetovi mogli doći do površine.^[27] Ove vrste pružaju izvor hrane za izvornu faunu, stanište beskičmenjaka, a posjeduju i mogućnosti filtracije. Primjeri uključuju morske trave i rod Vallisneria

Plutajuće vodene biljke ili plutajuća vegetacija obično uključuje malene oblike, poput strijele (Peltandra virginica).

Drveće i grmlje, gdje čini veći dio pokrivača na zasićenim tlima, kvalificiraju ta područja u većini slučajeva kao močvare.^[1] The upland boundary of swamps is determined partly by water levels. This can be affected by dams^[28] U nekim močvarama može dominirati jedna vrsta, poput srebrenog javora, močvara oko Velikih jezera.^[29] Druge, poput onih iz Amazonskog bazena, imaju veliki broj različitih vrsta drveća.^[30] Primjeri uključuju čemprese (Taxodium) i mangrove.

Fauna

• Ribe su više ovisne o močvarnim ekosistemima od bilo koje druge vrste staništa. Sedamdeset i pet posto američkih komercijalnih zaliha ribe i školjki ovisi isključivo o ušćima kako bi preživjele.^[31] Tropskim vrstama riba potrebne su mangrove za kritična mjesta za mrijestilište i rasadnike te sistem koralnog grebena za hranu.
• Vodozemci kao što su žabe trebaju i kopnena i vodena staništa u kojima bi se mogli razmnožavati i hraniti. Dok punoglavci kontroliraju populaciju algi, odrasle žabe hrane se insektima. Žabe se koriste kao pokazatelj ekološkog zdravlja zbog njihove tanke kože koja apsorbira i hranjive tvari i toksine iz okruženja, što rezultira natprosječnom stopom izumiranja u nepovoljnim i zagađenim okolišnim uvjetima.^[32]
• Gmizavci kao što su aligatori i krokodili česti su u močvarnim područjima nekih regija. Aligatori se javljaju u slatkoj vodi zajedno sa slatkovodnim vrstama krokodila. Floridski lokalitet Everglades je jedino mesto na svijetu gdje koegzistiraju i krokodili i aligatori.^[33] Morski krokodil naseljava ušća i mangrove i može se vidjeti na obali koja graniči sa Velikim barijerskim grebenom u Australiji.^[34]
• Zmije, gušteri i kornjače također se mogu vidjeti širom močvarnih područja. Pužuća kornjača jedna je od mnogih vrsta kornjača koje se nalaze u močvarnim područjima.
• Ptices, posebno plovke i one koje gaze široko su prisutne u ovakvim stsništima^[35]
• Sisaris uključujući brojne male i srednjevelike kao što je voluharica, šišmiši i kljunar pored velikih biljojeda i vrsta u vrhu lanca ishrane, kao što su barski dabar, močvarni zec, floridski panter i los. Mokra staništa privlače mnogo sisara zbog obilja sjemenki, bobica i drugih sastojaka vegetacije, kao i zbog obilne populacije plijena poput beskučmenjaka, malih gmizavaca i vodozemaca.
• Insekti i beskičmenjaci, ukupno čine više od polovine od 100.000 poznatih životinjskih vrsta u močvarnim područjima. Insekti i beskičmenjaci mogu biti potopljeni u vodi ili tlu, na površini i u atmosferi.^[36] Mnogo insekata živi u vodi, tlu i atmosferi u različitim životnim fazama. Naprimjer, obična leptirica Syritta pipiens živi u močvarnim područjima, a živi i u vlažnim, trulim organskim tvarima u fazi larve, hraneći se lisnim ušima. Muha potom posjeti cvjetove dok ulaze u fazu odraslih.

Alge

Alge su različite vodene biljke koje mogu varirati u veličini, boji i obliku. Alge se prirodno javljaju u staništima kao što su unutrašnja jezera, međimorske zone i vlažno tlo i pružaju namjenski izvor hrane za mnoge životinje, uključujući neke beskičmenjake, ribe, kornjače i žabe. Postoje tri glavne grupe algi:

• Plankton su alge koje su mikroskopske veličine, slobodno plutajuće alge. Ove alge su toliko sitne da bi se u prosjeku 50 ovih mikroskopskih algi poredalo od kraja do kraja samo jedan milimetar. Planktonski oblici su osnova mreže ishrane i odgovorni su za primarnu proizvodnju u okeanu, koristeći fotosintezu za pravljenje hrane.
• Nitaste alge su dugi nizovi ćelija algi koje tvore plutajuće prostirke.
• Chara i Nitella su uspravne alge koje liče na potopljenu biljku s korijenjem.^[37]

• Bare
• Močvara

• "Wetlands International works to sustain and restore wetlands for people and biodiversity". Wetlands International. Pristupljeno 21. 1. 2014.