Alep

Za Alep se tvrdi da je najstariji u kontinuitetu nastanjeni grad svijeta, iako se za istu titulu vatreno bori i Damask. Iskapanja kod Tel Karamela (25 km sjeverno od središta grada) su dokazala da je ovo područje bilo naseljeno još u 11 tisućljeću prije Krista, što ga čini najstarijim naseljem na svijetu (dvije tisuće godina starije od Jerihona).^[2] Također, naselja južno od Alepa, Tel as-Sauda i Tel al-Ansari, su bila naseljena još u kasnom 3 tisućljeću pr. Kr. To je vrijeme kada se prvi put spominje i Alep kao trgovačko i vojno središte, na klinastom pismu u glinenim pločicama iz mezopotamske Eble^[3] Taj kontinuitet naseljenosti se dogodio vjerojatno zbog strateškog položaja Alepa na trgovačkom putu između Sredozemlja i Mezopotamije.

Grad je dugo zadržao gospodarsku važnost kao posljednji grad na Putu svile koji je ovdje završavao nakon dionice kroz središnju Aziju i Mezopotamiju.

Tijekom osmanske vladavine, Alep je bio treći grad po veličini, odmah iza Istanbula i Kaira. God. 1869., otvorenjem Sueskog kanala trgovina je skrenuta s putova prema Alepu i započelo je njegovo propadanje. Nakon propasti Osmanskog carstva, krajem Prvog svjetskog rata, Alep je izgubio svoju glavnu prometnicu, sjevernu željezničku prugu koja ga je spajala s Mosulom, koja je pripala Turskoj. 1940-ih izgubio je i vezu s morem kada su Antiohija i Aleksandreta pripale također Turskoj. Naposljetku je izolacija Sirije posljednjih desetljeća još pogoršala situaciju u gradu, iako je možda to jedan od razloga što je tako dobro sačuvan Stari grad.U neovisnoj Siriji Alep doživljava svojevrsni preporod i bilježi se napredak u svakom području, od kulture do gospodarstva i turizma.

God. 1986., Alep je upisan na UNESCO-ov popis mjesta svjetske baštine u Aziji, a od 1999. god. gradske vlasti su, u suradnji s inozemnim agencijama, započele provoditi obnovu i revitalizaciju Starog grada.^[4] No, zbog ratnih sukoba, 20. lipnja 2013. godine UNESCO je odlučio staviti svih šest mjesta svjetske baštine u Siriji na popis mjesta svjetske baštine u opasnosti^[5]

Drevni Alep
Svjetska baština – UNESCO
Država	Sirija
Godina uvrštenja	1986. (10. zasjedanje)
Vrsta	Kulturno dobro
Mjerilo	iii, iv
Ugroženost	—
Poveznica	UNESCO:21
Koordinate	36°12′N 37°10′E / 36.2°N 37.16°E / 36.2; 37.16 (WD)

Usprkos fizičkoj blizini Damaska, Alep ima osobit identitet, arhitekturu i kulturu, koji su oblikovani njegovom bogatom poviješću i geografskim položajem. Kako je Alep građen tijekom valdavine mnogih kultura i naroda, često pod opsadom, svaki narod je u gradu gradio društvene i gospodarski odvojene četvrti koje imaju svoje vjerske i etničke odlike.

Stari grad je odvojen od novijeg kružnim zidinama dugim 5 km, s devetora vrata. On pokriva područje od 3.5 km² i danas u njemu živi oko 120.000 stanovnika. U središtu dominira velika srednjovjekovna utvrda, Alepska citadela, koja je izgrađena na mjestu negdašnje akropole i izdiže se 50 m iznad grada. Iako ima dijelova iz 1. tisućljeća pr. Kr., većinom je iz 13. stoljeća. Nur ad-Dinova Medresa Halauije iz 1124. godine izgrađena je na mjestu bizantske Katedrale sv. Helene iz 6. stoljeća.Kulturni centar Al-Šibani iz 12. stoljeća je danas mjesto franjevačke crkve i škole.

Velika alepska džamija (Jāmi‘ Bani Omayya al-Kabīr) započeta je 715. godine za vrijeme vladavine omejidskih kalifa Velida I. i Sulejmana, a dovršena je tek od 1158. god. za Nur ad-Dina, i obnovljena je nakon mogolskog pustošenja 1260. godine. Džamijom dominira 45 metara visok toranj koji je izgrađen od 1090. – 92., za vrijeme seldžučkog sultana Tutuša I. i smatra se najznačajnijim srednjovjekovnim spomenikom u Siriji.^[6] U džamiji se nalazi i grobnica Zaharije, oca Ivana Krstitelja.

Četvrt Dždeida, sjeverozapadno od starog grada, je jedna od najboljih primjera neovisne četvrti u Alepu. Izgradili su je kršćanski stanovnici koji su se iselili iz grada nakon što su ga je uništila vojska Timura Velikog (1420.). Stanovnici četvrti Dždeida su većinom bili posrednici u trgovini između stranaca s trgovcima iz Alepa.

Sokak Medina je najduža natkrivena tržnica (sokak) na svijetu (13 km),^[7] a u njoj se trgovalo luksuznom robom poput svile iz Irana, začina i pigmenata iz Indije i kave iz Damaska. Pored nje u Alepu su se nalazile i brojni drugi sokaci (više od 20) koji su ime dobivali prema robi koja se tu trgovala, ili prema zanatima koji su se u njima nalazili, te mnogi karavan-saraji. Većinom potječu iz 14. stoljeća kada je Alep bio trgovačko središte trgovaca iz Levanta, Europe, Mezopotamije, Egipta, pa čak i Kine.

• 
  Ostaci maronitske bazilike
• 
  Alepska citadela
• 
  Toranj Velike alepske džamije
• 
  Gradska vrata Kinasrin iz 1256. god.
• 
  Model Sokaka Medina
• 
  Sokak al-Šouneh
• 
  Škola i crkva Al-Šibani
• 
  Karantena Bimaristan Argun iz 1354. god.
• 
  Osmanska džamija Kusruvija
• 
  Sat-toranj ispred vrata Al-Faradž
• 
  Toranj armenske Katedrale četrdeset svetaca

Sportski objekti

• Mađunarodni stadion u Alepu

Alep ima ugovore o partnerstvu sa sljedećim gradovima:

• Brest, Bjelorusija
• Gaziantep, Turska
• Izmir, Turska
• Lyon, Francuska

Zajednički poslužitelj ima još gradiva o temi Alep

• Lynn Simarski, 'The lure of Aleppo" history and architecture (engl.)
• Armenci u Alepu
• Sveučilište u Alepu
• Fotografije