Roditeljstvo

Društvena klasa, socijalni status, kultura i prihod roditelja imaju vrlo snažan utjecaj na metode odgoja djece.^[3] Kulturološke vrijednosti igraju veliku ulogu u tome kako roditelj odgaja svoje dijete. Međutim, koncept roditeljstva se razvija s vremenom, s promjenom kulturoloških praksi, društvenih normi i tradicije. To pokazuju i istraživanja o čimbenicima koji utječu na roditeljske odluke.^[4][5]

Roditeljski stilovi razlikuju se ovisno o povijesnom razdoblju, rasi ili etničkoj pripadnosti, društvenoj klasi, sklonostima i nekim drugim društvenim značajkama.^[6] Nadalje, istraživanja pokazuju da povijest odgajanja, u smislu privrženosti različitim kvalitetama i roditeljske psihopatologije, osobito nakon neugodnih iskustava, može snažno utjecati na roditeljsku osjetljivost i ishode djeteta.^[7][8][9]

Razvojna psihologinja Diana Baumrind identificirala je tri glavna roditeljska stila u ranom razvoju djeteta: autoritativni, autoritarni i popustljivi.^{[10][11][12][13]} Ti su stilovi roditeljstva naknadno prošireni na četiri tako da uključuju i neuključeni stil. Istraživanje^[14] je otkrilo da je roditeljski stil značajno povezan s kasnijim mentalnim zdravljem i dobrobiti djeteta. Konkretno, autoritativno roditeljstvo pozitivno je povezano s mentalnim zdravljem i zadovoljstvom životom, a autoritarno roditeljstvo negativno je povezano s tim varijablama.^[15] S autoritarnim i popustljivim roditeljstvom na suprotnim stranama spektra, većina konvencionalnih suvremenih modela roditeljstva nalazi se negdje između.

Autoritativni stil roditeljstva

Autoritativan ili dosljedni stil kombinira čvrstu roditeljsku kontrolu i veliku emocionalnu toplinu. Autoritativni roditelji oslanjaju se na podržavanje poželjnih ponašanja i rijetku primjenu kazne. Roditelji su svjesniji djetetovih osjećaja i sposobnosti te podržavaju razvoj djetetove autonomije u razumnim granicama. U komunikaciji roditelj-dijete postoji atmosfera davanja i uzimanja, a kontrola i podrška su uravnotežene. Neka istraživanja  su pokazala da je ovaj stil roditeljstva blagotvorniji od previše tvrdog autoritarnog stila ili previše mekog dopuštajućeg stila.^[16] Kad se primjenjuje bez fizičkog kažnjavanja, postižu se najpovoljniji rezultati s najmanje problema. Djeca postižu bolje rezultate u smislu sposobnosti, mentalnog zdravlja i društvenog razvoja od one koja odgajaju roditelji s popustljivim, autoritarnim ili zanemarujućim stilovima.^[17]

Autoritarni stil roditeljstva

Autoritarni roditelji su vrlo kruti i strog. Pred djetetom se postavljaju visoki zahtjevi, ali postoji malo emocionalne topline. Roditelji koji prakticiraju roditeljstvo u autoritarnom stilu imaju strogo postavljena pravila i očekivanja o kojima se ne može pregovarati i zahtijevaju rigidnu poslušnost. Kad se pravila ne poštuju, kazna se često koristi za osiguravanje buduće poslušnosti. Obično nema objašnjenja kazne osim da je dijete u neprilici zbog kršenja pravila. Ovaj roditeljski stil snažno je povezan s tjelesnim kažnjavanjem. Tipičan odgovor na djetetovo pitanje autoriteta često je: "jer sam ja tako rekao/la". Diana Baumrind je otkrila da su djeca odgajana u autoritarnom stilu manje vesela, lošijeg raspoloženija i podložnija stresu. U mnogim slučajevima ta su djeca pokazala pasivnu agresiju. Ovaj roditeljski stil može negativno utjecati na obrazovni uspjeh i karijeru, dok čvrst i ohrabrujući roditeljski stil utječe pozitivno.^[18]

Popustljivi stil roditeljstva

Popustljivo roditeljstvo postalo je nakon Drugog svjetskog rata popularnija roditeljska metoda za obitelji srednje klase.^[19] U takvim se uvjetima djetetova sloboda i autonomija visoko cijene, a roditelji se prvenstveno oslanjaju na razgovor i pojašnjavanje, bez jasno postavljenih granica. Roditelji su nezahtjevni, pa stoga u ovom roditeljskom stilu ima malo kazna ili izričitih pravila. Ovi roditelji kažu da njihova djeca su slobodna od vanjskih ograničenja i imaju tendenciju da jako reagiraju na sve što dijete želi. Djeca popustljivih roditelja općenito su sretna, ali ponekad pokazuju nisku razinu samokontrole i samopouzdanja jer nemaju strukturu kod kuće.^[20]

Neuključeni ili indiferentni stil roditeljstva

Neuključeni, indiferentni ili zanemarujući roditeljski stil je prisutan kada su roditelji često emocionalno ili fizički odsutni. Imaju malo ili nimalo očekivanja od djeteta, malo s njim komuniciraju i redovito nemaju komunikaciju te ne reagiraju na djetetove potrebe i imaju malo. Često nemaju kontrolu nad djetetovim ponašanjem i ne postavljaju granice. Kada su prisutni, mogu pružiti ono što je djetetu potrebno za preživljavanje uz malo ili bez angažmana. Često postoji veliki jaz između roditelja i djece s takvim roditeljskim stilom.  Djeca koja imaju malo ili nimalo komunikacije s vlastitim roditeljima obično su žrtve druge djece i mogu i sami imati probleme ponašanja. Djeca neuključenih roditelja često imaju izazove u području socijalne kompetencije, akademskog uspjeha i psihosocijalnog razvoja.

Roditeljstvo ne završava s punoljetnošću djeteta. Mlađim odraslim osobama je često potrebna roditeljska podrška i nakon navršenih 18 godina starosti

• Planiranje obitelji
• Reproduktivno zdravlje
• Potpomognuta oplodnja
• Posvajanje
• Udomiteljstvo djece