Smiljan Franjo Čekada

Rođen je 29. studenog 1902. u Donjem Vakufu.^[1][2][3] Osim njega su i njegovo dvojice braće Čedomil i Milivoj postali svećenici. Za svećenika Vrhbosanske nadbiskupije zaređen je 1925. nakon čega odlazi na službu u župu Jelaške kod Olova. Uskoro ga nadbiskup Ivan Šarić šalje na studij na Papinsko sveučilište Gregorijanu u Rimu. Nakon što je 1928. doktorirao, vraća se u Sarajevo i postaje vjeroučiteljem i odgojiteljem konvikta "Kralj Tomislav" Hrvatskoga kulturnog društva Napredak. Od 11. studenog 1928. do 30. srpnja 1933. bio je urednik Katoličkog tjednika.^[4]

Za vrijeme službe na župi u Bosanskom Brodu 6. lipnja 1939. imenovan je za pomoćnog biskupa vrhbosanskog. Skopsko-prizrenskim biskupom imenovan je 18. kolovoza 1940. godine. Kad su ga u Skoplju postavljali za biskupa osudio je zlodjela. Još onda je propovijedao o pravdi prema svim ljudima bez obzira na to kojoj narodnosti ili rasi pripadali. U pismu policijskom načelniku protužidovske akcije nazvao je bolnom pojavom. Nastojao je pomoći makedonskim Židovima koje su nacisti skupili diljem Makedonije i odveli u Skoplje, odakle su ih namjeravali deportirati u logore u okupiranoj Poljskoj. Od vlasti je zahtijevao neka mu dopuste posjetiti zatočenike i neka prema njima čovječno postupaju te da puste na slobodu barem Židove katoličke vjere. Nakon što ni kad je prozvao policijske vlasti da će biti odgovorne za nečovječno postupanje prema Židovima, odlučio je nešto napraviti, uvidjevši da su svi ti pokušaju neučinkoviti.

Stoga je poradio na pomoć zarobljenim Židovima odnosno djeci Židova koje su odveli, a nikad se više nisu vratili. Četvoricu je dječaka dao župnicima iz njegove biskupije neka ih čuvaju, hrane i odgajaju. Bili su smješteni na Kosovu u samostanima časnih sestara. Sam Čekada je usvojio jednu djevojčicu o kojoj se očinski brinuo, a smjestio ju je kod redovnica u Janjevo.

Nakon smrti banjolučkog biskupa mons. Joze Garića, privremeno je upravljao Banjolučkom biskupijom od 1946. do 1949. godine. Vrhbosanskim nadbiskupom koadjutorom imenovan je 12. lipnja 1967. Rezidencijalnim je vrhbosanskim nadbiskupom postaje 13. siječnja 1970. do svoje smrti šest godina poslije. Sudjelovao je u radu Drugog vatikanskog sabora (1962. – 1965.), odakle je između ostalog poznata njegova intervencija u kojoj se zalaže za očuvanje latinskog jezika te izjašnjava protiv bitnih promjena u liturgiji.^[5]

Posebno je zaslužan za ponovno otvaranje Vrhbosanskog bogoslovnog sjemeništa 1969., a 1972. bio je primoran otkupiti od tadašnjih vlasti oduzeti dio zgrade Bogoslovije.^[6] Komunistička vlast ga je proganjala i zlostavljala u vrijeme kad je podržavala tzv. svećenička udruženja, a jedno vrijeme mu je bio zabranjen dolazak u BiH.^[7] Ponovno je pokrenuo službeno glasilo "Vrhbosna", otvorio Misijsku središnjicu te pokrenuo glasilo "Vrelo Života".Bio je pokopan u obiteljskoj grobnici na sarajevskom gradskom groblju Bare, a zemni ostatci su preneseni u katedralu Presvetog Srca Isusova 28. listopada 2011.

Postumno je 2010. proglašen Pravednikom među narodima. Kao kruna života i djela 8. veljače 2011. dodijeljena mu je medalja države Izrael, Yad Vashem, Jeruzalem koja je utvrdila da je za vrijeme službe kao skopskog biskupa pod cijenu vlastitog života spašavao Židove^[8] iz logora u vrijeme Drugog svjetskog rata. Medalja "Pravednik među narodima" uručena je živim nasljednicima brata Vladimira prigodom otvaranja Memorijalnog centra holokausta u Skoplju 10. ožujka 2011.^[9]

• Zemni ostaci nadbiskupa Čekade preneseni u katedralu  Arhivirana inačica izvorne stranice od 1. studenoga 2013. (Wayback Machine) (pristupljeno 25. siječnja 2012.)
• Prijenos smrtnih ostataka nadbiskupa Čekade u katedralu (pristupljeno 25. siječnja 2012.)
• Katolički tjednik  Arhivirana inačica izvorne stranice od 5. ožujka 2016. (Wayback Machine) Skopski biskup Smiljan Čekada zauzimao se za progonjene Židove
• Garevac  Arhivirana inačica izvorne stranice od 12. rujna 2011. (Wayback Machine) Biskup Čekada proglašen Pravednikom među narodima (iz Glasa Koncila, 20. lipnja 2010., str. 3)