Papirije Fabijan

Papirije Fabijan latinski: Papirius Fabianus) bio je rimski retor i filozof, koji je živio u doba vladavine careva Tiberija i Kaligule u 1. stoljeću nove ere.^[1]

Papirije Fabijan bio je učenik Arelija Fuska i Rubelija Blanda u retorici te Kvinta Sekstija u filozofiji i, premda mnogo mlađi od njih dvojice, podučavao je Albucija Silu retorskom umijeću.^[2] Fabijanov retorički stil opisuje Seneka Stariji,^[2] koji ga često citira u trećoj knjizi svojih Rasprava (Controversiae), kao i u svojim Savetodavnim besedama (Suasoriae). Rani uzor u retorici bio mu je njegov učitelj Arelije Fusko, no kasnije je usvojio manje kićeni oblik govorništva, iako nikada nije postigao veliku pronicljivost i jednostavnost.^[1]

Fabijan je, međutim, ubrzo napustio retoriku zarad filozofije, a Seneka Mlađi njegova filozofska djela smješta uz bok djela Cicerona, Azinija Poliona i Tita Livija.^[3] Filozofski stil Fabijanov opisan je u Senekinom 100. pismu, a u nekim se točkama njegov opis podudara s opisom Seneke Starijeg.^[4] Čini se da su i stariji i mlađi Seneka poznavali Fabijana i očito ga vrlo cijenili.^[5]

Fabijan je bio autor djela pod naslovom Civilia,^[1] koji bi mogao biti prijevod grčke riječi πολιτικά, "društveni problemi".^[6] Njegovi su filozofski spisi po broju premašivali Ciceronove, no ništa se od Fabijanovih djela nije sačuvalo osim ponekog naslova i citata kod drugih autora.^[6] Iz naslova njegovih djela zaključuje se da se posebno zanimao za prirodne znanosti, a Plinije Stariji naziva ga "vrlo učenim u prirodoslovlju" (rerum naturae peritissimus).^[7] Iz Seneke zaključujemo da je pisao o fizici,^[8] dok Plinije Stariji često spominje Fabijanova djela O životinjama (De animalibus) i Prirodne pojave (Causarum naturalium libri).^[1]