Agresivni rat
Agresorski rat, ponekad i osvajački rat, je vojni sukob koji se vodi bez opravdanja samoodbrane, obično radi teritorijalne dobiti i pokoravanja.
Ratovi bez međunarodnog legaliteta (tj. ne iz samoodbrane niti sankcionisani od strane Vijeća sigurnosti Ujedinjenih nacija) mogu se smatrati ratovima agresije; međutim, samo ovo obično ne predstavlja definiciju agresorskog rata; određeni ratovi mogu biti nezakoniti, ali ne i agresivni (jedan primjer je rat za rješavanje graničnog spora gdje inicijator ima razuman zahtjev i ograničene ciljeve).
U presudi Međunarodnog vojnog suda u Nirnbergu, koja je uslijedila nakon Drugog svjetskog rata, „Rat je u suštini zla stvar. Njegove posljedice nisu ograničene samo na zaraćene države, već utiču na cijeli svijet. Stoga pokretanje agresorskog rata nije samo međunarodni zločin; to je najviši međunarodni zločin koji se od ostalih ratnih zločina razlikuje samo po tome što u sebi sadrži nagomilano zlo cjeline."[1][2] Član 39 Povelje Ujedinjenih nacija predviđa da će Vijeće sigurnosti UN-a utvrditi postojanje bilo kakvog akta agresije i „daće preporuke ili odlučiti koje mjere će se poduzeti u skladu s članovima 41. i 42. za održavanje ili obnovu međunarodnog mira i sigurnost“.
Rimski statut Međunarodnog krivičnog suda spominje zločin agresije kao jedan od "najtežih zločina od interesa za međunarodnu zajednicu" i predviđa da zločin spada u nadležnost Međunarodnog krivičnog suda (ICC). Međutim, Rimski statut propisuje da MKS ne može vršiti svoju nadležnost nad zločinom agresije sve dok se države ugovornice ne dogovore o definiciji zločina i ne utvrde uslove pod kojima se može krivično goniti. Na Revizijskoj konferenciji u Kampali 11. juna 2010. godine, ukupno 111 država članica Suda konsenzusom se složilo da usvoji rezoluciju kojom se prihvata definicija zločina i uslovi za vršenje nadležnosti nad ovim zločinom.[3] Relevantne izmjene i dopune Statuta, međutim, još nisu stupile na snagu 14. maja 2012. [potrebno ažuriranje]
Možda je prvo suđenje za vođenje agresivnog rata ono sicilijanskom kralju Conradinu 1268.[4]
Porijeklo koncepta, tvrdi autor Peter Maguire, proizašlo je iz rasprave o članu 231 Versajskog ugovora iz 1919.: „Njemačka prihvata odgovornost Njemačke i njenih saveznika za izazivanje svih gubitaka i štete kojima su saveznici i pridruženi Vlade i njihovi državljani su podvrgnuti kao posljedica rata koji im je nametnula agresija Njemačke i njenih saveznika.” [5]