Blagaj (Mostar)
Blagaj je naseljeno mjesto koje je smješteno 12, 5 km jugoistočno od grada Mostara, u Hercegovačko-neretvanskom kantonu, Bosna i Hercegovina.Stoji na rubu bišćanske ravnice i jedna je od najvrjednijih mješovitih urbanih i ruralnih struktura u Bosni i Hercegovini, koja se razlikuje od ostalih sličnih građevina po svom urbanom rasporedu. Blagaj je najvjerovatnije dobio ime zbog svoje blage klime.[2] Smješten je na izvoru rijeke Bune i stare tekije. Tekija u Blagaju sagrađena je za derviše približno 1520. godine. Blagaj je poznat po svojim elementima osmanske arhitekture. Na osnovu njegovog arhitektonskog rasporeda i upotrebe materijala pri njegovoj izgradnji svrstan je u mediteransku grupu osmanlijskih tipova malih naselja. Blagaj je uvršten u spisak nacionalnih spomenika Bosne i Hercegovine.[3], a ujedno je na spisku mogućih kandidata za zaštitu svjetske kulturne baštine UNESCO.[4]
Blagaj | |
---|---|
naselje | |
Sufijska tekija pored izvora Bune | |
Lokacija u Bosni i Hercegovini | |
Koordinate: 43°15′30″N 17°53′23″E / 43.2582°N 17.8897°E | |
Država | Bosna i Hercegovina |
Entitet | Federacija Bosne i Hercegovine |
Kanton | Hercegovačko-neretvanski |
Grad | Mostar |
Stanovništvo (2013) | |
• Naseljeno mjesto | 2.684 |
Vremenska zona | CET (UTC+1) |
• Ljeti (DST) | CEST (UTC+2) |
Poštanski broj | 88 201 |
Pozivni broj | (+387) 36 |
Matični broj | 133329[1] |
Matični broj grada | 11410 |
Historija
U doba antike na području Blagaja je postojala ilirska utvrda i rimski kastrum (castrum)'. U vrijeme bizantskog cara Justinijana izgrađeno je nekoliko utvrđenih naselja na širem poručju. Blagaj se spominje u Konstantin Porfirogenetovom djelu De administrando imperio (O upravljanju imperijom) kao "Bona" i tada je dio Zahumlja. Za vrijeme Stefana Nemanje Zahumlje je bilo pod dominacijom Raške države, i krajem 12. vijeka župan Jurko je podigao crkvu svetog Kuzme i Damjana. Do 1326. šire područje je pod raškom, a od tada je u sastavu Bosanske banovine Stjepana II Kotromanića.[5]
Pored Blagaja je prolazio put iz Dubrovnika i Drijeva, pa se račvao prema unutrašnjosti Bosne i prema drinskim rezidencijama roda Kosače. Blagaj se nalazio u okviru župe Bišće i činio je centar Humske zemlje. U Bišću (Podgradina) i Blagaju su rezidencijalna mjesta bosanskih vladara koja oni povremeno posjećuju. U 15. vijeku u istoj funkciji su u rukama vojvode Sandalja Hranića i njegovog sinovca hercega od svetog Save Stjepana Vukčića iz roda Kosače sve do dolaska Osmanlija 1466. U historijskim izvorima Blagaj je prvi put spomenut početkom marta 1423. Radi se prepisci između dubrovačkih poslanika i njihove vlade u Dubrovniku a u vezi misije koju Nikola Gučetić i Blaž Đorđić obavljaju kod vojvode Sandalja Hranića Kosače.[6] Prvoga novembra 1423. u Sandaljevoj rezidenciji u Blagaju sačinjena je povelja o njegovom prepuštanju Kotora Mlečanima.[7] Jula 1464. u Blagaju je kao mjesni knez bio izvjesni Grgur.[8] Ispod tvrđave formira se naselje Podblagaj. Ono se spominje jula 1447. kao mjesto pljačke.[9] To je današnje naselje Blagaj koje je u osmansko doba dobilo svoju orijentalnu fizionomiju.
Novi vijek
U podnožju tvrđave jača naselje sa jakom privrednom djelatnošću, stambenom i obrazovnom infrastrukturom orijentalnog tipa (džamija, dva kamena mosta na Buni i tekija). Sultan Sulejmanova džamija je izgrađena 1519/20. godine. U blizini Blagaja je izvor rijeke Bune, koji predstavlja najveći kraški izvor u Evropi. Pored izvora Bune nalazi se sufijska tekija. Za vrijeme Osmanlija Blagaj je bio sjedište Blagajskog vilajeta, potom kadiluka i podijeljen je na nekoliko mahala, među kojih su Carska, Hasanagina, Bunska i Galičići. Naselje je imalo sedam džamija, dva hana, četiri musafirhane, medresu, dva mekteba, tekiju, četiri kamena mosta na rijeci Buni, jedan na Bunici i dva na ponornici Posrt, kiraethanu i sedam mlinica s dvadeset osam mlinova.
Podgrađe Blagaja (Podblagaj – Subtus Blagai) je kao mjesto pljačke spomenuto u tužbi septembra 1473.[10] Januara 1501. godine Stanislava, kćerka Radonje Vukićievića iz Blagaja (Stanissauam filiam Radogne Vuchichieuich de Blagai partium Bosne), uz prisustvo rođaka Ivka i Jurja Brankovića, ugovorila je petogodišnju službu kod Bernardina iz Verone, stanovnika Dubrovnika.[11]
Do 1835. godine stanovništvo islamske vjeroispovjesti predstavlja većinu, a već za vrijeme austrougarskog razdoblja kršćana (katolika i pravoslavaca) je dvostruko više. U to doba izgrađena je katolička crkva (1908) i srpska pravoslavna crkva (1893). Poslije su dograđeni zvonici, 1933. godine do katoličke i 1934. pored pravoslavne crkve.U blizini Blagaja je izvor Bune, najveći kraški izvor u Evropi. U okolini Blagaja postoji ribogojilište i restoran, te ostaci tvrđave Stari grad iz 15. vijeka.
Stanovništvo
Sastav stanovništva – naselje Blagaj | |||||||
---|---|---|---|---|---|---|---|
2013.[12] | 1991. | 1981.[13] | 1971.[14] | ||||
Osoba | 2 531 (100,0%) | 1 804 (100,0%) | 1 523 (100,0%) | 1 233 (100,0%) | |||
Bošnjaci | 2 492 (98,46%) | 1 661 (92,07%)1 | 1 364 (89,56%)1 | 1 100 (89,21%)1 | |||
Nisu se izjasnili | 12 (0,474%) | – | – | – | |||
Hrvati | 7 (0,277%) | 59 (3,271%) | 59 (3,874%) | 74 (6,002%) | |||
Albanci | 5 (0,198%) | – | – | – | |||
Srbi | 4 (0,158%) | 34 (1,885%) | 25 (1,641%) | 44 (3,569%) | |||
Muslimani | 4 (0,158%) | – | – | – | |||
Bosanci i Hercegovci | 4 (0,158%) | – | – | – | |||
Ostali | 3 (0,119%) | 18 (0,998%) | 13 (0,854%) | 5 (0,406%) | |||
Jugoslaveni | – | 32 (1,774%) | 62 (4,071%) | 8 (0,649%) | |||
Makedonci | – | – | – | 1 (0,081%) | |||
Slovenci | – | – | – | 1 (0,081%) |
Dijelovi naselja
Blagaj, Do i Podgrađe.
Meteorološka stanica Blagaj
Meteorološka stanica Blagaj nalazi se na samom ulazu u Blagaj na udaljenosti od 35 metra od rijeke Bune. Sa ove meteorološke stanice podaci se prosljeđuju u Federalni meteorološki zavod Sarajevo. Podaci se za klimatološke svrhe vrše tri puta dnevno u 7,14 i 21 sat, dok od 2006. godine automatskom stanicom mjerenja se vrše svakog sata.
Galerija
- Detalj iz Blagaja
- Stara tvrđava iznag Blagaja
- Pećina pored Blagaja
- Pravoslavna crkva u Blagaju
- Blagaj, panorama
Također pogledajte
Literatura
- Ljubomir Stojanović, Старе српске повеље и писма, I/1, Српска краљевска академија, Зборник за историју, језик и књижевност српског народа, Прво одељење, Споменици на српском језику 19, Београд - Сремски Карловци 1929.
- Marko Vego, Naselja srednjevjekovne bosanske države, Svjetlost, Sarajevo 1957.
- Esad Kurtović, Veliki vojvoda bosanski Sandalj Hranić Kosača, Institut za istoriju, Studije i monografije, Knjiga 4, Sarajevo 2009.
- Jagoda Serdarević, Prilog bibliografiji Blagaja (Mostar), Hercegovina 15-16, Mostar 2003, 235-256.
- Ćiro Truhelka, Naši gradovi, Sarajevo 1904, 63-69.
- Hamdija Kreševljaković – Hamdija Kapidžić, Stari hercegovački gradovi, Naše starine 2, Sarajevo 1954, 9-10.
- Desanka Kovačević-Kojić, Gradska naselja srednjovjekovne bosanske države, Sarajevo 1978, 115.
- Pavao Anđelić, Bišće i Blagaj, politički centar Humske zemlje u srednjem vijeku, Hercegovina 1, Mostar 1981, 41-72.
- Marko Popović, Vladarski i vlasteoski dvor u srednjovekovnoj Bosni, Zbornik za istoriju BiH 2, Beograd 1997, 24.
- Aleksandar Ratković, Blagajska tvrđava u svjetlu najnovijih istraživanja, Hercegovina 10, Mostar 1998, 7-16.
- Esad Kurtović, Bišće i Blagaj u doba vojvode Sandalja Hranića Kosače, Zbornik radova Naučni skup 'Prirodno-graditeljska cjelina blagajske tekije i vrela Bune' 10.05. 2007. godine, Medžlis islamske zajednice Mostar, Mostar 2009, 34-54. [1][mrtav link]
Reference
Vanjski linkovi
- Zvanični sajt Grada Mostara Arhivirano 21. 9. 2020. na Wayback Machine