Haos (mitologija)
Haos (grč. Χάος, Khaos) je u grčkoj mitologiji jedan od primordijalnih bogova, stanje praznine koje prethodi stvaranju svemira (kosmosa).
| Haos | |
|---|---|
 Raspetljavanje Haosa, ili stvaranje četiri elementa Hendrik Goltzius (1558-1617) | |
| Grupe | Grčki primordijalni bogovi |
| Roditelji | Niko, samostvoren |
| Mitologija | Grčka mitologija |
Hesiod i predsokratovci koriste grčki izraz u kontekstu kosmogonije. Hesiodov Haos je tumačen ili kao "zjapeća praznina iznad Zemlje nastala kada su Zemlja i Nebo odvojeni od svog prvobitnog jedinstva" ili "zjapeći prostor ispod Zemlje na kojem Zemlja počiva."[1] Odlomci u Hesiodovoj Teogoniji sugerišu da se Haos nalazio ispod Zemlje, ali iznad Tartara.[2][3] Za Primalni Haos se ponekad govorilo da je pravi temelj stvarnosti, posebno od strane filozofa kao što je Heraklit.
Arhaični period
U Hesiodovoj Teogoniji, Haos je bio prva stvar koja je postojala: "isprva je Haos nastao" (ili je bio),[4] ali sljedeći (vjerovatno iz Haosa) su došli Geja, Tartar i Eros (gdje se koristi ime Eros za Afroditinog sina). Nedvosmisleno "rođeni" iz Haosa su bili Ereb i Nikta.[5] Za Hesioda Haos je, poput Tartara, također bio mjesto, daleko, podzemno i "tmurno", iza kojeg su živjeli Titani.[6] Poput zemlje, okeana i gornjeg zraka, mogao je biti pod utjecajem Zeusovih munja.[7]
Pojam vremenske beskonačnosti bio je poznat grčkom umu od daleke antike u religioznoj koncepciji besmrtnosti.[8] Vjerovali su da je svijet proizašao iz prvobitnog jedinstva i da je ta supstanca trajna osnova cijelog njegovog bića. Anaksimandar tvrdi da je porijeklo Apeiron (neograničeno), božanska i trajna supstanca manje određena od uobičajenih elemenata (vode, zraka, vatre i zemlje) kako su ih shvatali rani grčki filozofi. Sve je nastalo iz Apeirona i mora se tamo vratiti prema potrebi.[9] Koncepcija prirode svijeta bila je da se zemlja ispod njene površine proteže u nedogled i ima svoje korijene na ili iznad Tartara, donjeg dijela podzemnog svijeta.[10] U frazi Ksenofana, "Gornja granica Zemlje graniči se sa vazduhom, blizu naših stopala. Donja granica seže do "Apeirona" (tj. neograničenog)."[10] Izvori i granice Zemlje, donja granica more, nebo, Tartar i sve stvari nalaze se u velikom vjetrovitom procjepu, koji izgleda da je beskonačan, a kasnija je manifestacija "haosa".[10][11]
Klasični period
U Aristofanovoj komediji Ptice prvo je bio Haos, Noć, Ereb i Tartar, iz Noći je nastao Eros, a iz Erosa i Haosa je nastala rasa ptica.[12]
Na početku je postojao samo Haos, Noć, mračni Erebus i duboki Tartar. Zemlja, vazduh i nebo nisu postojali. Najprije je crnokrila Noć snijela jaje bez klica u njedra beskrajnih dubina Ereba, i iz toga je, nakon revolucije dugih vijekova, iznikao graciozni Eros sa svojim blistavim zlatnim krilima, brz kao vihori oluje. Pario se u dubokom Tartaru sa tamnim Haosom, krilatim poput njega, i tako izlegao našu rasu, koja je prva ugledala svjetlost. Ono od besmrtnika nije postojalo sve dok Eros nije spojio sve sastojke svijeta, a iz njihovog braka nastali su Nebo, Okean, Zemlja i neprolazna rasa blagoslovljenih bogova. Stoga je naše porijeklo mnogo starije od porijekla stanovnika Olimpa. Mi [ptice] smo potomci Erosa; postoji hiljadu dokaza koji to pokazuju. Imamo krila i pomažemo ljubavnicima. Koliko je zgodn omladine, koji su se zakleli da će ostati bezosjećajni, zbog naše moći otvorili svoja bedra i prepustili se ljubavnicima koro na kraju svoje mladosti, odvedeni darom prepelice, vodene ptice, guska ili pijetao.
U Platonovom Timaju, glavnom djelu Platonove kosmologije, koncept haosa nalazi svoj ekvivalent u grčkom izrazu chôra, koji se tumači, na primjer, kao bezobličan prostor (chôra) u kojem su materijalni tragovi (ichnê) elemenata u nepravilnom kretanju (Timej 53a–b). Međutim, platonska chôra nije varijacija atomističkog tumačenja nastanka svijeta, kao što je jasno istaknuto Platonovom izjavom da je najprikladnija definicija chôre "posudasveg nastajanja - njegova dojilja, takoreći" (Timej 49a), notabene je posuda za stvaralački čin Demijurga, tvorca svijeta.[13]
Aristotel, u kontekstu svog istraživanja koncepta prostora u fizici, „problematizira tumačenje Hesiodovog Haosa kao 'praznine' ili 'mjesta bez ičega u njemu'.[14] Aristotel razumije Haos kao nešto što postoji nezavisno od tijela i 'mjesta bez ičega u njemu' bez kojih ne mogu postojati nikakva tijela. 'Haos' je tako doveden u okvir eksplicitnog fizičkog istraživanja. On je sada u velikoj mjeri prerastao mitološko razumijevanje i, u Aristotelovom djelu, služi prije svega da izazove atomiste koji ističu postojanje praznog prostora."[13]