Odbijanje
Odbijanje ili odvikavanje je proces postepenog uvođenja ljudskog ili nekog drugog sisarskog dojenčeta u ono što će biti u njegovoj ishrani za odrasle, uz istovremeno povlačenje zaliha majčinog mlijeka.
Proces se odvija samo kod sisaraa, jer samo oni proizvode mlijeko. Smatra se da je dojenče potpuno odjajeno nakon što se više ne hrani majčinim mlijekom (ili flaširanim zamjenama).
Ljudi
U nekim kulturama odvikavanje napreduje uvođenjem hranjenja djeteta obrocima koje je roditelj prožvakao zajedno s nastavkom dojenja, što je praksa poznata kao premastikacija.[1] Ta je praksa bila važna u čitavoj ljudskoj povijesti jer je prirodno dala djetetu znatno poboljšani izvor proteina, osim što je spriječavala nedostatak gvožđa.[2] Međutim, premastikacijska hrana od njegovatelja slabijeg socioekonomskog statusa u područjima endemskih bolesti može rezultirati prijenosom bolesti na dijete.[3]
Kontroverzno je kako i kada odviknuti odojče. Američka pedijatrijska akademija preporučuje hranjenje bebe majčinim mlijekom samo tokom prvih šest mjeseci života.[4] Mnoge majke smatraju dojenje izazovnim, posebno u zemljama u kojima se mnoge majke moraju vratiti na posao relativno brzo nakon rođenja djeteta.
Svjetska zdravstvena organizacija preporučuje čekanje do šest mjeseci za uvođenje hrane za bebe.[4][5][6] Međutim, mnoge kompanije za hranu za bebe prodaju svoju hranu "u prvoj fazi" djeci oko 4 – 6 mjeseci uz oprez da je hrana namijenjena za konzumiranje pored majčinog mlijeka ili adaptiranog mlijeka i samo za "vježbanje". Ove namirnice za vježbanje općenito su mehke i tekuće. Primjeri uključuju pire voća i povrća. Za određenu hranu preporučuje se izbjegavanje. NHS Ujedinjenog Kraljevstva preporučuje obustavu hrane, uključujući onu "koja sadrži pšenicu, gluten, orašaste plodove, kikiriki, proizvode od kikirikija, sjemenke, jetru, jaja, ribu, školjke, kravlje mlijeko i mehki ili nepasterizirani sir", sve dok beba ne napuni šest mjeseci, jer mogu uzrokovati alergije na hranu ili razboljeti bebu.[7] Međutim,takve preporuke dovode u pitanje istraživanja koja sugeriraju rabnije izlaganje mogićim alergenima što če u nekim slučajevima umanjiti vjerovatnoću njihovih budućih učinaka.[8]
Uzrast
Postoje značajne individualne i kulturne varijacije u pogledu odvikavanja.
Naučno se mogu postaviti različita pitanja; neke od najjednostavnijih empirijskih uključuju:
- U kojoj dobi se djeca odvikavaju?
- U kojoj dobi različita društva normativno biraju odvikavanje?
- U odnosu na druge životinje, posebno slične primate, po različitim mjerama.
Budući da u ovim brojevima postoje značajni rasponi i odstupanja (neka dojenčad se nikada ne doje, ili se samo nakratko doje, naprimjer), orijentacija po u medijani (najčešća dob) korisnije je nego u gledanje u prosjek.
Uzimajući u obzir biološke mjere zrelosti, koje je posebno istražila Katherine Ann Dettwyler, daje se raspon dobi od 2+1⁄2 do sedam godina, kao doba odvikavanja analogno drugim primatima – "prirodno doba odvikavanja".[9] To ovisi o vrstama, naprimjer: odvikavanje kod primata koji nisu ljudi često je povezano s nicanjem trajnih kutnjaka (ljudi: 5+1⁄2 do šest godina); upoređujući trajanje dojenja sa dužinom trudnoće (vrijeme gestacije) daje faktor od oko 6 kod čimpanzi i gorila (ljudi: 6 × 9 mjeseci = 54 mjeseca = 4+1⁄2 godina); tjelesna težina se može uporediti sa porođajnom težinom (četverostruko povećanje porodne težine daje oko 2+1⁄2 do 3+1⁄2 godina za ljude; 1⁄3 težina odraslih daje 5 do 7 godina za ljude); i slično za ostale mjere.
Moguće su i druge studije, poput psiholoških faktora. Naprimjer, Barbara Rogoff je primijetila, citirajući studiju Whiting & Child iz 1953. godine, da je najteže vrijeme za odvikavanje djeteta od 13–18 mjeseci. Nakon ovog vrhunca, odvikavanje postaje postupno lakše i manje uznemirujuće, jer se "starija djeca često odvikavaju".[10]