Dvojno nazivlje

Prihvaćanje sustava dvojnog nazivlja dugujemo švedskom botaničaru i liječniku Carlu Linnéu (1707. – 1778.) koji je u želji da opiše čitav poznati živi svijet svakoj vrsti (mineralu, biljki ili životinji) pripisao dvostruki naziv. Dvojno je nazivlje u raznim oblicima postojalo i prije (primjerice za vrijeme Bauhina), no tek se pojavom Linnéa raširilo među taksonomima.

Vrstu kojoj organizam pripada označavaju dvije riječi, ime roda i vrsta, koje su latinizirane riječi izvedene iz različitih izvora. Ovaj sustav, koji se naziva Linnaeov sustav binomne nomenklature, uspostavio je 1750-ih Carolus Linnaeus. Nakon Linnaeusovog rada, došlo je do proliferacije binomnih imena kako su ustanovljene nove vrste i formirane više Taksonomske kategorije, što je rezultiralo da je do kasnog 19. stoljeća došlo do velike zbrke u nomenklaturi mnogih skupina organizama. U 20. stoljeću, uspostavljanje pravila od strane međunarodnih odbora u područjima zoologije, botanike, bakteriologije i virologije učinilo je mnogo da razjasni situaciju.^[1]

Suprotno široko rasprostranjenom stajalištu da su znanstvena imena, jednom dodijeljena, fiksna i univerzalna u svojoj upotrebi, stalna istraživanja o odnosima organizama i ispitivanje povijesti imena, zajedno s neslaganjima među znanstvenicima o valjanosti određenih imena, rezultiraju više naziva koji se primjenjuju na neke dobro poznate vrste. Međutim, međunarodna pravila postupno donose stabilnost u taksonomiju mnogih skupina minimiziranjem promjena imena, upotrebom standardnih metoda uspostavljanja novih imena i funkcioniranjem uglednih odbora za rješavanje sporova. ^[1]

Sustav dvojnog nazivlja je na cijeni prvenstveno zbog svoje ekonomičnosti, široke upotrebe i stabilnosti prihvaćenog nazivlja:

• Svaka vrsta se može nedvosmisleno imenovati upotrebom samo dviju riječi.
• Jedinstveni naziv je raširen u čitavom svijetu, i prelazi jezične barijere pri prevođenju.
• Iako je daleko od savršenstva, raznim postupcima teži potpunoj stabilnosti. Npr. dolaskom do novih saznanja i prebacivanjem između skupina, prijašnje ime vrste ili vrsni atribut ostaju isti.

No u praksi često naiđemo na vrstu koja nosi više znanstvenih imena, ovisno o točki gledišta pojedinog biologa. Osnovni izvor nestabilnosti je širenje zaboravljenih naziva kroz publikacije, kada se pristupa imenskim kodovima.

Ime roda i atribut vrste, kao ni imena viših taksona, nisu ograničeni izvorom, ali se najčešće izvode iz latinske ili starogrčke riječi, imena mjesta, prirodoslovca (sufiksalni nastavak -i za muškarce i -ae za žene), lokalnih jezika, šala itd. Bez obzira na izvor, imenima se pristupa po pravilima latinske gramatike, pa je u tom duhu ime vrste i »latinsko ime«, iako znanstvena zajednica više teži izrazu znanstveni naziv.

U Linnéovo doba je u zapadnoj Europi latinski bio jezik znanosti, no ta se praksa nije očuvala do danas. Taj mrtvi jezik, izuzev doprinosa klasičara, botaničara i rimokatoličke crkve, čuva upravo sustav znanstvenog nazivlja. Često je ime roda i vrste latinska ili grčka riječ, no takvi su slučajevi pojedinačni.

Grčki je, za razliku od latinskog, živi jezik. No, sistematika se oslanja prvenstveno na latinski pravopis, češće koristeći starogrčki nego suvremeni grčki vokabular. To, osim za biološke, ne vrijedi nužno i za ostale znanosti. U, primjerice, medicini 80 % riječi potječe iz grčkog leksika, dok se taj broj u biologiji kreće do 65 %.

Na sljedećem popisu navedeni su najčešći izvorni atributi imenice i dodaci pomoću kojih se izvode znanstveni nazivi većine organizama: