Detekcija (lat. detectio: razotkrivanje) je pronalaženje, otkrivanje (na primjer elektromagnetskih valova), osobito štetnih i otrovnih sastojaka (bojnih otrova, radioaktivnog zračenja) ili neprijateljskih objekata (minâ, zrakoplova, podmornica). Detekcija se obično obavlja uz pomoć posebnih uređaja (detektor). Ovamo pripadaju i radari, podvodni lokatori i slično.
Detekcija ionizirajućih čestica (što ih emitiraju na primjer atomske jezgre) primjenjuje se u nuklearnoj i visokoenergetskoj fizici i drugdje. Brze električki nabijene čestice prolaskom kroz tvar ioniziraju (izbijanjem elektrona iz atoma) ili pobuđuju atome, a proizvedeni elektroni i ioni uzrokuju pojave što ih registriraju osjetljivi dijelovi detektora zračenja. Za detekciju česticâ služe brojači (na primjer Geigerov brojač) ili komore (na primjer Wilsonova ili maglena komora). U vojsci se provodi radi pravodobnog poduzimanja mjera zaštite od radioaktivnog zračenja, bioloških ili kemijskih bojnih otrova, stavljanja pojedinih postrojbi u odgovarajući stupanj pripravnosti (posebno snaga za protuzračnu obranu), izbjegavanja opasnosti od mina, određivanja mjesta ciljeva i drugo.[1]
Detektor (kasnolat. detector, od lat. detegere: otkriti; preko engl. i njem.) je osjetljiva naprava, mjerni instrument ili uređaj kojim se ustanovljuje (to jest otkriva, opaža) postojanje (ili promjena) neke pojave (na primjer čestica, zračenja) ili mjerljive veličine (na primjer napon, struja, magnetsko polje, signal). Služi za traženje predmeta i tvari (na primjer detektor metala), otkrivanje (detektor laži), te za opažanje pojava, izdvajanje nekoga signala ili pokazivanje, primjerice radioaktivnosti (na primjer elektroskop, indikator).[2]