Srećko Karaman

Srećko Karaman (Jesenice, 16. veljače 1909. – Buenos Aires, 21. siječnja 1964.), pisac katoličkoga nadahnuća, kulturni i društveni djelatnik, pravnik, hrvatski pjesnik i politički emigrant, hrvatski domovinski i iseljenički književnik,^[1]

Životopisuredi kôd

Rodio se je u Jesenicama. U rodnome je mjestu završio osnovnu školu, a ispit zrelosti položio je na Nadbiskupskoj klasičnoj gimnaziji u Splitu 1929. godine. Od rane mladosti piše pjesme, koje su objavljivane u Luči, Mladosti, Jadranskoj vili, Hrvatskoj smotri, Hrvatskoj straži i Hrvatskom dnevniku. Diplomirao je na Pravnom fakultetu u Zagrebu 1936. godine. Isprva je službovao u Bosni, za vrijeme postojanja Banovine Hrvatske. Talijani su ga 1941. zarobili, ali im je uspio pobjeći. U NDH je bio upravnim činovnikom u Dalmaciji (Makarska, Imotski). Sudjelovao je u povlačenju ustaške vojske na zapad te svjedočio bleiburškoj tragediji. Godine 1947. otišao u Argentinu te živio kao mornar na rijekama La Plata i Paraná, pa kao službenik u građevinskom poduzeću u Buenos Airesu. U emigraciji je pisao prozu i poeziju. Djela je objavljivao u raznim emigantskim listovima, bliskima bivšem nacističkom režimu, kao što su Glas sv. Antuna, Sloboda, Hrvatska revija, Vidici i slično. Umro je 21. siječnja 1964. u Buenos Airesu.^[1][2]

Djelauredi kôd

• Jedro na pučini, pjesme, Buenos Aires, 1951.
• Knjiga bezimenih, 1947.; Zagreb, 1990.
• Tri zbirke - tri sudbine, izabrao Anđelko Novaković, Zagreb, 1993.
• Poezija i pjesnička proza, prir. Nedjeljko Mihanović, Zagreb, 2007. (Stoljeća hrvatske književnosti)

Nagrade i priznanjauredi kôd

• Šimun Šito Ćorić uvrstio ga je u svoju antologiju 60 hrvatskih emigrantskih pisaca.^[1]

Izvoriuredi kôd

Vanjske povezniceuredi kôd

• Sanda Lucija Udier, u: Hrvatski biografski leksikon, 2009., pristupljeno 17. prosinca 2014.

v • r • u Hrvatska književnost Renesansa Džore Držić – Šiško Menčetić – Dominko Zlatarić – Hanibal Lucić – Dinko Ranjina – Mikša Pelegrinović – Mavro Vetranović – Nikola Nalješković – Marko Marulić – Juraj Šižgorić – Petar Hektorović – Marin Držić – Brne Karnarutić – Petar Zoranić – Jerolim Vidulić – Marin Kaboga – Nikola Dimitrović Barok Ivan Gundulić – Ivan Bunić Vučić – Ignjat Đurđević – Stijepan Đurđević – Junije Palmotić – Fran Krsto Frankopan – Petar Zrinski – Katarina Zrinski – Ivan Belostenec – Pavao Ritter Vitezović – Juraj Habdelić – Matija Divković – Bartol Kašić – Petar Kanavelić – Antun Kanižlić – Katarina Patačić Prosvjetiteljstvo Matija Antun Reljković – Andrija Kačić Miošić – Filip Grabovac – Matija Petar Katančić – Tituš Brezovački – Vlaho Stulli Romantizam Dimitrija Demeter – Ljudevit Gaj – Ivan Mažuranić – Matija Mažuranić – Petar Preradović – Pavao Štoos – Stanko Vraz Realizam August Šenoa – Eugen Kumičić – Ante Kovačić – Ksaver Šandor Gjalski – Vjenceslav Novak – Josip Kozarac – Silvije Strahimir Kranjčević – Musa Ćazim Ćatić Modernizam i postmodernizam Ivo Vojnović – Antun Gustav Matoš – Vladimir Vidrić – Dragutin Domjanić – Milan Begović – Vladimir Nazor – Janko Polić Kamov – Fran Galović – Vladimir Čerina – Tin Ujević – Miroslav Krleža – Antun Branko Šimić – Ivan Goran Kovačić – Marija Jurić Zagorka – Sida Košutić – Ivo Andrić – Vladan Desnica – Dragutin Tadijanović – Mak Dizdar – Ranko Marinković – Tomislav Ladan – Ivan Aralica – Miro Gavran