Bill Russell

Russell je rođen kao sin Charlesa i Katie Russell u Monroeu, u saveznoj državi Louisiani. Kao i većina gradova na jugu, Monroe je u to doba bio rasno podijeljen tako da se Russell u djetinjstvu suočavao sa svakodnevnim rasizmom.^[6] Jedna anegdota navodi kako je Russellov otac jednom prilikom morao čekati na benzinskoj postaji da djelatnici prvo usluže sve bijelce, a kad je odlučio otići i potražiti drugu postaju, jedan od djelatnika uperio mu je oružje u lice i zaprijetio da će ga ubiti ukoliko ne ostane i sačeka svoj red.^[6] Druga anegdota navodi kako je bijeli policajac jednom prilikom zaustavio njegovu majku, koja je hodala ulicom u skupoj haljini, te joj naredio da se vrati kući i presvuče jer nosi "bjelačku haljinu".^[6] U dobi od osam godina, Russell se s obitelji preselio u Oakland.^[6] Tamo su upali u siromaštvo, tako da je Russell svoje djetinjstvo proveo po jeftinim domovima izgrađenim u sklopu projekata javne stanogradnje.

Russell je bio bliži majci nego ocu, tako da je s 12 godina doživio teški emocionalni šok kada je ona umrla.^[7] Njegov je otac tada odustao od posla vozača kamiona te se zaposlio u tvornici metala kako bi provodio više vremena sa svojom djecom.^[7] Na samom početku svog srednjoškolskog obrazovanja,^[8] Russell se mučio s košarkaškim vještinama. Bio je dobar trkač i skakač te je imao iznimno velike ruke,^[7] ali jednostavno nije razumio košarku te je izbačen iz momčadi. Tijekom druge godine srednje škole Russell se ponovno prijavio u momčad te je zamalo opet izbačen,^[9] ali tadašnji trener uočio je Russellov sportski talent te ga je poticao da usavrši osnove košarke.^[7] Ubrzo je postao solidan igrač, ali tek je tokom zadnjih godina srednje škole pokazao talent te je osvojio dva uzastopna naslova sa svojom momčadi. Bio je opsjednut s memoriranjem pokreta i poteza protivničkih igrača, a već je kao srednjoškolac bio poznat po neobičnom stilu igranja obrane.

Zbog svoje rase, Russell je bio ignoriran od strane sveučilišnih skauta sve dok ga Hal DeJulio, skaut momčadi Univerziteta u San Franciscu, nije vidio na jednoj utakmici. DeJulio nije bio impresioniran njegovom sposobnošću zabijanja koševa ili poznavanja osnova,^[10] već je ostao zadivljen njegovim košarkaškim instinktom.^[10] Kada mu je Hal DeJulio ponudio stipendiju, Russell ju je bez većeg razmišljanja prihvatio.^[9] Sportski novinar John Taylor kasnije je napisao kako je ovo bio ključni trenutak u Russellovom životu, s obzirom da je Russell tada shvatio da mu je košarka jedini izlaz iz siromaštva i rasne diskriminacije.^[7]

Na sveučilištu je Russell postao startni centar momčadi San Francisco Donsa, a imao je sreću da je trener Phil Woolpert bio potpuno neopterećen rasnim pitanjima, vodeći prvu sveučilišnu momčad s čak tri tamnoputa igrača u početnoj postavi - Russellom, K. C. Jonesom i Halom Perryjem.^[11] Tijekom boravka na sveučilištu, Russell je usavršio svoj jedinstveni način igranja obrane koristeći se svojom brzinom i agresivnošću kako bi prisilio druge suparnike na promašaj ili blokadu.

Međutim, Russellu i njegovim suigračima nije uvijek bilo lako igrati, s obzirom da su bili mete uvreda od strane gledatelja, posebice na gostujućim utakmicama.^[12] Jednom je prilikom došlo i do incidenta kada su hoteli u Oklahoma Cityju odbili primiti Russella i njegove tamnopute suigrače, koji su tu bili zbog sveučilišnog prvenstva. Ostatak momčadi, uključujući i trenera, bio je zgrožen tom odlukom te su odlučili kampirati u zatvorenom studentskom domu,^[11] što je značajno povezalo članove ekipe.

Russell je vodio Donse do dva NCAA naslova 1955. i 1956. godine, ali i niza od čak 55 uzastopnih pobjeda. Bio je poznat po čvrstoj obrani i blokadama, a jednom je prilikom uspio napraviti čak 13 blokada u jednoj utakmici. Trener momčadi UCLA Bruinsa, John Wooden, jednom je prilikom rekao kako je Russell "najbolji obrambeni igrač što sam ga ikada vidio".^[11] Tijekom svoje sveučilišne karijere, Russell je prosječno postizao 20.7 poena i 20.3 skoka po utakmici.^[3]

Osim u košarci, Russell se natjecao i u atletici. Bio je posebno dobar u skoku u vis - časopis Track & Field News navodi da je bio sedmi visaš na svijetu u tom periodu,^[13] iako se nije natjecao za Olimpijske igre^[14] - a trčao je i na 400 metara, ostvarivši osobni rekord od 49.6 sekundi.^[15]

NBA draft

Trener Boston Celticsa, Red Auerbach, zainteresirao se za Russella na draftu 1956. godine, smatrajući kako su njegove obrambene vještine točno ono što je nedostajalo njegovoj momčadi.^[3] Međutim, retrospektivno gledajući, Auerbachove su vizije bile vrlo neobične za to doba, s obzirom da su se centri i krila u tom periodu procjenjivali prema njihovim napadačkim kvalitetama, dok su vještine u obrani bile sekundarne.^[16]

Međutim, šanse Celticsa da dobiju Russella bile su male, s obzirom da su Celticsi prethodnu sezonu završili kao drugoplasirani, a prednost na draftu imale su lošije plasirane ekipe, što je značilo da su Celticsi bili prenisko da bi imali realnu šansu izabrati Russella. Uz to, Auerbach je već iskoristio svoj teritorijalni izbor kako bi potpisao Toma Heinsohna. Kako mu je zamjena bila jedini izbor, Auerbach je iskoristio svoje pregovaračke vještine kako bi dobio igrača kojeg je želio. Rochester Royalsi su imali prvi izbor na draftu i Auerbach je znao da oni već imaju jakog skakača u Mauriceu Stokesu, tako da im Russell nije bio prva solucija. Auerbach je Royalsima ponudio plesnu atrakciju Ice Capades ako bi odustali od izbora Russella; Royalsi su dobili svoj show na ledu.^[17] Drugi izbor imali su St. Louis Hawksi, koji su na kraju i izabrali Russella, ali Auerbach je znao da im je njegov igrač Ed Macauley, šesterostruki All-Star porijeklom iz St. Louisa, velika želja; uz to, Macauley je ranije tražio da ga se pošalje u Hawkse kako bi mogao biti s bolesnim sinom. Aurebach je pristao poslati Macauleyja u St. Louis, ako bi se Hawksi odrekli Russella. Vlasnik Hawksa ubrzo je nazvao Auerbacha i uz Macauleyja zatražio i Cliffa Hagana, koji zbog odsluživanja vojnog roka još nije bio odigrao ni utakmicu za Celticse. Nakon promišljanja i rasprave, Auerbach je konačno pristao i poslao obojicu igrača u St. Louis u zamjenu za Russella.^[18]

Celticsi su na tom istom draftu odabrali i K. C. Jonesa, Russellovog suigrača iz momčadi Donsa. Celticsi su tako u jednoj večeri uspjeli osigurati usluge čak trojice budućih članova Kuće slavnih - Russella, Jonesa i Heinsohna.^[3] Zamjena Russella na dan drafta smatra se jednom od najvažnijih zamjena igrača u historiji sjevernoameričkog sporta.^[17]

Američka reprezentacija

Prije početka svoje debitantske sezone u NBA ligi, Russell je imao dvije opcije - ostati sa Celticsima i odigrati cijelu sezonu, ili nastupiti na Olimpijskim igrama 1956. godine u Melbourneu i pokušati osvojiti olimpijsku medalju.

Russell se odlučio za potonju opciju, međutim, prije početka natjecanja nastali su problemi jer je Avery Brundage, tadašnji predsjednik MOO-a, rekao kako se Russell ne može natjecati jer je već bio potpisao profesionalni ugovor, iako nije odigrao profesionalnu utakmicu. Iako je rekao da bi se natjecao u skoku u dalj da mu je zabranjen nastup u košarci,^[14] Russell je ustrajao i na koncu dobio dozvolu za nastup na Olimpijadi.^[17] Izbornik Gerald Tucker dobro je iskoristio Russella, koji je pomogao reprezentaciji da osvoji olimpijsko zlato nakon pobjede nad Sovjetskim Savezom 89:55 u finalnoj utakmici. Američka reprezentacija dominirala je turnirom, pobjeđujući s prosječno 53.5 poena razlike. Russell je bio najbolji strijelac u momčadi, s prosjekom od 14.1 poena po utakmici.^[19] S njim je u reprezentaciji bio i K. C. Jones, koji je imao učinak od prosječno 10.9 poena po utakmici.^[20]

Počeci u NBA ligi (1956–1959)

Russell se nije mogao pridružiti Celticsima sve do prosinca 1956. godine zbog Olimpijskih igara. Svoj debi u dresu Celticsa, Russell je ostvario 22. prosinca 1956., upravo protiv St. Louis Hawksa, koje je predvodio Bob Pettit. Auerbach je postavio Russella da "ugasi" Pettitovu dominaciju.^[21] Russell nije nimalo razočarao, već je svojom sjajnom obranom jedan-na-jedan prisilio Pettita na promašaje ili blokade.^[21] Nakon povratka, odigrao je 48 utakmica te je prosječno postizao 14.7 poena i 19.6 skokova.^[22] Celticsi su prije toga bili više ofenzivna momčad te je upravo Russell donio tu obrambenu nadmoć koju je Auerbach iskoristio te momčad podučavao žestokoj obrani koja je protivnike prisilila na mnogo pogrešaka, što je onda dovelo do lakih poena. Njegova igra u obrani bila je izvrsna, a pogotovo njegove blokade, koje je često primjenjivao na utakmicama. Celticsi su sezonu završili s omjerom 44:28, što im je bio drugi najbolji omjer još od 1947. godine.^[23] Međutim, Russell se ponovno našao na meti provokatora te je tijekom utakmice s Knicksima primao brojne provokacije od strane njihovog centra, Raya Felixa. Nakon idućeg time-outa, Russell se požalio Auerbachu te mu je ovaj odgovorio da uzme stvar u svoje ruke. Nakon iduće provokacije Russell je udario Felixa šakom u glavu te je morao platiti kaznu od 25 dolara, ali više nije bio na meti provokacija i vrijeđanja.^[21] Unutar momčadi situacija je bila dobra, uz značajan izuzetak Tommyja Heinsohna, Russelovog starog rivala i također novaka. Heinsohn je vjerovao da ga Russell nije podnosio jer je Heinsohn dobio nagradu za novaka godine, a situacija je eskalirala kada je Russell odbio dati autogram Heinsohnovom rođaku te mu je otvoreno rekao da zaslužuje polovicu od novčane nagrade ($300) za novaka godine. Odnosi među njima ostali su rezervirani,^[24] ali je zato Russell imao izrazito dobar odnos s Bobom Cousyjem, unatoč različitim korijenima i nedostatku zajedničkih interesa izvan terena.^[25]

Godine 1957., u finalu Istočne konferencije, Celticsi su se susreli sa Syracuse Nationalsima, koje je predvodio Dolph Schayes. Prvu utakmicu doigravanja Russell je završio sa 16 poena, 31 skokom i prema zapisima sa 7 blokada (tada se još nisu brojile blokade). Celticsi su pobijedili u utakmici 108:89, a konačni rezultat serije je bio 3:0 te su Celticsi ostvarili prvo NBA finale u povijesti franšize. U NBA finalu susreli su se sa St. Louis Hawksima. Momčadi su podijelile prvih šest utakmica te je rezultat serije bio 3:3. Kako je serija odmicala, tenzije su sve više rasle tako da je u trećoj utakmici Auerbach udario suparničkog trenera i zaradio kaznu od $300.^[24] U sedmoj utakmici, Russell je davao sve od sebe kako bi "usporio" Pettita, ali je upravo Heinsohn, sa svojih 37 poena, držao Celticse u utakmici.^[24] Russell je svojom slavnom blokadom nad Colemanom održao vodstvo Celticsa 103:102 i to 40 sekundi prije kraja utakmice. U drugom produžetku, obje su se momčadi suočile s problemima u osobnim pogreškama, jer je bio Heinsohn izbačen, a Hawksima su ostala još samo sedmorica igrača na raspolaganju.^[24] Celticsi su vodili 125:123 sekundu prije kraja utakmice. Bek Hawksa, Alex Hannum, pokušao je dugim horogom naći Petitta, ali on nije uspio pogoditi koš te su Celticsi osvojili svoj prvi NBA naslov.^[24][26]

U sezoni 1957./1958., Russell je prosječno postizao 16.6 poena i 22.7 skokova.^[22] Ova sezona označila je početak zanimljivog fenomena, koji će Russella pratiti tokom cijele karijere. Naime, te je sezone Bill Russell izabran za najkorisnijeg igrača lige, ali je izabran tek u All-NBA dugu petorku, što je bilo prilično paradoksalno. NBA je svoju odluku obrazložila činjenicom da su drugi centri bili svestraniji igrači od Russella, međutim nitko nije bio korisniji za svoju momčad kao što je Russell bio koristan za Celticse. Celticsi su ostvarili 49 pobjeda te su lagano osigurali doigravanje. Ponovno su došli do finala, gdje su se ponovno susreli sa St. Louis Hawksima.^[27] Nakon prve dvije utakmice, rezultat je bio 1:1. U trećoj utakmici Russell je ozlijedio nogu te je igrao još samo u šestoj utakmici. Četvrtu utakmicu iznenađujuće su dobili Celticsi, dok su u petoj i šestoj utakmici pobjedu odnijeli Hawksi predvođeni Petittom koji je u odlučujućoj šestoj utakmici postigao 50 poena.^[27][28] Iduće sezone Russell je nastavio s odličnim igrama te je prosječno postizao 16.7 poena i 23 skoka.^[22] Celticsi su sezonu završili s 52 pobjede te su u NBA finalu s lakoćom svladali Minneapolis Lakerse rezultatom 4:0.^[29][30]

Osam uzastopnih naslova (1959–1966)

U sezoni 1959./1960., NBA liga dobila je još jednog sjajnog centra i budućeg člana Košarkaške kuće slavnih, Wilta Chamberlaina, koji je u rookie sezoni prosječno postizao čak 37.6 poena.^[31] Dana 7. studenog 1959. godine, po prvi puta sučelila su se i možda dva najbolja centra u historiji NBA lige, Bill Russell i Wilt Chamberlain. Russell je bio više obrambeni, dok je Chamberlain bio više ofenzivni igrač. Unatoč tome što je Chamberlain nadmašio Russella s 30 nasuprot 22 poena, Celticsi su ipak odnijeli pobjedu rezultatom 115:106.^[32] Tada je počelo jedno od najvećih rivalstava američke košarke (mediji su to rivalstvo nazivali "Veliki sudar" i "Borba titana")^[32], a s njime je proglašeno i novo doba košarke. Russell je odveo Celticse do 59 pobjeda u regularnom dijelu, uključujući niz od 17 uzastopnih pobjeda. U finalu Istoka Celticsi su se susreli s Chamberlaineovim Philadelphia Warriorsima. Iako je Chamberlain nadmašio Russella s ukupno 81 poenom, njegovi su Celticsi su odnjeli pobjedu u seriji rezultatom 4:2.^[33] U NBA finalu 1960. Celticsi su pobijedili Hawkse rezultatom serije 4:3 i osvojili svoj treći NBA naslov u posljednje četiri godine.^[34] U drugoj utakmici finala Russell je postavio NBA rekord sakupivši čak 40 skokova, a u odlučujućoj sedmoj utakmici postigao je 22 poena i 35 skokova. U sezoni 1960./61. Russell je prosječno postizao 16.9 poena i 22.3 skokova i odveo momčad do omjera 57-22.^[22] U finalu Istoka svladali su Syracuse Nationalse u pet utakmica dok su u NBA finalu s lakoćom svladali St. Louis Hawkse rezultatom 4:1 i osvojili još jedan NBA naslov.^[35][36][37]

Iduće sezone Russell je imao prosjek od 18.9 poena i 23.6 skokova.^[22] Chamberlain je u toj sezoni bio na prosjeku od 50.4 poena te je postigao 100 poena u jednoj utakmici,^[31][38] ali je Russell odveo momčad do 60 pobjeda u regularnom dijelu te je izabran za najkorisnijeg igrača lige. U doigravanju su se još jednom susreli s Chamberlainom i njegovim Warriorsima. U toj seriji Russell je odigrao sjajnu obranu na Chamberlainu te je znatno smanjio onaj prosjek od 50.4 poena po utakmici. U sedmoj utakmici Sam Jones je dvije sekunde prije kraja postigao ključni koš kojim je odveo Celticse do pobjede. U NBA finalu Celticsi su se susreli s Los Angeles Lakersima koje su predvodili Jerry West i Elgin Baylor. Prvih šest utakmica bile su podijeljene te je serija bila izjednačena na rezultatu 3:3. U sedmoj utakmici rezultat je bio izjednačen sekundu prije kraja, a Lakersi su imali zadnji napad za pobjedu. Međutim, Frank Selvy je promašio te su se igrali produžetci.^[39] Nakon problema s osobnim pogreškama, Celticsi su ostali bez napadačke četvorke te je Russell ostao sam. Međutim Russell je sa suigračem Guarilijom prisilio Baylora na promašaje te je sa 30 poena i 40 skokova odveo momčad do pobjede i još jednog NBA naslova.^[39][40][41] U sezoni 1962./63. Bob Cousy je otišao u mirovinu te su Celticsi izgubili važnog igrača, ali su na draftu izabrali Johna Havliceka, koji je nadoknadio nedostatak. Te sezone Russell je prosječno postizao 16.8 poena i 23.6 skokova. Osvojio je još jednu titulu za najkorisnijeg igrača lige te je s 19 poena i 24 skoka proglašen najkorisnijim igračem NBA All-Star utakmice. U doigravanju su Celticsi ostvarili NBA finale te su pobijedili Los Angeles Lakerse rezultatom 4:2.^[42][43]

U sezoni 1963./64. Russell je prosječno postizao 15 poena i 24.7 skokova te je odveo Celticse do omjera 58:22. U finalu Istoka svladali su Cincinnati Royalse rezultatom 4:1 dok su se u NBA finalu ponovno susreli s Wiltom Chamberlainom i San Francisco Warriorsima, koje su svladali u pet utakmica. To je bio šesti uzastopni, ukupno sedmi Russelov naslov u osam godina igranja košarke.^[44][45] U sezoni 1964./65. Russell je ponovno bio sjajan te je prosječno postizao 14.1 poena i 24.1 skokova i tako je odveo Celticse do 62 regularne pobjede.^[22] Po peti put proglašen je najkorisnijim igračem lige te je osigurao drugu uzastopnu titulu za najboljeg skakača lige.^[22] U finalu Istoka, Celticsi su se susreli s Philadelphia 76ersima, koji su zamjenom u svoje redove doveli Chamberlaina, tako da je rivalstvo Russell-Chamberlain ponovo aktualizirano. U petoj utakmici serije, Russell je postigao 28 skokova, 10 blokada, 7 asistencija i 6 ukradenih lopti. U sedmoj i najdramatičnijoj utakmici serije, Russell je pet sekundi prije kraja, pri vodstvu 76ersa 110:109, pogriješio i lopta je došla u ruke igrača 76ersa. Nakon time-outa lopta se izvodila sa strane. Lopta je ubačena u teren, a John Havlicek ju je spretno ukrao i dobacio do Jonesa, koji je pustio da isteče vrijeme i tako omogućio Celticsima ulazak u još jedno NBA finale. U finalu su imali nešto lakši posao te su svladali Los Angeles Lakerse rezultatom 4:1.^[46][47]

U sezoni 1965./66. Celticsi su osvojili svoj osmi uzastopni NBA naslov preko Philadelphia 76ersa i Los Angeles Lakersa koje su svladali u sedam utakmica.^[48][49] Te sezone Russell je prosječno postizao 12.9 poena i 22.8 skokova. To je bio prvi put u sedam godina da je Russellu pao prosjek ispod 23 skoka po utakmici.

Trener-igrač (1966–1969)

Nekoliko dana prije početka sezone 1966./67., Red Auerbach se odlučio na umirovljenje. Za svog je nasljednika želio Franka Ramseyja, ali je Ramsey imao drugih obaveza (vodio je tri unosna doma za starije) te je odbio ponudu Celticsa da zauzme mjesto glavnog trenera.^[50] Posao je ponuđen Bobu Cousyju, ali je on izjavio da ne bi mogao trenirati bivše suigrače,^[50] dok je Tom Heinsohn također odbio ponudu vjerujući da se neće moći nositi s Russellom.^[50] Međutim, Heinsohn je Auerbachu predložio Russella te je nakon Auerbachovog upita Russell pristao.^[50][51] Time je Russell postao prvi afroamerički trener u povijesti NBA lige. Međutim, Russellovi Celticsi nisu bili tako dobri u njegovoj prvoj sezoni, dok su Chamberlainovi 76ersi igrali sjajno i osvojili Istok s 68 pobjeda u regularnom dijelu. U finalu Istoka, Celticsi su se susreli sa 76ersima koji su ih iznenađujuće svladali rezultatom 4:1.^[52][53] U petoj utakmici 76ersi su slomili obranu Celticsa te su im utrpali čak 140 poena.^[54] Nakon utakmice Russell je otišao u svlačionicu i stisnuo ruku Chamberlainu te mu čestitao na sjajnoj izvedbi, priznavši tako prvi veliki poraz u svojoj karijeri (kada su Celticsi posljednji put izgubili u doigravanju, Russell je bio ozlijeđen).^[54] U sezoni 1967./68. Russell je i s 34 godine uspio prosječno postizati 12.5 poena i 18.6 skokova.^[22] U finalu Istoka, 76ersi su bili blagi favoriti zbog boljeg regularnog omjera. No, tragedija koja se dogodila 4. travnja 1968. godine, kada je u atentatu ubijen Martin Luther King, toliko je pogodila dvije momčadi, koje su imale značajan broj Afroamerikanaca, da su se pojavili zahtjevi za otkazivanjem serije.^[55] Međutim, ništa nije odgođeno te su igrači morali odigrati finale. U prvoj utakmici Celticsi su pobijedili rezultatom 127:118, a u drugoj utakmici pobjedu odnose 76ersi rezultatom 115:106. U trećoj i četvrtoj utakmici 76ersi pobjeđuju te su bili blizu NBA finala jer ni jedna momčad nije uspjela nadoknaditi zaostatak od 3:1 u seriji.^[55] Međutim, Celticsi su podigli igru na višu razinu te su predvođeni Johnom Havlicekom pobijedili u iduće tri utakmice i postali prva momčad koja je nadoknadila zaostatak od 3:1 u seriji.^[55] U NBA finalu svladali su Los Angeles Lakerse 4:2 i time je Russell osvojio svoj deseti NBA prsten u dvanaest godina igranja.^[56] Nakon kraja sezone, Russell je izabran za igrača godine po izboru časopisa Sports Illustrated.

Međutim, činilo se kako je Russell tokom naredne sezone došao do točke pucanja. Bio je šokiran atentatom na predsjedničkog kandidata Roberta F. Kennedya, potpuno razočaran početkom rata u Vijetnamu i u problemima zbog propadajućeg braka sa suprugom Rose (koji će kasnije završiti razvodom). Postao je uvjeren da su Sjedinjene Države korumpirana država i da troši svoje vrijeme baveći se nečim tako površnim kao što je košarka.^[57] Russell se udebljao 7 kilograma te je potpuno izašao iz forme, samo da bi u konačnici dobio dijagnozu akutne iscrpljenosti nakon jedne utakmice s New York Knicksima.^[57] Sabrao se nakon nekog vremena te se vratio na prosjek od 9.9 poena i 19.3 skokova,^[22] ali Celticsi su sezonu završili s lošim omjerom 48:34 i zauzeli tek četvrto mjesto na Istoku.^[58]

U doigravanju, Celticsi su preko 76ersa i Knicksa uspjeli doći do NBA finala i ponovno se susreli s dosta jačim Lakersima kojima se pridružio Wilt Chamberlain. Russell je odlučio ne udvajati Westa, a West mu je zahvalio s 53 u prvoj i 41 poenom i drugoj utakmici koje su Lakersi dobili.^[59] Russell je uvidjevši pogrešku odlučio udvajati Westa te su Celticsi pobijedili trećoj utakmici. U četvrtoj utakmici Celticsi su vodili za jedan poen sedam sekundi prije kraja utakmice. Nakon što je Baylor stao na crtu lopta je došla u ruke Celticsa. Jones je poveo loptu i dodao Havliceku, koji je pogodio koš za zvukom sirene i serija je bila izjednačena.^[59] Iduće dvije utakmice bile su podijeljene te se odluka o prvaku donosila u sedmoj utakmici. U sedmoj utakmici Celticsi su pobijedlili rezultatom 108:106, a Russell je osvojio svoj jedanaesti prsten u trinaest godina karijere.^[60] West je osvojio nagradu za najkorisnijeg igrača NBA finala (to je bio prvi put da je igrač iz poražene momčadi osvojio ovu nagradu).^[59] Russell je ubrzo otišao u mirovinu,^[59] a navijači Celticsa osjećali su se izdano jer je Russell napustio momčad koja je ostala bez kvalitetnog centra i trenera. Celticsi su iduću sezonu završili s omjerom 34:48 i propustili doigravanje po prvi put nakon 1950. godine.^[23]

Boston Celticsi su 1972. godine odlučili umiroviti dres s brojem 6, što ga je Russell nosio tokom karijere;^[61] dres s brojem 6 nosio je i na sveučilištu i na Olimpijskim igrama.^[62] Tri godine kasnije, primljen je u Košarkašku Kuću slavnih. S obzirom na loš odnos s medijima, Russell se nije pojavio ni na jednoj od ceremonija.^[63]

Nakon umirovljenja, Russel je 1973. godine preuzeo Seattle SuperSonicse. Njegova obrambena taktika više nije funkcionirala te se mučio s ulaskom u doigravanje. Momčad je napustio 1977. godine, zaključivši svoj trenerski mandat s ukupnim omjerom 162:166. U sezoni 1987./1988., Russell je preuzeo Sacramento Kingse s kojima je startao s omjerom 17:41, nakon čega je, usred sezone, dobio otkaz.^[64] Bio je to kraj njegove trenerske karijere.

Uz sve to, Russell je ubrzo pao u financijske probleme nakon što je investirao $250,000 u plantaže gume u Liberiji, gdje je želio provesti ostatak života. Međutim, ta investicija nije se pokazala korisnom jer su plantaže ubrzo bankrotirale. Ista sudbina dogodila se s njegovim bostonskim restoranom Slade's. Nakon ove krize, Russell je postao vegetarijanac, počeo je igrati golf te je tokom 70-ih pa do sredine 80-ih godina bio televizijski komentator, iako je kasnije izjavio da mu je komentiranje predstavljalo priličan napor. Dana 3. studenog 1979. pojavio se kao voditelj emisije Saturday Night Live, a pojavio se i kao sudac Roger Ferguson u epizodi serije Miami Vice iz 1986. godine. U ovom je periodu i pisao knjige, mahom u suradnji s profesionalnim piscima.

Tokom 90-ih se rijetko pojavljivao u javnosti, ali je svejedno održao govor na komemoraciji svog prijatelja Wilta Chamberlaina, koji je umro 1999. godine.^[65] U siječnju 2006. godine, Russell je nagovorio Shaquillea O'Neala da se pomiri s Kobeom Bryantom, s kojim je imao loš odnos nakon odlaska iz Los Angeles Lakersa.^[66] Kanije te godine, primljen je u Sveučilišnu kuću slavnih zbog svog doprinosa sveučilišnoj košarci. Tokom 2007. godine dobio je dva počasna doktorata te je bio član prve generacije članova FIBA Kuće slavnih. Dana 14. veljače 2009. godine, povjerenik NBA lige David Stern preimenovao je nagradu za najkorisnijeg igrača NBA finala u Russellovu čast te ona danas nosi naziv Nagrada Bill Russell za najkorisnijeg igrača NBA finala.^[67] Nakon NBA finala 2009. godine, Russell je osobno uručio ovu prestižnu nagradu Kobeu Bryantu.^[68][69] Godine 2011., Barack Obama uručio mu je Predsjedničku medalju slobode.^[70]

Tijekom većeg dijela svoje karijere, Russell je bio vrlo blizak prijatelj sa svojim rivalom Wiltom Chamberlainom. Chamberlain je često pozivao Russella na večeru povodom Dana zahvalnosti, a kod Russella se često razgovaralo o njegovim električnim vlakovima.^[71] Međutim, odnosi su se pogoršali nakon sedme utakmice NBA finala 1969. godine, kada se je Chamberlain teško ozlijedio koljeno šest minuta prije kraja utakmice i više nije mogao nastaviti s igrom. Tokom jednog razgovora sa studentima, novinar je — što ovaj nije znao — čuo Russella kako opisuje Chamberlaina kao simulanta koji se kukavički povukao iz utakmice kada je postalo jasno da će Lakersi izgubiti.^[72] Chamberlain je bio bijesan i doživio je ovaj čin kao izdajnički nož u leđa.^[72] Ispostavilo se kako je Chamberlainova ozljeda bila iznimno teška, a sljedeće sezone došlo je i do rupture koljena. Nakon ovoga, Russell i Chamberlain nisu pričali više od 20 godina, dok se Russell konačno nije došao kod Chamberlaina i ispričao se.^[73] Nakon tog čina, njih su dvojica ponovo postali prijatelji te su često viđeni zajedno na raznim događanjima. Kada je Chamberlain umro 1999. godine, njegov je nećak rekao kako je Russell bio druga osoba koju mu je rečeno da treba obavijestiti.^[14] Držeći govor na Chamberlainovom sprovodu, Russell je rekao kako nikada nije smatrao Chamberlaina rivalom, već je smatrao kako se njih dvojica jednostavno natječu te kako će "ostati prijatelji kroz vječnost".^[74]

Russell je od 1956. do 1973. godine bio u braku sa svojom srednjoškolskom djevojkom, Rose Swisher. Zajedno su imali troje djece - kći Karen Russell te sinove Williama Russella, Jr. i Jacoba Russella. S vremenom je došlo do emocionalnog distanciranja među supružnicima tako da su se 1973. godine razveli.^[75] Četiri godine kasnije oženio je Dorothy Anstett, Miss USA iz 1968. godine, ali je i taj brak 1980. godine zaključen razvodom.^[75] Njihova je veza izazivala velike kontroverze jer je Anstett bila bjelkinja.^[76] Godine 1996. oženio se treći put, za Marilyn Nault,^[77] s kojom je bio u braku do njezine smrti 2009. godine.^[78] Posljednja supruga bila mu je Jeannine Russell,^[79] s kojom je živio u Mercer Islandu, WA, do svoje smrti.^[80] Njegov stariji brat bio je dramski pisac Charlie L. Russell.^[81]

Godine 1959., Bill Russell je postao prvi NBA igrač koji je posjetio Afriku.^[82] Privatno, Russell je opisivan kao inteligentan, ponosan i duhovit, a bio je vrlo svjestan rasnog pitanja svog doba te se aktivno borio za prava Afroamerikanaca tokom Pokreta za građanska prava;^[83] za potonju borbu dobio je i Predsjedničku medalju slobode od Baracka Obame. Na terenu je bio izrazito borben i imao je gotovo "neurotičnu potrebu za pobjedom", kako je jednom prilikom rekao Tommy Heinsohn.^[84] Van terena, Russell je bio topao i prijateljski nastrojen prema bliskim osobama, ali vrlo hladan i nepovjerljiv prema novim ljudima, toliko da su novinari njegovom hladnom, nijemom pogledu dali nadimak "Russell Glower".^[84] Zanimljivo je kako je imao izražen antagonizam prema navijačima te je odbijao davati autograme.^[84] Među poznanicima je bio poznat po glasnom i karakterističnom smijehu.^[85]

Umro je 31. srpnja 2022. godine u svom domu u Mercer Islandu u dobi od 88 godina.^[86][87]

Igračka karijera

Legenda
U	Odigranih utakmica	S	Startanih utakmica	MPU	Minuta po utakmici
P%	Postotak koševa	3P%	Postotak trica	SB%	Postotak slobodnih bacanja
SPU	Skokova po utakmici	APU	Asistencija po utakmici	UPU	Ukradenih lopti po utakmici
BPU	Blokada po utakmici	PPU	Poena po utakmici	Bold	Rekord karijere
†	Osvojio naslov prvaka	*	Rekorder lige te sezone		Rekorder NBA lige

Sveučilišna karijera

Profesionalna karijera

Regularna sezona

Playoff

Godina	Momčad	U	MPU	P%	SB%	SPU	APU	PPU
1957.†	Boston Celtics	10	40.9	.365	.508	24.4	3.2	13.9
1958.	Boston Celtics	9	39.4	.361	.606	24.6	2.7	15.1
1959.†	Boston Celtics	11	45.1	.409	.612	27.7	3.6	15.5
1960.†	Boston Celtics	13	44.0	.456	.707	25.8	2.9	18.5
1961.†	Boston Celtics	10	46.2	.427	.523	29.9	4.8	19.1
1962.†	Boston Celtics	14	48.0	.458	.726	26.4	5.0	22.4
1963.†	Boston Celtics	13	47.5	.453	.661	25.1	5.1	20.3
1964.†	Boston Celtics	10	45.1	.356	.552	27.2	4.4	13.1
1965.†	Boston Celtics	12	46.8	.527	.526	25.2	6.3	16.5
1966.†	Boston Celtics	17	47.9	.475	.618	25.2	5.0	19.1
1967.	Boston Celtics	9	43.3	.360	.635	22.0	5.6	10.6
1968.†	Boston Celtics	19	45.7	.409	.585	22.8	5.2	14.4
1969.†	Boston Celtics	18	46.1	.423	.506	20.5	5.4	10.8
Karijera		165	45.4	.430	.603	24.9	4.7	16.2

Trenerska karijera

• Goudsouzian, Aram (2010). King of the Court: Bill Russell and the Basketball Revolution. Berkeley: University of California Press.
• Heisler, Mark (2003). Giants: The 25 Greatest Centers of All Time. Chicago: Triumph Books. ISBN 1-57243-577-1. 
• Kornheiser, Tony (1999). "Bill Russell: Nothing but a Man". In ESPN SportsCentury. Michael MacCambridge, Editor. New York: Hyperion-ESPN Books. pp. 178–89.
• Pluto, Terry (1992). Tall Tales: The Glory Years of the NBA in the Words of the Men Who Played, Coached, and Built Pro Basketball. New York: Simon & Schuster. ISBN 0-671-74279-5. 
• Taylor, John (2005). The Rivalry: Bill Russell, Wilt Chamberlain, and the Golden Age of Basketball. New York City: Random House. ISBN 1-4000-6114-8. 

Bill Russell na Wikimedijinoj ostavi

• Bill Russell na stranicama Kuće slavnih Naismith Memorial
• FIBA Hall of Fame on Russell
• Statistike karijere i informacije o igraču na Basketball-Reference.com