Deklaracija o nazivu i položaju hrvatskog književnog jezika
Deklaracija o nazivu i položaju hrvatskog književnog jezika, prosvjedno-programatski tekst o neravnopravnosti hrvatskog književnog jezika, pripremljen krajem 1966. i početkom 1967. u krugovima hrvatskih lingvista i književnika unutar dviju nacionalnih institucija, Matice hrvatske i Društva književnika Hrvatske, i objavljen 17. ožujka 1967. u novinama Telegram s potpisom 18 znanstvenih i kulturnih ustanova u SR Hrvatskoj.
O sadržaju Deklaracije
Tekst Deklaracije sastavila je u prostorijama Matice hrvatske skupina lingvista i književno-kulturnih radnika: Dalibor Brozović kao inicijator i glavni sastavljač,[1] zatim Radoslav Katičić, Tomislav Ladan, Miroslav Brandt, Slavko Pavešić, Slavko Mihalić, Vlatko Pavletić. Potom je upravni odbor Matice hrvatske prihvatio tekst i razaslao ga na potpisivanje kulturnim i znanstvenim ustanovama u Hrvatskoj. Nakon toga je Deklaracija objavljena 17. ožujka 1967. u tjedniku Telegram.[2] Vidljiva je istaknuta uloga Matice hrvatske, a o Matici hrvatskoj ističu njemački povjesničari da je 60-ih i 70-ih godina »mutirala u ›kvazi-političku stranku‹«.[3]
Deklaracija se često u Hrvatskoj predočava kao reakcija na navodni jezični unitarizam u Jugoslaviji. Međutim, nezavisni zapadnoevropski istraživači ističu i nakon raspada Jugoslavije da je jezična politika nekadašnje zajedničke države bila uzorita, da se po evropskim mjerilima ocjenjuje i u 21. stoljeću kao demokratska.[4][5][6]
Dokaz da se ne može govoriti o jezičnom unitarizmu je činjenica da je kroz čitavo vrijeme postojanja zajedničke države bila u Hrvatskoj na standardnoj hrvatskoj ijekavskoj varijanti nastava u školama, tekstovi u novinama, udžbenicima, književnim djelima, gramatikama, pravopisima, rječnicima, na radiju i na televiziji, u političkom životu, u sudstvu, administraciji, upravi, ukratko u svim sferama javnog života i u privatnom životu.[7]
I hrvatski lingvisti bili su svjesni demokratičnosti jugoslavenske jezične politike: akademik August Kovačec opisuje ju detaljno 1988. godine i hvali konstatirajući čak da u Evropi »do danas nijedna zemlja nije dosegla razinu jugoslavenske jezične politike ni u pogledu pravnih normi ni u pogledu prakse«.[8]
Sastavljači Deklaracije očito nisu uspjeli naći dokaze za srpski jezični unitarizam jer naveli su jedan jedini, i to, mora se priznati, prilično sitničav primjer da Savez skladatelja u Beogradu svoje zaključke s pete skupštine nije objavio i na hrvatskoj varijanti.
Sa srpske strane Deklaraciju su odmah na godišnjoj skupštini Udruženja književnika Srbije podržala četrdeset i dva srpska pisca, od kojih su neki bili i članovi Centralnog komiteta Saveza komunista Srbije. Potpisali su Predlog za razmišljanje u kojem su izrazili podršku tekstu hrvatske Deklaracije.[9][10]
Budući da je Deklaracija sastavljena uz ideološko oslanjanje na Karla Marxa, koji je u 19. stoljeću jezik smatrao jednom od odrednica nacije,[11] sastavljači Deklaracije pogrešno su poistovjetili naciju i jezik u slučaju Hrvata i Srba, što se vidi u Deklaraciji kada govore o odnosu tih »naroda pa, prema tome, i njihovih jezika«. Kao da činjenica postojanja različitih naroda automatski znači da moraju govoriti stranim jezicima. Zakazali su hrvatski lingvisti jer se nisu usprotivili netočnom izjednačavanju nacije s jezikom. A jasno je zašto su tako postupili jer pogled na jezik i naciju im je bio marksistički. Akademik Stjepan Babić 2001. priznaje da je u »svojim radovima često iznosio marksistička shvaćanja i obilno navodio mišljenja istaknutih marksista, od V. I. Lenjina do E. Kardelja kao općenite postavke o jezičnoj problematici«.[12] U Marxovo doba je bilo prošireno mišljenje da se nacija i jezik podudaraju, međutim u 20. stoljeću je to odbačeno u svijetu jer praksa pokazuje da niz naroda ima zajednički jezik s nekim drugim narodom.[13] Neodrživo je danas poistovjećivati naciju i jezik zato što se time negira postojanje austrijske nacije, švicarske nacije, američke nacije i brojnih drugih nacija.[14]
Potrebno je spomenuti da ondašnji najprominentniji hrvatski lingvist Ljudevit Jonke suprotstavljao se stavu da se radi o više jezika čak i godinu dana nakon Deklaracije: »kad lingvistički ocjenjujemo pitanje jezika kojim govore Hrvati, Srbi, Crnogorci i bosanskohercegovački Muslimani, tada svi argumenti govore da je to po znanstvenoj ocjeni jedan jezik«.[15] O postojećim jezičnim razlikama između Hrvata i Srba Jonke kaže: »Sve su to razlike koje je lingvistički najadekvatnije označiti u cjelini kao varijante književnog jezika. Tim imenom, koje sam upotrijebio u štampi prvi put već 1960. a u predavanjima već 1950, označujemo nedvosmisleno da govorimo i pišemo jednim jezikom, ali ne jedinstvenim. Ta dva tipa jezika koji su se razvili oko dva glavna središta, Beograda i Zagreba odnose se jedan prema drugome u lingvističkom smislu kao varijante. Taj naziv ima u sebi mnogo smisla jer govori o dvojakosti jednoga jezika«.[15]
Što se tiče naziva jezika, u Deklaraciji sastavljači kažu da svaki narod može nazivati jezik kako želi, no to ionako nitko nije dovodio u pitanje jer je čak i u Novosadskom dogovoru pisalo da je dvodijelni naziv samo za situacije koje su službene. Uostalom, u Deklaraciji hvale Novosadski dogovor.
Analiza teksta Deklaracije i okolnosti u kojima je nastala pokazuje da Deklaracija nije imala utemeljenje u ondašnjoj jezičnoj situaciji, nego da je tema jezika korištena za artikuliranje političkih ciljeva koji se nisu mogli iskazivati političkim pluralizmom jer je vladao jednostranački sistem.[16] Hrvatski akademici naknadno priznaju da je Deklaracija u stvari bila maska za političke ciljeve: »priča je za malu djecu da su (sami od sebe) osviješteni hrvatski intelektualci iznjedrili Deklaraciju o položaju hrvatskoga jezika: sve se odvijalo u suradnji s nekima od najviših hrvatskih političkih rukovodilaca«.[17] I sudionik tih događaja Josip Manolić tvrdi »da Deklaraciju nisu napisali književnici ni jezikoslovci, već djelatnici tadašnje službe ›državne sigurnosti‹.«[18][19]
Tekst
Višestoljetna borba jugoslavenskih naroda za nacionalnu slobodu i socijalnu pravdu kulminirala je revolucionarnim preobražajem u razdoblju od 1941–1945. Tekovine Narodnooslobodilačke borbe i socijalističke revolucije omogućile su svim narodima i narodnostima u Jugoslaviji da uđu u novu fazu njihova povijesnog postojanja. Oslanjajući se na temeljna načela socijalizma o pravu svakog čovjeka da živi slobodan od svake podjarmljenosti i o pravu svakog naroda na potpun suverenitet i neograničenu ravnopravnost sa svim drugim nacionalnim zajednicama, Slovenci, Hrvati, Srbi, Crnogorci i Makedonci formirali su federativni savez, sazdan od šest socijalističkih republika, kao jamstvo te uzajamne ravnopravnosti, međusobnog bratstva i socijalističke suradnje.
Načelo nacionalnog suvereniteta i potpune ravnopravnosti obuhvaća i pravo svakoga od naših naroda da čuva sve atribute svoga nacionalnog postojanja i da maksimalno razvija ne samo svoju privrednu, nego i kulturnu djelatnost. Među tim atributima odsudno važnu ulogu ima vlastito nacionalno ime jezika kojim se hrvatski narod služi, jer je neotuđivo pravo svakoga naroda da svoj jezik naziva vlastitim imenom, bez obzira radi li se o filološkom fenomenu koji u obliku zasebne jezične varijante ili čak u cijelosti pripada i nekom drugom narodu.
Novosadski dogovor opravdano je deklarirao zajedničku lingvističku osnovu srpskog i hrvatskog književnog jezika ne poričući historijsku, kulturno-historijsku, nacionalnu i političku istinu o pravu svakoga naroda na vlastiti jezični medij nacionalnog i kulturnog života. Te su tekovine formulirali i ustavni tekstovi, i Program Saveza komunista, političkog predvodnika naših naroda u revolucionarnoj borbi.
Ali usprkos jasnoći osnovnih načela, stanovite nepreciznosti u formulacijama omogućavale su da ta načela budu u praksi zaobilažena, iskrivljavana i kršena unutar širih pojava skretanja u realnosti našega društvenog i ekonomskog života. Poznato je u kojim su okolnostima u našoj zemlji oživjele tendencije etatizma, unitarizma, hegemonizma. U vezi s njima pojavila se i koncepcija o potrebi jedinstvenog »državnog jezika«, pri čemu je ta uloga u praksi bila namijenjena srpskom književnom jeziku zbog dominantnog utjecaja administrativnog središta naše državne zajednice. Usprkos VIII kongresu, IV i V plenumu CK SKJ, koji su u našim danima posebno naglasili važnost socijalističkih načela o ravnopravnosti naših naroda pa, prema tome, i njihovih jezika, putem upravnog aparata i sredstava javne i masovne komunikacije (saveznih glasila, Tanjuga, JRTV u zajedničkim emisijama, PTT, željeznicama, tzv. materijala ekonomske i političke literature, filmskih žurnala, raznih administrativnih obrazaca), zatim putem jezične prakse u JNA, saveznoj upravi, zakonodavstvu, diplomaciji i političkim organizacijama, faktično se i danas provodi nametanje »državnog jezika«, tako da se hrvatski književni jezik potiskuje i dovodi u neravnopravan položaj lokalnog narječja.
Osobito važne inicijative privredne i društvene reforme, oslanjajući se na bitna svojstva našeg samoupravnog socijalističkog društva, obvezuju nas da na području svoga djelovanja – jezika, književnosti, znanosti i kulture uopće – poduzmemo sve potrebno da se u neposrednoj praksi ostvaruje i ostvare sva izložena načela našeg socijalističkog sustava.
Na toj osnovi potpisane hrvatske kulturne i znanstvene ustanove i organizacije smatraju da je neophodno potrebno:
1) Ustavnim propisom utvrditi jasnu i nedvojbenu jednakost i ravnopravnost četiriju književnih jezika: slovenskoga, hrvatskoga, srpskoga, makedonskoga.
U tu svrhu treba izmijeniti formulaciju iz Ustava SFRJ, čl. 131, koja bi morala glasiti ovako:
»Savezni zakoni i drugi opći akti saveznih organa objavljuju se u autentičnom tekstu na četiri književna jezika naroda Jugoslavije: srpskom, hrvatskom, slovenskom, makedonskom. U službenom saobraćaju organi federacije obvezno se drže načela ravnopravnosti svih jezika naroda Jugoslavije.«
Adekvatnom formulacijom treba osigurati i prava jezika narodnosti u Jugoslaviji.
Dosadašnja ustavna odredba o »srpskohrvatskom odnosno hrvatskosrpskom jeziku« svojom nepreciznošću omogućuje da se u praksi ta dva usporedna naziva shvate kao sinonimi, a ne kao temelj za ravnopravnost i hrvatskog i srpskog književnog jezika, jednako među sobom, kao i u odnosu prema jezicima ostalih jugoslavenskih naroda. Takva nejasnoća omogućuje da se u primjeni srpski književni jezik silom stvarnosti nameće kao jedinstven jezik za Srbe i Hrvate. Da je stvarnost zaista takva, dokazuju mnogobrojni primjeri, a među njima kao najnoviji nedavni Zaključci pete skupštine Saveza kompozitora Jugoslavije. Ti su zaključci objavljeni usporedno u srpskoj, slovenskoj i makedonskoj verziji kao da hrvatskoga književnoga jezika uopće nema ili kao da je istovjetan sa srpskim književnim jezikom.
Potpisane ustanove i organizacije smatraju da u takvim slučajevima hrvatski narod nije zastupan i da je doveden u neravnopravan položaj. Takva se praksa ni u kojem slučaju ne može opravdati inače neosporenom znanstvenom činjenicom da hrvatski i srpski književni jezik imaju zajedničku lingvističku osnovu.
2) U skladu s gornjim zahtjevima i objašnjenjima potrebno je osigurati dosljednu primjenu hrvatskoga književnog jezika u školama, novinstvu, javnom i političkom životu, na radiju i televiziji kad se god radi o hrvatskom stanovništvu, te da službenici, nastavnici i javni radnici, bez obzira otkuda potjecali, službeno upotrebljavaju književni jezik sredine u kojoj djeluju.
Ovu Deklaraciju podnosimo Saboru SRH, Saveznoj skupštini SFRJ i cjelokupnoj našoj javnosti da se prilikom pripreme promjene Ustava izložena načela nedvosmisleno formuliraju i da se u skladu s time osigura njihova potpuna primjena u našem društvenom životu.
Matica hrvatska
Društvo književnika Hrvatske
PEN-klub, Hrvatski centar
Hrvatsko filološko društvo
Odjel za filologiju Jugoslavenske akademije znanosti i umjetnosti
Odjel za suvremenu književnost Jugoslavenske akademije znanosti i umjetnosti
Institut za jezik Jugoslavenske akademije znanosti i umjetnosti
Institut za književnost i teatrologiju Jugoslavenske akademije znanosti i umjetnosti
Katedra za suvremeni hrvatskosrpski jezik Filozofskoga fakulteta u Zadru
Katedra za suvremeni hrvatskosrpski jezik Filozofskoga fakulteta u Zagrebu
Katedra za povijest hrvatskog jezika i dijalektologiju Filozofskoga fakulteta u Zagrebu
Katedra za jugoslavenske književnosti Filozofskoga fakulteta u Zadru
Katedra za stariju hrvatsku književnost Filozofskoga fakulteta u Zagrebu
Katedra za noviju hrvatsku književnost Filozofskoga fakulteta u Zagrebu
Institut za lingvistiku Filozofskoga fakulteta u Zagrebu
Institut za nauku o književnosti Filozofskoga fakulteta u Zagrebu
Staroslavenski institut u Zagrebu
Društvo književnih prevodilaca HrvatskeIzvor: Telegram, jugoslavenske novine za društvena i kulturna pitanja, br. 359, 17. ožujka 1967.
Napomena: Katedra za jugoslavenske književnosti Filozofskoga fakulteta u Zadru ogradila se od Deklaracije priopćenjem u Narodnom listu od 1. travnja 1967.[1]
