Fideizam
Fideizam (od latinske riječi za vjeru: fides i nastavka -izam) je epistemološka teorija koja zagovara nezavisnost vjere od razuma ili teorija koja naučava da su razum i vjera u sukobu, pri čemu je vjera superiornija kada se radi o otkrivanju određenih istina,[1] kao što su "više istine" o božanstvu koje se ne mogu shvatiti razumom nego samo vjerom u objavu.[2] Drugim riječima, fideizam je "učenje koje stavlja vjeru na mjesto znanosti."[3]
| Dio serije članaka na temu |
| Bog |
|---|
Općeniti pristupi Specifični koncepti Iskustvo i ispovijedanje Vezane teme |
Teolozi i filozofi su na razne načine definirali odnos vjere i razuma prilikom određivanja istine metafizičkih koncepata, moralnosti i religijskih uvjerenja. Budući da pojam "fideizam" najčešće koriste protivnici te teorije s ciljem negativnog etiketiranja njenih zastupnika, rijetko koji autor će sam za sebe reći da je fideist (zastupnik fideizma). Fideizam se najčešće pripisuje četvorici filozofa: Pascalu, Kierkegaardu, Williamu Jamesu i Wittgensteinu, premda se potvrda za to često ne može naći ni u njihovim, ni u konceptima i djelima njihovih sljedbenika.[4] Postoji više različitih oblika fideizma.[5]
U kršćanskoj teologiji fideizmom se označava "takvo razumijevanje kršćanske teologije koje odbacuje potrebu (ili, ponekad, mogućnost) kritikâ ili procjenâ na temelju izvora koji se nalaze izvan same kršćanske vjere."[6] Katolički smjer fideizma, "koji malo drži do sposobnosti ljudskog razuma i do pojmovne formulacije vjere", naziva se tradicionalizam.[7]