Inicijativa
Inicijativa je sposobnost da se otpočne, pokrene nešto samostalno, voljnost da se preuzme prvi korak, kao i odgovornost za to, da se istraje u otpočetoj aktivnosti. Inicijativa je kad “prepoznam i uradim ono što mislim da treba da se uradi prije nego što to netko traži od mene”...[1]
Eriksonova teorija
Prema teoriji Erika Eriksona[2], zrela, razvijena inicijativa je sposobnost da se razviju aktivnosti ili projekti, poverenje i uverenje da je u redu to uraditi, čak i ako postoji rizik neuspjeha ili grešaka. Bazične vrline ili vještine koje su uključene u inicijativu su:
- osjećanje svrhe i usmjerenost,
- sposobnost donošenja odluka,
- surađivanje s drugima i vođenje drugih,
- sposobnost da se definira lično usmjerenje i ciljevi i
- sposobnost da se preduzme inicijativa i prikladni rizici.
Iako se izvjesni rudimentarni oblici inicijative mogu vidjeti i u ranijim razvojnim fazama, prema Eriksonu je odlučujuće i kritično vrijeme za razvoj inicijative uzrast između 3. i 5. godine života. U ovoj fazi života, kada je dijete uvjereno da je samostalna ličnost (što je posljedica povoljnog razvoja u prethodnoj fazi stjecanja autonomije između 2. i 3. godine), ono mora pronaći kakva će ličnosti postati. To je period istraživanja svijeta, sebe, vlastitih interesovanja i mogućnosti, period radoznalosti i „avanturizma“. Erikson govori o tome da je, na ovom stadiju razvoja, inicijativa intruzivna (nametljiva, probojna). Karakterizira je mnoštvo aktivnosti i fantazija sličnih po izgledu. To uključuje proboj u druga tijela - fizičkim napadom, u uši i um drugih ljudi (dijete “probija uši” svojim glasom, “upada u riječ”) - agresivnim govorom; u prostor - svojim živahnim kretanjem; u nepoznato - snažnom radoznalošću. Ovo je, također, stadij infantilne seksualne radoznalosti, genitalne podražljivosti, povremene preokupacije i pretjeranog interesa za oblast seksualnog, period Edipovog kompleksa. Inicijativa djeteta se može povezati s osjećajem krivice vezanim za infantilnu seksualnost i biti blokirana. Ako su ekspanzija i pokušaji inicijative u ovom periodu praćeni prevelikim strahom, osjećajem krivice zbog rivalstva i seksualnih fantazija, može doći do zastoja i odustajanja od inicijative. Neuspjeh u rješavanju ove krize vodi do učvršćivanja osjećaja krivice, uznemirenosti, strahovanja za život i udove (tzv. “kastracijski strah”). Druga mogućnost je razvoj takozvanog faličko narcističkog karaktera, kada se inicijativa razvija usprkos krivici, kada se negira krivica, što može dovesti do bezosjećajne inicijativnosti na uštrb drugih i izražene potrebe za dominacijom.
Nebojša Jovanović, osnivač O.L.I. Integrativne Psihodinamske Psihoterapije, govori o četiri pravca i dva smjera razvoja inicijative. Smjer inicijative može biti od razvoja (ka manipulaciji drugima, parazitiranju) ili ka razvoju, individuaciji. Pravci razvoja inicijative vezani su za izvore motivacije o kojima govore četiri psihoanalitičke psihologije - psihologija nagona, psihologija objektnih odnosa, Ego psihologija i Self psihologija. Pokretačka sila, izvor inicijative, prema psihologiji nagona je potreba za zadovoljenjem nagona (libida i agresije). Prema psihologiji objektnih odnosa pokretač inicijative je potreba za uspostavljanjem dobrih odnosa sa značajnim drugima-„objektima”. Prema Ego psiholozima, izvor inicijative leži u potrebi ega za ovladavanjem, adaptacijom, efikasnim funkcioniranjem. Prema Self psihologiji, bazični pokretači su sržne ambicije i ideali osobe, potreba za kreiranjem kohezivne, dobre slike o sebi. Ove teorije se ne isključuju, već se nadopunjavaju.
Organizacija ličnosti u odnosu na motivacijske faktore
Kada se razmišlja o inicijativi osobe, pravcima u kojima je usmjerena, njenoj kvaliteti, suštinski je bitno razumjeti što je pokreće i zašto. Oko primarnih motivacijskih snaga se organizira ličnost osobe. Svaka osoba razvija ličnu organizaciju, personalnu hijerarhiju pojava i motiva ove četiri psihologije. Nije svaka od ovih motivacija podjednako važna. Jedno ili drugo postaje centralno, a ostalo se organizira oko njega. Ali, ono što postaje centralno u ličnoj hijerarhijskoj organizaciji varira od osobe do osobe. Neke ljude primarno pokreće hedonizam (potreba za tjelesnim uživanjem), druge potreba za uživanjem u vlastitoj efikasnosti, treće potreba za odnosima s drugima, četvrte ambicije, ideali, doživljaj misije u životu... Svaki od ovih motivacijskih pravaca može imati zreli ili nezreli smjer, način zadovoljavanja potreba.Neki od motivacijskih pravaca kod određene osobe može postati centralni (zadovoljenje nagona, objektni odnosi, ego organizacija, doživljaj selfa) i hijerarhijski nadređen ostalim pojavama i to samo predstavlja ljudsku varijabilnost. U okviru bilo kojeg hijerarhijskog uređenja može biti više ili manje patologije i dominacija određenih motivacijskih faktora se može mijenjati u toku života. Ekscesivna dominacija jedne ili druge grupe tema može biti indikativna za patologiju.
U O.L.I. Integrativnoj Psihodinamskoj Psihoterapiji inicijativa je svrstana u bazične emocionalne kompetencije - bazične sposobnosti za obradu i upravljanje emocijama i, prema funkciji koju obavlja, nazvana “pokretač psihe”.