Istopolni brak u Argentini

Zakon o istopolnim brakovima u Argentini je usvojen 15. jula, 2010. godine od strane parlamenta[1], a zakon je stupio na snagu 22. jula, 2010. godine, kada je objavljen u zvaničnom glasniku.[2][3] Donji dom parlamenta je odobrio zakon 5. maja, 2010.[4][5] Senat je glasao u korist zakona 15. jula, 2010.[1] Zakon stupa na snagu nakon što ga potpiše predsednica, Cristina Fernández de Kirchner, koja podržava donošenje ovog zakona[1], i nakon objavljivanja zakona u službenom listu.[6] Zakon je usvojen uprkos protivljenji religijskih grupa.

Zakonski status istopolnih
zajednica
Brak

Argentina
Belgija
Brazil
Danska1
Finska
Francuska
Holandija2
Irska
Island
Južna Afrika
Kanada

Kolumbija
Luksemburg
Norveška
Novi Zeland3
Portugal
SAD4
Španija
Švedska
Ujedinjeno Kraljevstvo5
Urugvaj

Legalan u delovima država

Meksiko (7 saveznih država)

Napomene

1 Bez Farskih otoka.
2 Bez Arube, Curaçaoa i Sint Maartena.
3 Samo Novi Zeland bez ostalih teritorija.
4 SAD i teritoriji Guam, Sjeverni Marijanski Otoci, Portoriko, Američki Djevičanski otoci i neka plemena.
5 Engleska, Vels, Škotska i Pitkern bez Sjeverne Irske.
6 Sjeverna Irska, Otok Man, Jersey i Gibraltar.


* Nije jos stupilo na snagu.

Portal LGBT

Argentina je donošenjem ovog zakona postala prva država u Latinskoj Americi, peta katolička država i deseta država u svetu koja je na nacionalnom nivou priznala pravo istopolnim parovima da sklapaju brakove.[1]

Građanske zajednice

Građanske zajednice su prizante u četiri administrativne jedinice u Argentini: Buenos Aires (od 2002.)[7] Provincija Río Negro (2003),[8] Villa Carlos Paz (2007),[9] i Río Cuarto (2009).[10]

Građanske zajednice su registrovane zajednice koje se sklapaju između dve odrasle osobe istog ili različitog pola, koje daju neka prava garantovana brakom, kao što su osiguranje, bolničke posete i sl. Građanske zajednice ne daju pravo nasleđivanja i usvajanja dece.

Neregistrovane zajednice

Argentinska vlada je 17. avgusta, 2008. godine najavila da će dozvoliti istopolnim parovima koji žive zajedno pet i više godina pravo na penziju umrlog partnera, odnosno partnerke. Ovo je bio prvi slučaj da su istopolni parovi priznati na nacionalnom novou u Argentini.[11]

Istopolni brak

Južna Amerika
  Istopolni brak
  Drugi tip partnerstva
  Neregistrovana kohabitacija
  Bez priznavanja ili nepoznato
  Bez priznavanja, trenutno u razmatranju
  Bez priznavanja, istopolni brak zvanično zabranjen
  Bez priznavanja, svi vidovi partnerstava zabranjeni
  Homoseksualnost zabranjena

Dve nedelje pre prevremenih izbora 2009. godine, ministar pravde, Aníbal Fernández je izdao saopštenje da se on zalaže za pokretanje debate u parlamentu o istopolnim brakovima, da bi rodno neutralni zakon "okončao diskriminaciju" i da "to zahtevaju mnogi". Fernández je, takođe, saopštio da bivši predsednik, Néstor Kirchner, suprug sadašnje predsednice, Cristine Fernández de Kirchner, podržava otvaranje šire debate o istopolnim brakovima u zemlji. Stav predsednice Fernández de Kirchner nije bio poznat u to vreme. Ministar je rekao da trenutno radi na zakonu i da njegovo ministarstvo mora da "razmotri različite aspekte ovog pitanja".[12] Ovaj zakon nikada nije predstavljen.

Krajem 2009. godine, Parlament Argenitne je razmatrao dva predloga, koje su predložile Silvia Augsburger i Vilma Ibarra, kojima bi se promenio član 172 građanskog zakona. Oktobra, 2009. godine o istopolnim brakovima se diskutovalo na Pravnom odboru i na Odboru za poroducu, žene, decu i mlade.[13][14][15][16][17] Diskusija o ovim predlozima je nastavljena 5. i 10. novembra, pre nego što je dalja diskusija odložena do marta, 2010.[18][19][20] Istraživanje koje je u to vreme sprovedeno, pokazalo je da 70% građana i građanki Argentine podržavaju priznavanje istopolnih brakova.[21]

Pravni odbor i odbor za porodicu, žene, decu i mlade su 15. aprila, 2010. godine preporučili priznavanje istopolnih brakova.[22][23] Donji dom parlamenta je 5. maja, 2010. godine usvojio zakon o istopolnim brakovima, koji bi, takođe, omogućio istopolnim parovima usvajanje dece. Glasalo se 125 prema 109.[24][25]

Pravni odbor senata je 6. jula preporučio odbacivanje zakona. Glasanje je bilo zakazano za 14. jul, ali je nakon duge diskusije, koja je trajala do jutarnjih časova narednog dana, glasanje obavljeno 15. jula.[1][26] Zakon je usvojen sa 33 glasa za i 27 glasova protiv. Predsednica je potpisala zakon 21. jula, a tekst zakona je objavljen sledećeg dana u zvaničnom glasniku, čime je zakon stupio na snagu.

Povezano

Izvori