Nikola I Petrović Njegoš
Nikola I. Petrović (na ćirilici Никола I Петровић Његош; Njeguši, Crna Gora, 19. listopada 1841. – Antibes, Francuska, 1. ožujka 1921.), sedmi i posljednji državni poglavar iz crnogorske dinastije Petrović-Njegoš, na prijestolju od 1860. do 1910. godine, kao knez (crnog. knjaz) a od 1910. i kao kralj, za Crnogorce neprikosnoveni Gospodar, također i književnik.
| Nikola I. Petrović Njegoš Никола I Петровић Његош | |
|---|---|
.jpg) | |
| Kralj Crne Gore | |
| Vladavina | 13. kolovoza 1860. - 28. kolovoza 1910. |
| Prethodnik | Danilo I. Petrović Njegoš |
| Knez (orig. Knjaz) do 1910. Kralj od 1910. | |
| Vladavina | 28. kolovoza 1910. - 26. studenoga 1918. |
| Suprug | Milena Vukotić |
| Djeca | Zorka Karađorđević Milica Petrović Ana Nikolajevna Danilo Petrović Njegoš Jelena Crnogorska Mirko Petrović Njegoš |
| Puno ime | |
| Nikola Mirkov Petrović Njegoš | |
| Dinastija | Petrović Njegoš |
| Otac | Mirko Petrović |
| Majka | Anastasija Martinović |
| Rođenje | 7. listopada 1841. (julij. kalend.) Njeguši, Crna Gora |
| Smrt | 1. ožujka 1921. Antibes, Francuska |
| Pokop | Ćipurska kapelica, Cetinje, Crna Gora |
| Potpis |  |
| Vjera | Pravoslavac |
Pod njegovom je upravom crnogorska država 13. srpnja 1878. na Berlinskom kongresu dobila međunarodno priznanje i od onih država Europe koje je dotad nisu priznavale. Nakon višestoljetne izolacije, Crna Gora je oružanim i diplomatskim putem tada silno uvećala svoj teritorij i izbila na Jadransko more.
Reformirao je Nikola I. državnu upravu, ustanovio Ministarski savjet, modernizirao Crnogorsku vojsku, Općim imovinskim zakonikom udario temelj pravnom sustavu, otvorio vrata inozemnim investiranjima. Godine 1905. je Nikola I. oktroirao Ustav Knjaževine Crne Gore nakon čega je i sazvana Crnogorska narodna skupština.
Bio je uspješni vojskovođa tijekom balkanskih ratova 1912. i 1913. ali ne i u Prvom svjetskom ratu kada je Kraljevina Crna Gora pružila hrabar otpor austro-ugarskoj invaziji, no morala je siječnja 1916. kapitulirati.
Kralj Nikola se sa Vladom i Dvorom sklonio u Francusku, u egzil iz kojeg se nikada nije vratio. Unatoč vojnim (Božićna pobuna i crnogorski komitski pokret koji je potrajao do 1929. godine) i pokušajima crnogorske diplomacije na Versajskoj konferenciji, Crna Gora nije uspjela povratiti svoj međunarodno-pravni suverenitet izgubljen krajem 1918. pristupanjem u zajedničku družavu Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca.
Kralj Nikola I. je umro izoliran u emigraciji, a pokopan je u ruskoj crkvi u San Remu (Italija).
Njegovi i posmtrni ostatci njegove supruge kraljice Milene Petrović će, uz najviše državne počasti, biti 1989. vraćeni i pokopani na Cetinju, u Dvorskoj crkvi na Ćipuru.
Kralj Nikola I. ogledao se i u književnosti, a najuspjeliji mu je rad Balkanska carica.
Odlikovanja
Odlikovanja Nikole I. su, uglavnom prvostupanjska, izrađena od plemenitih metala, zlata i platine, a neka su čak ukrašena i brilijantima. Do 1910. već je bio nositelj gotovo svih najviših vladarskih odlikovanja.[1]
Crnogorska odlikovanja
Red Petrovića Njegoša
Red knjaza Danila I.
Red svetog Petra
Inozemna odlikovanja
Red Svetih Kirila i Metodija[1] (28. kolovoza 1910.)
Kraljevski red Viktorije
Legija časti[1]
Red Akademske palme[1]
Red dva reda[1]
Red Karola I[1] (28. kolovoza 1910.)
Vojnički red svetog Velemučenika i Pobjedonosnog Jurja
Red Aleksandra Nevskog sa zvijezdom u brilijantima[1]
Red Andrije Prvozvanog[1]- Jurjevski križ III. stupnja[1] (1876.)
.png){kind=small}
_ribbon.svg){kind=small}
Vojni red San Marina[1]
Srbija (Kneževina i Kraljevina)
Red Takovskog križa[1] (1879.)
Red bijelog orla[1] I. stupnja (1893.)
Red svetog Save[1] (1896.)
Red Karađorđeve zvijezde, prvi nositelj[1] (1904.)
_-_ribbon_bar.png){kind=small}
Imao je još jedno japansko i perzijsko odlikovanje.[1]
Izvori
Vanjske veze
Šablon:Monarsi 1789-1945 sh.