Raskol Tita i Staljina
Raskid Tita i Staljina, ili raskol Jugoslavije i SSSR-a, odnosi se na raskol između vođa Jugoslavije i SSSR-a, Josipa Broza Tita i Josifa Staljina, što je dovelo do izbacivanja Jugoslavije iz Komunističkog informacionog biroa (Informbiro) 1948.
U suštini, spor se svodio na to što je sovjetska vlada htjela kontrolirati jugoslavensku unutrašnju i vanjsku politiku, dok je jugoslavenska vlada, nakon teško izborene slobode u Drugom svjetskom ratu, željela ostati neovisna i samostalna, a ne postati poslužna sovjetska satelitska država. Započela je u obliku sovjetskih kritika tobožnjih grešaka u izgradnji socijalizma te optužbi da Komunistička partija Jugoslavije (KPJ) vodi "antisovjetsku politiku", što je KPJ odlučno odbacila.[1]
Prema novijim istraživanjima, pozadinski razlog sukoba je bilo Staljinovo suprotstavljanje Titovom pokušaju da stavi pod svoju kontrolu Albaniju i Grčku u saradnji sa Bugarskom, odnosno da uspostavi Balkansku federaciju, moćni istočnoevropski blok van kontrole Moskve.[2]
Kronologija događaja
Nakon isporuke naoružanja Jugoslaviji 1944-1945 godine, Sovjetski Savez je očekivao da zauzvrat ima pravo od Jugoslavije tražiti razne ustupke.
SSSR se miješao u jugoslavensku proizvodnju i industriju jer je htio robu kojom bio slijedio svoje vlastite interese.[3] Tendencija miješanja sovjetske vlade u jugoslavenske unutrašnje poslove odražavala se u nizu zahtjeva, od kojih je najdrastičniji bio da se formira sovjetska obavještajna služba u jugoslavenskim ustanovama. 18. i 19.3. 1948. SSSR je povukao sve vojne i civilne stručnjake iz Jugoslavije, odbija pregovore o zaključenju trgovinskog sporazuma i prijeti ekonomskim sankcijama.[1] Rezolucija Kominforma 28.6. 1948. donosi "osudu jugoslavenskog rukovodstva". Titovo "ne" Moskvi dovelo je do velikog meteža u SSSR-u. Staljin je nakon pobjede u Drugom svjetskom ratu imao apsolutnu moć te je bilo kakvo odbijanje bilo vrlo opasno, a nije bilo isključeno ni da sovjetski vojnici ne započnu i rat sa Jugoslavijom. Karlo Štajner, jugoslavenski komunist koji je tada nedužan održavao 20-godišnju kaznu u sovjetskim koncentracijskim logorima, u svojoj knjizi 7000 dana u Sibiru navodi da je nedugo nakon tog događaja pozvan od NKVD-a na saslušanje te da su mu ponudili da javno ocrni Tita i KPJ u zamjenu za ranije puštanje na slobodu, što je on odbio. Oficiri NKVD-a su tada izjavili:
Dani jugoslavenskih izdajica su odbrojani. Vi znate da smo zgazili kolosa kao što je bila Hitlerova Njemačka. S Jugoslavijom ćemo biti gotovi za nekoliko sati.[4]
Staljin je uveo ekonomsku blokadu Jugoslavije, sovjetska vojska je izvodila vojne vježbe uz istočne jugoslavenske granice a pokrenuta je i nova čistka komunističkih partija u istočnoj Europi kako bi se iskorijenio Titoizam.[3] Albanija prekida diplomatske odnose sa Jugoslavijom te ističe pretenzije prema Kosovu, dok Bugarska iznosi teritorijalne pretenzije prema SR Makedoniji.[1] Ovakav pritisak samo je otežala suša u Jugoslaviji 1950., kao i zategnuti odnosi prema Zapadu zbog pitanja Trsta, ali se SAD uključila te joj pružila pomoć u hrani u vrijednosti od 9,5 milijuna $.[5] Pomoć je nastavljena i idućih godina, kako bi se potkopao Staljinov pokušaj hegemonije u istočnoj Europi.[3]
Tito je raskinuo odnose sa istočnim blokom te krenuo u stvaranje pokreta nesvrstanih. Zbog svoje pozicije između dvaju strana u Hladnom ratu, Jugoslavija je usvojila politiku nacionalne samoobrane te premjestila tvornice oružja u središte države.[6] Oko 500 jugoslavenskih komunista u SSSR-u odbilo se tada vratiti natrag u Jugoslaviju. I u samim redovima partije, oko 55.000 članova ili 12% same KPJ, je stalo na stranu sovjetskog Kominforma. Titov odgovor kako bi suzbio staljiniste u vlastitim redovima bio je oštar: oko 16.000 je poslano u radne logore, poglavito Goli otok, dok je 5.000 emigiriralo. Ukupno je oko 172.000 ljudi uhićeno u Jugoslaviji od 1948. do 1952.[7] Tito je tako preživio, ojačao ugled Jugoslavije u svijetu te nadživio Staljina čak 27 godina. Velika pomoć bio je SAD, koji je Jugoslaviji dostavio moderno oružje, ali i Korejski rat koji je sovjetskoj vladi zadao dodatne probleme na istoku.[8] Ovaj raskol se katkad uzima kao jedna od Staljinovih najgorih strateških grešaka: umjesto da je dao Jugoslaviji autonomiju, dao joj je mogućnost da postane suparnička komunistička država, te je otvoren put za druge verzije komunizma nezavisne o SSSR-u, pa i buduće pobunjenike u NR Kini.[3]
Tek nakon Staljinove smrti 1953., počela je normalizacija odnosa SSSR-a i SFRJ. Novi vođe sovjetske vlade, Nikita Hruščov i Mihail Gorbačov, su se kasnije ispričali vlastima Jugoslavije te okrivili Staljina zbog raskola.[9][10]
Povezano
Izvori
Literatura
- Cook, Bernard A. (2001). Europe Since 1945: An Encyclopedia, Opseg 2. Taylor & Francis. ISBN 9780815340584.
- Hall, Richard C.. Consumed by War: European Conflict in the 20th Century. University Press of Kentucky. ISBN 9780813173535.
- Hopf, Ted (2012). Reconstructing the Cold War: The Early Years, 1945-1958. Oxford University Press. ISBN 9780199858484.
- Krleža, Miroslav (1969). Enciklopedija Leksikografskog Zavoda (III. svezak - Heliodor-Lagerlof). Zagreb: Jugoslavenski leksikografski zavod.
- Štajner, Karlo (1971). 7000 dana u Sibiru. Zagreb: Globus. ISBN 9780552134866.