Sijenska škola

Sijenska škola slikarstva procvjetala je u Sijeni, Italija između 13. i 15. vijeka i jedno se vrijeme nadmetala sa Firencom, iako je bila konzervativnija, naklonjenija dekorativnoj ljepoti i elegantnoj gracioznosti kasne gotike. Njeni najvažniji predstavnici su Duccio, čiji opus pokazuje bizantski utjecaj; njegov učenik Simone Martini; Pietro i Ambrogio Lorenzetti; Domenico i Taddeo di Bartolo; Sassetta i Matteo di Giovanni. Za razliku od naturalističke firentinske umjetnosti, u sijenskoj umjetnosti postoji mistička crta, karakterizirana čestim fokusiranjem na čudesne događaje, obraćanjem manje pažnje na proporcije, iskrivljavanjem vremena i prostora i često bajkovitim obojenjem. U 16. vijeku maniristi Beccafumi i Il Sodoma radili su tu. Dok je Baldassare Peruzzi rođen i obučen u Sijeni, njegova glavna djela i stil odražavaju njegovu dugu karijeru u Rimu. Ekonomski i politički pad Sijene do 16. vijeka i njeno konačno potčinjavanje Firenci najvećim su dijelom zaustavili razvoj sijenskog slikarstva, iako je to također značilo da dobar dio sijenskih djela u crkvama i javnim građevinama nije bio odbačen ili uništen novim slikama ili ponovnom izgradnjom. Sijena ostaje izvanredno očuvan talijanski grad iz kasnog srednjeg vijeka.