Kockanje
Kockanje ili kocka jeste klađenje nečega vrijednog ("ulozi") na slučajni događaj s namjerom osvajanja nečeg drugog vrijednog, pri čemu su slučajevi strategije sniženi. Kockanje stoga zahtijeva prisutnost tri elementa: naknada (uloženi iznos), rizik (šansa) i nagrada.[1] Ishod opklade je često neposredan, kao što je jedno bacanje kocke, okretanje ruleta ili konj koji prelazi ciljnu liniju, ali su uobičajeni i duži vremenski okviri, što omogućava opklade na ishod budućeg sportskog takmičenja ili čak čitavu sportsku sezonu. Kocka je zajednički naziv za sve igre na sreću ili klađenje u kladionicama koje uključuju ulaganje novca.
Rezultati igre zavise o sreći, a malo ili nikako o sposobnosti igrača. Kockanje uključuje klađenje na lutriju, Loto i sportske kladionice. Kockanje može dovesti igrača kockara do ovisnosti.
U nekim zemljama je kockanje i organiziranje kockanja zakonski zabranjeno ili dozvoljeno samo u mjestima koja posjeduju koncesiju.
U nekim igrama igrač računa na utjecaj svoje sposobnosti. To su, naprimjer, Blackjack i sportsko klađenje. Sve igre znače dugoročno svakako gubitak za igrača ali dobitak za kasino, kao što je Roulette. Neke se igre, poput pokera, smatraju igrama na sreću, ali u njima kasino ne učestvuje u pobjedama ili gubicima igrača, tj. nema elementa croupiera. Postoje i igre koje se temelje na uticaju bacanja kockica, ali obično se ne igraju u kockarnicama, poput backgammona.
Kockanje je takođe velika međunarodna komercijalna aktivnost, sa legalnim tržištem kockanja u ukupnom iznosu od 335 milijardi dolara u 2009. godini.[2] U drugim oblicima, kockanje se može voditi materijalima koji imaju vrijednost, ali nisu pravi novac. Na primjer, igrači igara s kockom mogu se kladiti na kocku, dok se u igri Pogs ili Magic: The Gathering mogu se kockati sa kolekcionarskim komadima igre (odnosno, malim diskovima i trgovačkim kartama) kao ulozima, što rezultira meta-igrom u vezi s vrijednošću igračeve kolekcije komada. Najveća sjedišta kockarskog života su Las Vegas i Monte Carlo.
Historija
Kockanje datira iz perioda paleolita, prije pisane historije. U Mesopotamiji najranije šestostrane kocke datiraju iz otprilike 3000. godine prije nove ere. Međutim, zasnovani su na astragalima koji datiraju hiljadama godina ranije. U Kini su kockarnice bile raširene u prvom milenijumu prije nove ere, a klađenje na borbene životinje bilo je uobičajeno. Loto igre i domine (preteče Pai Gow-a) pojavile su se u Kini još u 10. vijeku.[3] Karte su se pojavile u 9. vijeku nove ere u Kini. Zapisi prate kockanje u Japanu još od 14. vijeka.[4]
Poker, najpopularnija američka kartaška igra povezana s kockanjem, potiče od perzijske igre As-Nas, koja datira iz 17. vijeka.[5] Prvi poznati kasino, Ridotto, počeo je sa radom 1638. godine u Veneciji, Italija.[6]
Velika Britanija
Kockanje je vijekovima bila glavna rekreativna aktivnost u Velikoj Britaniji,[7] It has been heavily regulated.[8] gdje su utrke konja omiljene više od tri vijeka.[9] Kockanje je strogo regulisano.[8] Historijski gledano, većina opozicije dolazi od evangelističkih protestanata i društvenih reformatora.[10][11]
Sjedinjene Američke Države
Kockanje je vijekovima popularna aktivnost u Sjedinjenim Državama.[12] Takođe je skoro isto tako dugo suzbijan zakonom u mnogim oblastima. Početkom 20. vijeka, kockanje je bilo gotovo jednolično zabranjeno širom SAD-a i tako je postalo uglavnom ilegalna aktivnost, pomažući da se podstakne rast mafije i drugih kriminalnih organizacija.[13][14] Krajem 20. vijeka došlo je do ublažavanja stavova prema kockanju i relaksacije zakona protiv kockanja.
Zakonska regulativa
Mnoge jurisdikcije, lokalne i nacionalne, ili zabranjuju kockanje ili ga snažno kontroliraju licenciranjem dobavljača. Takva regulacija uglavnom dovodi do kockarskog turizma i ilegalnog kockanja u područjima gdje to nije dozvoljeno. Učešće vlada, kroz regulaciju i oporezivanje, dovelo je do bliske veze između mnogih vlada i kockarskih organizacija, gdje legalno kockanje daje značajne državne prihode, kao što je slučaj u Monaku i Makau u Kini.
Općenito postoji zakon koji zahtijeva da uređaji za kockanje budu statistički nasumični, kako bi se spriječilo proizvođače da onemoguće neke visoko isplative rezultate. Budući da ove visoke isplate imaju vrlo malu vjerovatnoću, namještanje u korist kockarnice se može lako propustiti osim ako se uređaji pažljivo ne provjere.[15]
Većina jurisdikcija koje dozvoljavaju kockanje zahtijevaju da sudionici budu stariji od određene dobi. U nekim jurisdikcijama, starosna dob za kockanje se razlikuje ovisno o vrsti kockanja.