Tepih

Čvorasti tepih vjerovatno potiče iz oblasti Kaspijskog mora (Sjeverni Iran)^[1] ili Armenskog gorja.^[2] Iako postoje dokazi o šišanju koza i ovaca radi vune i dlake koja je predena i tkana još prije 7. milenijuma, najraniji sačuvani primjerak je „tepih Pazirik“, koji datira iz 5. do 4. vijeka p. n. e. Otkrio ga je Sergej Ivanovič Rudenko 1949. godine u grobnici Pazirik u Altajskim planinama u Sibiru. Radi se o tepihu bogate boje je dimenzija 200 x 183 cm i uokviren je ivicom grifona.^[3]

Ovaj četvrtasti čupavi tepih, koji je gotovo savršeno netaknut, je pripisivan mnogim kulturama. Mnogi stručnjaci smatraju da je kavkaskog, specifično armenskog porijekla. Prostirka je tkana koristeći armenski dvostruki čvor, a boja crvenih niti izrađena je od armenske kočinele. Prema mišljenju stručnjaka drevnih tepiha, Ulrich Schurmanna: „Iz svih dostupnih dokaza ubijeđen sam da je Pazirik tepih bio pogrebni pribor i najvarovatnije remek-djelo armenske izrade“.^[4] Ganchorn se slaže sa ovom tezom. Na ruševinama Persepolisa u Iranu, gdje su različite nacije prikazane kako odaju počasti, dizajn konja sa tepiha Pazirik isti je kao i reljef koji prikazuje dio armenske delegacije.^[2] Historičar Herodot, pisao je u 5. vijeku prije nove ere, da su stanovnici Kavkaza tkali lijepe prostirke sjajnih boja koje nikada ne izblijede.^[5]

Armenija

U Armeniji su iskopani različiti fragmenti tepiha koji datiraju iz 7. vijeka prije nove ere ili ranije. Najstariji, i jedini preživjeli čvorasti tepih koji postoji je tepih Pazirik, iskopan iz smrznute grobnice u Sibiru, datiran od 5. do 3. vijeka p. n. e, sada u muzeju Ermitaž u Sankt Peterburgu. Ovaj četvrtasti čupavi tepih, gotovo savršeno očuvan, mnogi stručnjaci smatraju da je kavkaskog, specifično armenskog porijekla. Na ruševinama Persepolisa u Iranu, gdje su različite nacije prikazane kako odaju počast, dizajn konja sa tepiha Pazirik isti je kao i reljef koji prikazuje dio armenske delegacije. Armenski tepisi bili su poznati po putnicima koji su putovali u Arcah; arapski geograf i historičar Al-Masudi primjetio je da, među ostalim umjetničkim djelima, nikada nije vidio takve tepihe bili gdje drugo.^[6]

Historičar umjetnosti Hravard Hakobjan napominje da „arcaški tepisi zauzimaju posebno mjesto u historiji armenske proizvodnje tepiha“. Uobičajene teme i obrasci pronađeni na armenskim tepisima bili su prikazi zmajeva i orlova. Oni su bili različitog stila, bogati bojama i ukrasnim motivima, te su čak bili i razdvojeni po kategorijama u zavisnosti od toga koje su životinje na njima prikazane, kao što su arcvagorgs (orlovski tepisi), višapagorgs (zmajevski tepisi) i ocagorgs (zmijski tepisi). Tepih koji se pominje u natpisima Kaptavana sastoji se od tri luka, „prekrivena vegatativnim ukrasima”, i umjetnički podseća na iluminirane rukopise proizvedene u Arcahu.^[7]

Umjetnost tkanja tepiha je pored toga bila blisko povezana sa izradom zavjesa, o čemu svedoči odlomak Kirakosa Gandžakecija, armenskog historičara iz 13. vijeka iz Arcaha, koji je pohvalio Arzu-Katun, suprugu regionalnog princa Vaktang Kačenacija, i njene kćerke za njihovu stručnost i umijeće u tkanju.^[8]

Azerbejdžan

Gultapinovo iskopavanje otkrilo je nekoliko alata za tkanje tepiha koji datiraju iz 4. do 3. milenijuma prije nove ere. Prema enciklopediji Iranica Online: „Glavna zona tkanja bila je u istočnom Zakavkazju južno od planina koje su presijekle region po dijagonali, područje koje se sada nalazi u Azerbejdžanskoj SSR; to je domovina turskog stanovništva poznatog danas kao Azeri. Ostale etničke grupe takođe su se bavile tkanjem, neki od njih u drugim dijelovima Kavkaza, ali su imali manji značaj.”^[9] Azerbejdžan je bio jedan od najvažnijih centara tkanja tepiha i kao rezultat toga razvilo se nekoliko različitih škola. Dok su škole tradicionalno podijeljene na četiri glavne grane, svaka regija ima svoju verziju tepiha. Škole su podijeljene u četiri glavne grane: Kuba-širvanska, Ganja-kazahstanska škola tkanja tepiha, Baku škola tepiha, karabaška škola tkanja tepiha.^[10] Tkanje tepiha je porodična tradicija u Azerbejdžanu koja se prenosi verbalno i prsktično kroz praksu, a također je povezana sa svakodnevnim životom i običajima svog naroda. U Azerbejdžanu se proizvode različiti tipovi tepiha i prostirki, poput proizvoda od svile, vune, zlatnih i srebrnih niti, kao i kilim, sumak, zili, verni, mafrashi i kurjun. Godine 2010., tradicionalna umjetnost azerbejdžanskog tkanja tepiha dodata je na Reprezentativnu listu nematerijalnog kulturnog naslijeđa čovječanstva UNESCA.^[10][11]

Indija

Indijski tepisi poznati su po velikoj gustini čvorova. Ručno izrađeni tepisi su specijalitet i veoma su traženi na Zapadu. Industrija tepiha u Indiji uspjela je u uspostavljanju društvenih poslovnih modela koji pomažu ugroženim dijelovima društva. Značajni primjeri poduhvata društvenog preduzetništva su Džejpurski tepisi^[12] i maloprodajni lanac Fabindija.

Iran

Iran je najveći svjetski proizvođač i izvoznik ručno izrađenih tepiha, koji proizvodi tri četvrtine ukupne svjetske proizvodnje i ima udio od 30% svjetskih izvoznih tržišta. Iran je također proizvođač najvećeg ručno izrađenog tepiha u historiji, površine 5.600m².^[13] Crteži na perzijskim ćilimima predstavljaju scene iz svakodnevnog života, kulturno-historijske spomenike, drvo života i druge simbole.^[14]

Turska

Turski tepisi (poznati i kao anadolijski), bilo da su ručno čvorovani ili ravno tkani, jedni su od najpoznatijih i etabliranih ručno izrađenih umjetničkih djela u svijetu.^[15] Historijski gledano: varski, kulturni, ekološki, društveno-politički i društveno-ekonomski uslovi stvorili su široko rasprostranjenu utilitarističku potrebu i pružili umjetničku inspiraciju mnogim plemenskim narodima i etničkim grupama u centralnoj Aziji i Turskoj.^[16]

Najstariji zapisi o ravno tkanim ćilimima potiču iz neolitske keramike u Čatal Hojuku, iz perioda oko 7000 godina prije nove ere. Jedno od najstarijih naselja koja su ikada otkrivena, Čatal Hojuk se nalazi jugoistočno od Konije u sredini Anadolijske regije.^[17] Dosadašnjim iskopavanjima (iskopano samo 3% površine grada) pronađena je karbonizovana tkanina, kao i fragmenti ćilima naslikani na zidovima pojedinih stanova. Većina njih predstavlja geometrijske i stilizovane oblike koji su slični ili identični drugim historijskim i savremenim dizajnima.^[18]

Žene svoje vještine tkanja su učile u ranom uzrastu, provodeći mjesece ili čak godine na izradi lijepih prostirki za upotrebu u svakodnevnom životu. Kao što je u većini kultura tkanja, tradicionalno i gotovo isključivo su žene i djevojke bile zanatlije i tkalje.^[19][20][21]