Drago kamenje
Dragulji ili drago kamenje (što podrazumijeva i poludrago kamenje) kristalne su strukture minerala od kojih se rezanjem i brušenjem stvara nakit, kao i drugi ukrasi.[1][2][3] Uz njih se draguljima zbog uporabe u nakitu često smatraju i neke stijene (poput lapisa lazuli, opala i opsidijana) te poneki nemineralni organski materijali (koji uključuju jantar, gagat i bisere).[4][5] Većina je dragulja tvrda, no za pravljenje se nakita koriste i mekši materijali poput brazilijanita[6] zbog svoje boje, sjaja ili drugih estetski vrednovanih karakteristika. Mekani se materijali, međutim, zbog krhkoće i umanjene izdržljivosti tipično ne koriste kao dragulji.[7]
Globalna se industrija obojanih dragulja (to jest svih osim dijamanata) procjenjuje na vrijednost od oko 1,5 milijardi američkih dolara (USD) prema podatcima iz 2023. godine, a projicira joj se ravnomjeran porast do 4,46 milijardi USD 2033. godine.[8]
Znanost o draguljima naziva se gemologija,[9] a ekspert za dragulje gemolog.
Obilježja i klasifikacija
Tradicionalna se starogrčka klasifikacija dragulja svodi na razlikovanje dragog i poludragog kamenja, što dijeli i s drugim kulturama. Danas se dragim kamenjem smatraju isključivo smaragdi, rubini, safiri i dijamanti, dok svi ostali dragulji pripadaju poludragom kamenju.[10] Razlika je prvenstveno u rijetkosti tijekom antičkog doba, ali i u kvaliteti: svo je drago kamenje prozirno, a čisti primjerci imaju finu boju (izuzev dijamanta, koji je bezbojan) te su izrazito tvrdi, s vrijednosti između 8 i 10 na mohsovoj ljestvici tvrdoće.[11] Poludrago i ostalo kamenje klasificira se prema razini boje, prozirnosti i tvrdoće. Tradicionalna se razlika ne podudara nužno sa suvremenim gledanjem: iako su granati, primjerice, relativno jeftini, zeleni granat imena tsavorit mogao bi biti znatno skuplji od smaragda srednje kvalitete.[12]
U području povijesti umjetnosti te arheologije poludrago se kamenje tradicionalno naziva i hardstone (dosl. „tvrdi kamen”). Terminologija „dragog” i „poludragog” kamenja u komercijalnom je kontekstu tehnički često i zavaravajuća, s obzirom da prvo često nije tržišno vrijednije od drugoga, iako bi nazivi sugerirali da jest.[13]
U suvremeno doba, gemolozi za opis dragulja koriste specifičnu stručnu terminologiju. Primarno obilježje za identifikaciju dragulja jest njegov kemijski sastav. Na primjer, dijamanti su sačinjeni od ugljika (C), a rubini od aluminijeva oksida (Al2O3). Mnogi su dragulji kristali, koje se klasificira prema njihovom kristalnom sustavu, poput kubičnog, šesterokutnog ili monoklinskog sustava. Uporablja se i habitus kristala, koji označava oblik u kojemu se dragulj tipično pronalazi.[14] Dijamanti tako imaju kubičan kristalni sustav te se pronalaze u obliku oktaedra.[15]
Dragulji se također klasificiraju u razne skupine, vrste i varijetete.[16][17] Rubini se smatraju crvenim varijetetom korunda, dok se druge boje korunda nazivaju safirima. Smaragdi (zelene boje), akvamarini (plave) i morganiti (ružičaste) isto su tako varijeteti mineralske vrste berila u različitim bojama.
Druge karakteristike dragulja uključuju boju (prema nijansi, tonu i zasićenosti), optičke fenomene, sjaj, indeks loma, dvolom, disperziju, relativnu gustoću, tvrdoću, kalavost i lomljivost.[18][19] Mogu iskazivati pleokroizam, biti luminescentni ili imati distinktivan apsorpcijski spektar.
Izvor
Vanjske poveznice
- Farlang online library of gemological books Arhivirana inačica izvorne stranice od 29. travnja 2017. (Wayback Machine)
- Gemmology Institute of Southern Africa Arhivirana inačica izvorne stranice od 2. rujna 2011. (Wayback Machine)
- International Gem Society
- Gemological Institute of America
- Gemstones Guide