Hrvatska rukometna reprezentacija

Hrvatska rukometna reprezentacija predstavlja Republiku Hrvatsku na međunarodnim natjecanjima u rukometu. Krovna organizacija je Hrvatski rukometni savez. Otkad je počela nastupati na međunarodnim natjecanjima Hrvatska je ubrzo stekla status rukometne velesile. Osvojila je svjetsko prvenstvo 2003. u Portugalu te ukupno tri naslova doprvaka Europe.

Hrvatska rukometna reprezentacija Nadimak Pakleni (2003. – 2009.) Kauboji (2009. – 2023.), Rukometni savez Hrvatski rukometni savez Izbornik Dagur Sigurðsson Kapetan Domagoj Duvnjak Najviše nastupa Domagoj Duvnjak (247) Najbolji strijelac Mirza Džomba (667) Prvi dres Drugi dres Treći dres Prvi međunarodni nastup Hrvatska 23:23 Japan (Zagreb, 14. siječnja 1991.) Najveća pobjeda SAD 12:41 Hrvatska (Besançon, 24. siječnja 2001.) Najveći poraz Rusija 29:14 Hrvatska (Merano, 3. lipnja 1998.) Slovenija 32:17 Hrvatska (Kopar, 9. siječnja 2016.) Rukometno SP Nastupi 12 od 14 (prvi put 1995.) Najbolji rezultat prvaci (2003.) Rukometno EP Nastupi 13 od 13 (prvi put 1994.) Najbolji rezultat doprvaci (2008., 2010., 2020.) Osvojene medalje

Olimpijske igre zlato Atlanta 1996. zlato Atena 2004. bronca London 2012. Svjetska prvenstva zlato Portugal 2003. srebro Island 1995. srebro Tunis 2005. srebro Hrvatska 2009. bronca Španjolska 2013. Europska prvenstva srebro Norveška 2008. srebro Austrija 2010. srebro Austrija, Norveška i Švedska 2020. bronca Portugal 1994. bronca Srbija 2012. bronca Poljska 2016. Mediteranske igre zlato Languedoc-Roussillon 1993. zlato Bari 1997. zlato Tunis 2001. zlato Tarragona 2018. srebro Almería 2005. srebro Mersin 2013.

Reprezentacija je u prošlosti predstavljala Nezavisnu Državu Hrvatsku u prijateljskoj utakmici velikog rukometa, odigranoj 14. lipnja 1942. u Budimpešti protiv Mađarske (0:9). Ova reprezentacija je odigrala samo tu jednu utakmicu, a ukinuta je 1945. godine nakon što je Hrvatska uključena u Drugu Jugoslaviju. Stoga, u razdoblju od 1945. do 1991. godine Hrvatska nije nastupala samostalno, već su hrvatski igrači u velikom i malom rukometu igrali za jugoslavensku reprezentaciju. S tom reprezentacijom Hrvati su nastupili na 17 velikih natjecanja (OI, SP, EP) i osam puta bili među četirima najboljim momčadima, osvojivši pritom sedam odličja, od kojih i tri zlata.

Suvremena hrvatska reprezentacija osnovana je 1991. godine, nedugo nakon što je Hrvatska 1990. proglasila razdruženje od Jugoslavije, a 1992. godine službeno je postala članicom Međunarodne rukometne federacije (IHF-a) i Europske rukometne federacije (EHF-a). Svoje prve međunarodne natjecateljske utakmice Hrvatska je odigrala u kvalifikacijama za Europsko prvenstvo 1994., koje je ujedno označilo i njezin prvi nastup na nekomu velikom rukometnom natjecanju. Otkad su joj odobrena nastupanja na velikim rukometnim natjecanjima, Hrvatska je propustila samo Olimpijske igre 2000. Najveći uspjesi reprezentacije su dva olimpijska zlata i olimpijska bronca, svjetsko zlato, tri svjetska srebra i svjetska bronca, te po tri europska srebra i bronce.

Hrvatski rukometaši su od neovisnosti države, a zaključno sa SP 2019., sudjelovali na 31 velikom natjecanju (OI, SP, EP) i 18 puta igrali u polufinalu, osvojivši pritom 13 medalja i 3 zlata. Ako se u obzir uzme i 7 medalja koje je Hrvatska osvojila kao dio Jugoslavije, onda 20 medalja s velikih natjecanja čini Hrvatsku trećom najtrofejnijom reprezentacijom u povijesti svjetskog rukometa (iza Njemačke s 27 medalja i Švedske koja ih ima 23), a 6 zlatnih medalja je svrstava među pet najsupješnijih zemalja svjetske rukometne povijesti, uz bok Njemačkoj (13 zlata), Francuskoj (11), Švedskoj (9) i Rusiji (8). Na velikim natjecanjima medalje je osvajalo 97 hrvatskih igrača i izbornika, pri čemu je osvojeno ukupno 275 medalja (65 zlata, 95 srebara i 115 bronci). Najviše medalja imaju Slavko Goluža, Blaženko Lacković i Igor Vori, svi po devet. Osam medalja ima Ivano Balić, najbolji rukometaš svijeta 2003. i 2006., te najbolji rukometaš svih vremena prema prema anketi IHF-a iz 2010.

Olimpijska rukometna zlata osvojena 1996. i 2004. godine i dan danas vode se kao jedna od najvećih hrvatskih športskih dostignuća. Ta dva zlata, uz dva zlata koja su hrvatski rukometaši i izbornici osvajali 1972. i 1984. predstavljajući Jugoslaviju, izdvajaju Hrvatsku i Rusiju kao jedine dvije reprezentacije koje su četiri puta bile olimpijske pobjednice. S obzirom na to da je Rusija kao samostalna država osvojila samo jedan od tih naslova (ostala tri kao dio SSSR-a ili ZND-a), hrvatska rukometna reprezentacija je najuspješnija momčad u povijesti rukometnog olimpizma.

Ubraja se među najtrofejnije reprezentacije u povijesti hrvatskoga športa.

Susreti rukometnih reprezentacija Francuske i Hrvatske od 1990-ih pa do danas smatraju se najvećim derbijem u svijetu rukometa i rukometnim klasikom.

Osvojena odličja

Natjecanje				Ukupno
Olimpijske igre	2	0	1	3
Svjetska prvenstva	1	3	1	5
Europska prvenstva	0	3	3	6
Mediteranske igre	4	2	0	6
Ukupno	7	8	5	20

Hrvatski rukomet prije nastanka Republike Hrvatske (1904. – 1991.)

Rukomet u Austro-Ugarskoj Monarhiji (1904. – 1918.)

Riječ rukomet na hrvatskim prostorima je prvi put upotrijebio Franjo Bučar, opisujući njemačku igru Schleuderball u časopisu Sokol 1904. godine.^[1] Najraniji dokumentirani oblici igranja rukometa na navedenim prostorima pojavljuju se 1911. u gimnaziji iz Pazina, što se između ostaloga može zahvaliti činjenici da su programi za školstvo u Istri, kao dijelu tadašnjeg Austrijskog Primorja, dolazili iz obrazovnog središta u Grazu.^[2] U Hrvatskoj se u to vrijeme rukomet nalazio u programima srednjoškolskih završnih svečanosti. Bila je to neka vrsta hazene proširene iz Češke, odakle su je donijeli osječki i vukovarski studenti iz Praga.

Razdoblje između dvaju svjetskih ratova (1918. – 1941.)

U prvim počecima rukometa na hrvatskim prostorima se igrao veliki rukomet i mali rukomet. Učenike je ipak više privlačio veliki rukomet, jer se mali rukomet tada igrao na improviziranim igralištima bez pravih vrata, za razliku od velikog rukometa koji se igrao na postojećim nogometnim igralištima.^[3] Za vrijeme Kraljevine Jugoslavije je odigrana prva javna rukometna utakmica na hrvatskim prostorima i u širem susjedstvu. Bila je to utakmica velikog rukometa, a odigrana je u gimnaziji u Varaždinu 29. svibnja 1930. pod vodstvom nastavnika tjelesnog odgoja Zvonimira Suligoja. Od te utakmice, pa sve do 1950. godine, u Hrvatskoj i Jugoslaviji se javno igrao isključivo veliki rukomet, na nogometnom igralištu s jedanaest igrača sa svake strane. Pri gimnaziji u Zagrebu je 1. lipnja 1935. godine otvoreno prvo rukometno igralište u Jugoslaviji.^[4]

Osnivanje Hrvatskoga rukometnog saveza i prve hrvatske reprezentacije (1941. – 1945.)

Početkom Drugog svjetskog rata Kraljevina Jugoslavija se raspala. Veći dio teritorija naseljenih Hrvatima je 10. travnja 1941. godine ušao u sastav novoosnovane Nezavisne Države Hrvatske (NDH). U okviru nove države je 2. listopada 1941. godine u Zagrebu po prvi prvi put u povijesti osnovan Hrvatski rukometni savez (HRS).^[5] Kao mjesto osnutka bilježi se Hrvatski športski dom u Jurišićevoj ulici. HRS je kao krovna rukometna organizacija u NDH koordinirao radom desetak klubova i sve do 1944. godine organizirao državna prvenstva. Pri državi NDH je osnovana i prva hrvatska rukometna reprezentacija. Prva vježbovna trening-utakmica reprezentacije NDH održana je 12. listopada 1941. između dvije momčadi izabrane od izbornika Dragutina Peheima. Svoju prvu i jedinu međunarodnu utakmicu ova reprezentacija je odigrala 14. lipnja 1942. s Mađarskom u Budimpešti i izgubila 0:9. Ta velikorukometna utakmica odigrana pred 30 000 gledatelja na tadašnjem NEP stadionu (od 2002. Puskás Ferenc Stadion) je bila predigra susretu istoimenih nogometnih reprezentacija. Najbolji rukometaš na terenu je bio vratar Branko Kralj. Pod vodstvom izbornika Ante Škrtića za Hrvatsku su još igrali Vlado Abramović, Irislav Dolenec, Žarko Galetović, Zvonko Leskovar, Todor Marinov, Viktor Medved, Krešimir Pavlin, Vlado Šimanović, Stjepan Širić, Josip Žitnik (kapetan) i pričuvni vratar Zdenko Šurina.^[6][7] Rad HRS-je zastao 1944. godine zbog ratnih djelovanja u Drugom svjetskom ratu. Time je do daljnjega prestala potencijalna mogućnost djelovanja hrvatske rukometne reprezentacije.

Rukomet u Drugoj Jugoslaviji (1945. – 1991.)

Kad je 1945. godine završio Drugi svjetski rat, teritorij Nezavisne Države Hrvatske je uključen u novoosnovanu Drugu Jugoslaviju. Odmah nakon toga počinje razdoblje obnove zbog rata zapuštenog rukometa u Jugoslaviji, te se iste godine osniva Odbor za rukomet Fiskulturnog saveza Hrvatske, a u svibnju 1948. i Odbor za rukomet Fiskulturnog saveza Jugoslavije. Rad HRS-a je obnovljen 19. prosinca 1948., pri čemu mu je, sukladno državnoj politici nove jugoslavenske države, ime promijenjeno u Rukometni savez Hrvatske (RSH). Rukometni savez Jugoslavije (RSJ) je osnovan 17. prosinca 1949. u Beogradu udruživanjem republičkih i pokrajinskih saveza, a članom Međunarodne rukometne federacije (IHF-a) je postao 1950. Nakon završetka Drugog svjetskog rata većina velikorukometnih reprezentativaca NDH su završili kao instruktori ili suci rukometa. Pojedini od njih su postali članovi velikorukometne reprezentacije Jugoslavije na njezinoj prvoj međunarodnoj utakmici, odigranoj 19. lipnja 1950. na stadionu u Krančevićevoj ulici u Zagrebu, protiv Belgije. Jugoslavija je pobijedila 18:3 igrajući s devet igrača iz Zagreba i po jednim iz Splita i Sarajeva.

Mali rukomet se na hrvatskim i jugoslavenskim prostorima prvi put javno zaigrao 24. veljače 1950. godine, u dvorani Velesajma (danas Tehnički muzej) na Savskoj cesti u Zagrebu. To je bila prva javna rukometna utakmica odigrana u dvorani. Mali rukomet se u početku pretežno igrao na otvorenim igralištima, a kasnije sve više u dvoranama. Mogućnost igranja u dvorani i na manjem prostoru je omogućila neprekidne promjene situacije na terenu i bolji kontakt s gledateljima. Mali rukomet je zato bio brzo prihvaćen, te je tako polako istiskao veliki rukomet koji se igrao sve manje. Do 1953. godine sva službena rukometna natjecanja u Jugoslaviji su bila u velikom rukometu, a od tada se počinju održavati i državna prvenstva u malom rukometu. Glavni ograničavajući faktor daljnjeg razvoja velikog rukometa su bila nogometna igrališta, čije su uprave nerado odobravale održavanje treninga i utakmica. Veliki rukomet se potpunosti prestao službeno igrati 1958. Jedini preostali rukomet, više nije bilo potrebe nazivati mali, nego jednostavno – rukomet. Jugoslavija je prvu međunarodnu utakmicu u malom rukometu odigrala 1956. godine na Tašmajdan stadionu u Beogradu protiv tadašnjih aktualnih svjetskih prvaka Švedske. Postignut je remi 6:6, a zbog provale oblaka dvoboj je proglašen nevažećim.^[8]

Od završetka Drugog svjetskog rata pa sve do raspada Jugoslavije 1991. godine, najbolji hrvatski rukometaši u velikom i malom rukometu su nastupali za reprezentaciju Jugoslavije. S ovom reprezentacijom Hrvati su nastupili na 17 velikih natjecanja i osvojili 7 medalja. To su 2 olimpijska zlata, olimpijska bronca, svjetsko zlato, svjetsko srebro i 2 svjetske bronce. Od ostalih poznatijih trofeja, u ovom razdoblju je osvojeno: 5 zlatnih medalja u 5 nastupa na Mediteranskim igrama (1967., 1975., 1979., 1983. i 1991.), 2 zlatne i 1 brončana medalja na Svjetskim kupovima održanim 1971., 1974. i 1984. u Švedskoj, 2 brončane medalje na rukometnim Superligama održanim 1981. i 1983. u Njemačkoj, te srebro na Igrama dobre volje 1990. u Seattleu. Na Svjetskom juniorskom prvenstvu 1987. u Rijeci stvorena je jezgra generacije koja će u devedesetima ispisivati najljepše rukometne priče za hrvatsku reprezentaciju. Vladimir Jelčić, Alvaro Načinović, Iztok Puc i ostali dominantno su osvojili to prvenstvo igrajući za Jugoslaviju, a svoj talent i znanje su kasnije kao seniori ugradili u prve hrvatske uspjehe poslije osamostaljenja države.

Plasman	Hrvati u momčadi Jugoslavije[9][10][11][12][13][14][15][16][17][18][19][20][21][22][23][24][25][26][27]	Izbornici
10. mjesto na SP 1952.	Irislav Dolenec (igrač)	Ivan Snoj / Irislav Dolenec
5. mjesto na SP 1955.	Irislav Dolenec (igrač), Stjepan Korbar	Ivan Snoj / Irislav Dolenec
8. mjesto na SP 1958.	Jerolim Karadža, Lovro Manestar, Božidar Peter, Zlatko Šimenc, Ivan Špoljarić	Ivan Snoj
9. mjesto na SP 1961.	Anton Bašić, Ivan Đuranec, Zvonko Jandroković, Jerolim Karadža, Božidar Peter,[28] Zlatko Šimenc	Ivan Snoj
6. mjesto na SP 1964.	Vojislav Bjegović, Vinko Dekaris, Ivan Đuranec, Lujo Györy, Jerolim Karadža, Zvonko Kocijan, Josip Milković, Vladimir Vićan, Albin Vidović, Zlatko Žagmešter	Ivan Snoj
7. mjesto na SP 1967.	Vinko Dekaris, Ivan Đuranec, Hrvoje Horvat, Jerolim Karadža, Branko Klišanin, Josip Milković, Miroslav Pribanić, Dobrivoje Selec, Ninoslav Tomašić, Ivan Uremović,[29] Vladimir Vićan	Ivan Snoj / Irislav Dolenec
Zlato na MI 1967.	Hrvoje Horvat, Miroslav Klišanin, Josip Milković, Ivan Uremović, Albin Vidović	Ivan Snoj / Vlado Stenzel
Bronca na SP 1970.	Abas Arslanagić, Hrvoje Horvat, Marijan Jakšeković, Dragutin Mervar, Josip Milković, Miroslav Pribanić, Zlatko Žagmešter	Ivan Snoj / Vlado Stenzel
Zlato na SK 1971.		Ivan Snoj
Zlato na OI 1972.	Abas Arslanagić, Hrvoje Horvat, Zdravko Miljak, Miroslav Pribanić, Dobrivoje Selec, Albin Vidović, Zdenko Zorko	Ivan Snoj / Vlado Stenzel
Bronca na SP 1974.	Abas Arslanagić, Hrvoje Horvat, Zdravko Miljak, Željko Nimš, Zvonimir Serdarušić, Zdenko Zorko	Ivan Snoj / Josip Milković
Zlato na SK 1974.		Ivan Snoj
Zlato na MI 1975.	Abas Arslanagić, Zdravko Miljak, Željko Nimš, Miroslav Pribanić, Zvonimir Serdarušić, Zdenko Zorko	Ivan Snoj
5. mjesto na OI 1976.	Abas Arslanagić, Hrvoje Horvat, Zdravko Miljak, Željko Nimš, Zvonimir Serdarušić, Zdenko Zorko	Ivan Snoj / Pero Janjić
5. mjesto na SP 1978.[30]	Hrvoje Horvat, Zdravko Miljak, Željko Nimš, Zvonimir Serdarušić,[31] Željko Vidaković, Zdenko Zorko	Ivan Snoj / Zdravko Malić
Zlato na MI 1979.	Pavle Jurina, Željko Vidaković, Zdravko Zovko, Željko Zovko
6. mjesto na OI 1980.	Pavle Jurina, Stjepan Obran
Bronca na SL 1981.
Srebro na SP 1982.	Mirko Bašić, Pavle Jurina, Stjepan Obran, Zdravko Zovko
Bronca na SL 1983.
Zlato na MI 1983.	Mirko Bašić, Pavle Jurina, Stjepan Obran, Željko Vidaković, Zdravko Zovko
Bronca na SK 1984.
Zlato na OI 1984.	Mirko Bašić, Pavle Jurina, Zdravko Zovko / Abas Arslanagić (trener vratara)
Zlato na SP 1986.	Mirko Bašić, Zlatko Saračević / Abas Arslanagić (kondicijski trener i trener vratara)
Bronca na OI 1988.	Mirko Bašić, Boris Jarak, Alvaro Načinović, Goran Perkovac, Iztok Puc, Zlatko Saračević, Irfan Smajlagić	Abas Arslanagić
4. mjesto na SP 1990.[32][33]	Mirko Bašić, Nenad Kljajić, Iztok Puc, Zlatko Saračević, Irfan Smajlagić, Ratko Tomljanović
Srebro na IDV 1990.[34][35]	Patrik Ćavar, Bruno Gudelj, Nenad Kljajić
Zlato na MI 1991.	Tomislav Farkaš, Valter Matošević

Suvremena hrvatska rukometna reprezentacija (1991. – danas)

Službeno osnivanje i prva natjecanja (1991. – 1996.)

Hrvatska je 30. svibnja 1990. započela proces stvaranja samostalne hrvatske države, a uskoro je osnovana i moderna hrvatska rukometna reprezentacija. Prvu međunarodnu utakmicu u malom rukometu hrvatska reprezentacija odigrala je ₯14. siječnja 1991. godine u Zagrebu, u Kutiji šibica. Bio je to prijateljski dvoboj s Japanom (23:23). Raspadom Jugoslavije koji je uslijedio, Hrvatska je punu neovisnost stekla 8. listopada 1991. Rukometnom savezu Hrvatske (RSH) je 1992. godine vraćeno izvorno ime Hrvatski rukometni savez (HRS) te je 10. travnja 1992. postao članom Međunarodne rukometne federacije (IHF-a), a 23. srpnja 1992. članom Europske rukometne federacije (EHF-a).

Reprezentacija Jugoslavije se 4. mjestom na Svjetskom prvenstvu 1990. u Čehoslovačkoj plasirala među 9 najboljih momčadi na tom turniru, čime je stekla pravo nastupa na predstojećim Olimpijskim igrama 1992. u Barceloni. Zbog rata i raspada države Jugoslavije ta reprezentacija je diskvalificirana, te je trebalo odrediti tko će je zamijeniti na igrama. Budući da je Hrvatski olimpijski odbor (HOO) bio već 17. siječnja 1992. privremeno priznat od strane Međunarodnog olimpijskog odbora (MOO-a), te jer je Hrvatska već 22. svibnja 1992. postala članicom Ujedinjenih naroda, hrvatski rukometaši su imali uvjete da nastupe na igrama 1992. To se nažalost ipak nije dogodilo. Premda je Hrvatska u igračkom smislu bila rukometna velesila, odlučeno je da će Jugoslaviju na igrama zamijeniti Island kao desetoplasirani sa Svjetskog prvenstva 1990. Razlozi tome su bili krutost birokracije u MOO-u, egoistični nešportski interesi konkurenata te opstrukcija Hrvatske od strane velikosrpskih i jugokonzervativnih krugova. Nepovoljni utjecaji određenih dužnosnika u MOO-u su spriječili čak i opciju održavanja dodatnog kvalifikacijskog turnira poput onog održanog za hrvatske košarkaše. Hrvatska je također propustila i Svjetsko prvenstvo 1993. u Švedskoj zato što je Svjetsko prvenstvo 1990. bilo izlučni turnir i za to prvenstvo.

Naredne godine su usprkos kratkoj povijesti države Hrvatske donijele reprezentaciji vrlo značajne rezultate na velikim natjecanjima. Na svom prvom službenom natjecanju, na Mediteranskim igrama 1993. u Francuskoj, Hrvatska je osvojila zlato. Već na prvom ikad održanom Europskom prvenstvu 1994. u Portugalu reprezentacija pod vodstvom Zdravka Zovka osvaja svoju prvu medalju na svom prvom velikom međunarodnom natjecanju. U grupnoj fazi je Hrvatska završila iza tada snažnih Rusa, ali ispred Francuza predvođenih slavnim Jacksonom Richardsonom. U polufinalu su Šveđani bili bolji, a broncu su igrači uhvatili u dramatičnom meču protiv Danske. Prvenstvo su osvojili Šveđani deklasiravši u finalu Ruse s 13 razlike. Godinu dana kasnije na Svjetskom prvenstvu 1995. na Islandu Hrvatska relativno lako prolazi grupu no osmina finala donijela je rijetko viđenu dramu. Tunis je pobijeđen tek nakon sedmeraca. Nakon toga reprezentacija pobjeđuje Egipat u četvrtfinalu i Švedsku u polufinalu. U finalu su Richardson i Francuzi bili prevelika prepreka za Zovkove momke pa je osvojeno prvo hrvatsko svjetsko srebro. Broncu su osvojili Šveđani pobjedom nad Njemačkom. Iduće godine na Europskom prvenstvu 1996. u Španjolskoj Hrvatska je pod palicom Abasa Arslanagića zauzela 5. mjesto pobjedom nad Češkom. Prvenstvo su osvojili Rusi pobjedom nad domaćinom a broncu Jugoslavija pobjedom nad Šveđanima.

• Brončana medalja na Europskom prvenstvu 1994. u Portugalu
• Srebrna medalja na Svjetskom prvenstvu 1995. na Islandu
• 5. mjesto na Europskom prvenstvu 1996. u Španjolskoj

Zlatna medalja na Olimpijskim Igrama 1996.

Na drugim olimpijskim igrama na kojima su hrvatski sportaši nastupili pod hrvatskim barjakom je osvojeno prvo zlato. Do njega su stigli sportaši od kojih se to možda i najmanje očekivalo, rukometaši. Na put u Atlantu rukometaši su ispraćeni kao na put bez nade jer su na EP-u 1996. zauzeli tek slabašno 5. mjesto a i odnosi u reprezentaciji su bili loši. Tadašnji izbornik Abas Arslanagić nije ni izdržao do kraja prvenstva a rukometna selekcija bila je razbijena vojska uništena međusobnim svađama i povlačenjima svakoga na svoju stranu. Točno 38 dana prije olimpijskih igara ekipu je preuzeo Velimir Kljaić (nadimak Kljun) čiju izjavu Natrag ćemo plivati ako ne osvojimo medalju nitko nije pretjerano ozbiljno shvaćao. Vrijeme je pokazalo kako je Kljun bio pravo rješenje za tadašnje bolesti rukometne reprezentacije. Željeznom rukom uveo je red u sastav koji nije pretrpio bitnije promjene u odnosu na razočaravajuće Euro. Patrik Ćavar je s 43 pogotka i realizacijom 71,66 posto bio najuspješniji strijelac olimpijskog turnira. On i Irfan Smajlagić su uvršteni u najbolju sedmorku igara. Uoči samih igara je ipak bilo problema. Pripremne utakmice nisu nudile puno optimizma. Nekoliko dana prije starta rukometnog turnira prijateljski susret s Alžirom nije odigran do kraja. Hrvatski igrači su napustili teren jer su Alžirci pretjerali s grubostima i ozlijedili trojicu rukometaša, Gorana Perkovca, Slavka Golužu i Nenada Kljaića.

Otvaranje olimpijskih igara protiv Švicaraca bilo je mučno. Pobjeda je jedva iščupana u gotovo već izgubljenoj utakmici. Švicarci su vodili s čak 6 pogodaka razlike, ali je potom vrata sjajno čuvao Venio Losert koji je upravo tijekom olimpijskih igara proslavio 20. rođendan. Pogodak za minimalnu pobjedu postigao je 55 sekundi prije kraja utakmice Patrik Ćavar iz sedmerca. Sljedeće dvije utakmice bile su uglavnom stvar umjetničkog dojma. Lagano, bez previše truda i uz niz atraktivnih poteza, apsolvirani su Kuvajt i domaćini Amerikanci. Slijedio je odlučujući susret za ulazak u polufinale kamo su išle samo po dvije prvoplasirane momčadi iz svake skupine. Utakmica s tada aktualnim olimpijskim i europskim prvacima Rusima imala je šokantnu završnicu. Rusi su vodili i s 4 pogotka prednosti, ali Hrvati su ih stizali. Posljednja minuta nije bila za one slaboga srca no iz ruskoga ruleta ipak su Hrvati izašli kao pobjednici. Junaci tog trijumfa za polufinale bili su Valter Matošević koji je 40 sekundi prije kraja pri rezultatu 24:24 obranio sedmerac Torgovanovu i Božidar Jović koji je samo 3 sekunde prije sirene postigao pobjedonosni zgoditak.

Posljednja utakmica u skupini sa Šveđanima bila je ona u kojoj se moglo birati protivnika u polufinalu, ali je Kljun iz toga susreta izostavio Patrika Ćavara, Iztoka Puca, Zlatka Saračevića i Irfana Smajlagića. Hrvatska je poražena s 9 pogodaka razlike, ali bez pokera asova puno bolje se nije moglo ni očekivati. Poraz ipak nije imao većega značaja, osim što je trebalo spašavati obraz. U polufinalu su čekali svjetski prvaci Francuzi. Hrvatski rukometaši su im na najbolji mogući način uzvratili za poraz u finalu SP-a 1995. na Islandu. Angažirano i disciplinirano, hrvatski igrači su sjajno odradili posao i osigurali srebro, odličje istoga sjaja što su ga na grudima već ponijeli vaterpolisti.

U velikom finalu ponovno su čekali Šveđani. U polufinalu su svladali kasnije brončane Španjolce. Bila je to sjajna generacija koja jedino olimpijsko zlato nije osvojila. Vjerojatno su se nadali kako Hrvatska ni s onima koji su nedostajali u prvom međusobnom obračunu neće toliko podići kvalitetu da ih može ugroziti. Planovi im se ipak nisu ostvarili i Vikinzi nisu uspjeli osvojiti željeni plijen. Nakon startnih 0:1 uslijedila je briljantna igra Kljaićevih izabranika i serija za 6:1. Obrana je bila čvrsta i neprobojna a napad raznovrstan i ubojit. Kapetan Perkovac sjajno je vodio svoje momke a Božidar Jović je bio otkriće turnira. Brinulo je samo što u finalu nikako nije proradio Zlatko Saračević, ali stigla je odlična zamjena, Zoran Mikulić. Premda su Hrvati u dva navrata vodili sa 7 pogodaka razlike, drugo je poluvrijeme ponudilo dramu. Šveđani su prešli na obranu 4-2 što je stvorilo velike probleme. Smanjivali su razliku i 6 i pol minuta prije kraja stigli na samo pogodak zaostatka. Hrvatskim rukometašima ipak u tim presudnim minutama nijednom nisu zadrhtale ruke.

Tridesetak sekundi prije kraja kružni napadač Nenad Kljaić postigao je ključni zgoditak za konačnih 27:26 i veličanstvenu pobjedu. Sa zvukom sirene nastalo je neopisivo slavlje a parketom Georgia Domea pred 25 000 posjetitelja u dvorani i milijunima TV gledatelja, krenula je i dan danas poznata gusjenica zlatnih rukometaša. Bila je to najveća pobjeda u povijesti hrvatskoga sporta. Rukometaši danima još nisu bili svjesni toga zlata što im ga je oko vrata stavljao predsjednik Hrvatskog olimpijskog odbora Antun Vrdoljak, koji je prije Atlante prognozirao 6 medalja i u suprotnom najavio trčanje kao od majke rođen po zagrebačkom Trgu bana Jelačića. Ipak nije trčao, ali su zato rukometaše po povratku iz Atlante tisuće ljudi slavljenički dočekale u zračnoj luci i na Jelačićevom trgu. I opet je puzala poznata gusjenica.

Niz loših rezultata (1996. – 2003.)

Nakon olimpijskog zlata osvojenog 4. kolovoza 1996. uslijedio je polagani pad hrvatskoga rukometa i godine smjene generacija u kojima su rukometaši bili daleko od medalja. Započeo je niz ispadanja u osmini finala Svjetskih prvenstava. U Japanu 1997. Hrvatsku su izbacili Španjolci 31:25 pa je zauzela tek 13. mjesto. U Egiptu 1999. isto je učinila tadašnja Jugoslavija 30:23 ostavivši Hrvatsku na 10. mjestu. U Francuskoj 2001. reprezentaciju je u osmini finala nakon dvaju produžetaka (4 puta po 5 minuta) zaustavila Ukrajina 37:34 (29:29/33:33) gurnuvši je tako na 9. mjesto. Na prvenstvima Europe 1998., 2000. i 2002. osvajano je redom osmo, šesto i šesnaesto mjesto. Hrvatska je 2000. bila domaćinom Europskog prvenstva ali velika očekivanja od tog turnira nisu se ispunila. Nakon poraza od Slovenije u utakmici za 5. mjesto rukometaši su zauzeli tek 6. mjesto pa je propušten i plasman na Olimpijske igre 2000. u Sydneyu. Reprezentacija je tako ostala i bez mogućnosti da u Sydneyu brani zlato iz Atlante.

Svjetski prvaci 2003. i olimpijski pobjednici 2004.

Nakon što je reprezentacija dosegla rezultatsko dno osvojivši posljednje 16. mjesto na Europskom prvenstvu 2002., vođenje momčadi je u ožujku 2002. povjereno Lini Červaru (nadimak Mago Di Umago / na hrvatski: Čarobnjak iz Umaga) a on je od reprezentacije koja je pretrpila sedmogodišnju sušu medalja u dvije godine stvorio svjetske prvake i olimpijske pobjednike. U razdoblju između tih dvaju zlata Hrvatska je još zauzela 4. mjesto na Europskom prvenstvu 2004. u Sloveniji. Hrvatska je na i tom Euru uvjerljivo došla do polufinala da bi ju potom porazi protiv domaćina Slovenije u polufinalu i Danske u utakmici za 3. mjesto ostavili bez medalje.

Dolaskom Line Červara i sazrijevanjem iznimno talentirane nove generacije s mladim Ivanom Balićem započinje preporod koji je kulminirao na Svjetskom prvenstvu u Portugalu 2003. Početak natjecanja je bio katastrofalan. Hrvatska je u prvoj utakmici izgubila od slabe Argentine s kojom su se u to vrijeme ozbiljne reprezentacije u službenim natjecanjima poigravale. Iako je na poluvremenu vodila 5 razlike, a 14 minuta prije kraja i sa 6 razlike Hrvatskoj to nije bilo dovoljno čak ni za neodlučeno. U samoj završnici utakmice hrvatski rukometaši su zapucali 5 uzastopnih napada, a Mirza Džomba je 20 sekundi prije kraja promašio za izjednačenje. Koliko su hrvatski igrači tu utakmicu odigrali loše govori i podatak o čak 6 promašenih sedmeraca. U sivilo hrvatske vrste uklopio se i Petar Metličić koji je zbog udaranja suparnika dobio crveni karton. Na poluvremenu druge utakmice protiv još slabije momčadi Saudijske Arabije Hrvatska je gubila s 2 razlike i ponovo igrala očajno. Ipak momčad je smogla snage da pobijedi tu utakmicu. Preokret je bio čudesan – u skupini je pobjedama u dramatičnim završnicama protiv velikana Rusije, Francuske i Mađarske osigurano prvo mjesto, da bi u drugom dijelu Hrvati bili uvjerljivi protiv Egipta i Danske. U polufinalu su Pakleni nakon 2 produžetka (4 puta po 5 minuta) svladali Španjolce 39:37 (26:26/31:31) a u velikom finalu nadigrali Njemačku 34:31 i osvojili svoj prvi naslov svjetskih prvaka ispisavši tako zasigurno jednu od najljepših priča u povijesti hrvatskog sporta.

Godine 2004. održavale su se Olimpijske igre u Ateni. Reprezentacija je nastavila s odličnim igrama i trijumfirala u svih 8 odigranih utakmica. U dramatičnom finalnom ogledu rukometaši su pobijedili Njemačku s 26:24 te naslovu svjetskih prvaka dodali i olimpijsko zlato. U posljednjih 5 minuta ušlo se s golom prednosti za Hrvatsku, a tada je Nikša Kaleb koji dotad nije zabio ni pogodak s 3 uzastopna gola zapečatio veliku pobjedu. Zlato je još veći pothvat kad se zna da je Hrvatska u Atenu doputovala bez najboljeg kružnog napadača Renata Sulića, bez važnog igrača u obrani Tončija Valčića i bez bolesnog Patrika Ćavara.

Hrvatska rukometna reprezentacija u razdoblju od 2004. do 2010. godine Srebrna medalja na Svjetskom prvenstvu 2005. u Tunisu 4. mjesto na Europskom prvenstvu 2006. u Švicarskoj Zlatna medalja na Svjetskom kupu 2006. u Švedskoj 5. mjesto na Svjetskom prvenstvu 2007. u Njemačkoj Srebrna medalja na Europskom prvenstvu 2008. u Norveškoj 4. mjesto na Olimpijskim igrama 2008. u Pekingu Srebrna medalja na Svjetskom prvenstvu 2009. u Hrvatskoj Srebrna medalja na Europskom prvenstvu 2010. u Austriji Nakon odličnih rezultata na SP-u 2003. i OI-ju 2004., Hrvatska je smatrana jednim od kandidata za naslov i na Svjetskom prvenstvu 2005. u Tunisu. Kao i prethodnih godina momčad je ponovno pokazala kvalitetu i uz manje poteškoće stigla do polufinala. Odlična polufinalna igra protiv tradicionalnih mušterija Francuske donosi Hrvatskoj plasman u finale i dvoboj protiv tada veoma snažne Španjolske. Premda se očekivao neizvjestan susret, Španjolska je iznenađujuće lako i uvjerljivo osvojila naslov zabivši Hrvatskoj čak 40 pogodaka. Konačnih 6 razlike prikriva činjenicu da su Španjolci četrnaest minuta prije kraja imali vodstvo od čak +13. Broncu su osvojili Francuzi pobjedom nad domaćinom Tunisom. Na Europskom prvenstvu 2006. u Švicarskoj, hrvatska reprezentacija opet stiže do polufinala. Nažalost, tamo im finale uskraćuje nova velika generacija francuskog rukometa kojoj je ovo bilo prvo veliko natjecanje. Francuzi s +8 u finalu protiv Španjolske osvajaju svoje prvo europsko zlato. Tim zlatom oni započinju svoj trofejni put zahvaljujući kojem će u sljedećih desetak godina postati najbolja reprezentacija u povijesti rukometa. U susretu za broncu momčad Danske je bila motiviranija od Hrvatske, pa ostavlja hrvatsku bez medalje. U listopadu 2006. godine, u sklopu priprema za Svjetsko prvenstvo 2007., Hrvatska je po prvi puta trijumfirala na Svjetskom rukometnom kupu koji se održao u Njemačkoj i Švedskoj. Riječ je o najcjenjenijem prijateljskom i neslužbenom natjecanju, čije osvajanje ima razinu prestiža sličnu Kupu Konfederacija u nogometu. Zbog kvalitete ekipa koje sudjeluju, sudionicima služi kao najjača moguća priprema za službena natjecanja. U dramatičnom finalu, nakon što je regularnih 60 minuta završilo neodlučeno 29:29, Hrvatska je osvojila turnir pobjedom nad Tunisom 4:2 nakon izvođenja sedmeraca. Pobjednici su igrali u sastavu: Venio Losert, Renato Sulić, Ivano Balić, Ivan Vukas, Blaženko Lacković, Vedran Zrnić, Marko Bagarić, Igor Vori, Davor Dominiković, Mirza Džomba, Drago Vuković, Dragan Jerković, Goran Šprem, Denis Špoljarić, Petar Metličić, Damir Bičanić, Ljubo Vukić. Trener: Lino Červar. Na Svjetskom prvenstvu 2007. u Njemačkoj hrvatski rukometaši su pobjede ostvarili na prvih sedam utakmica, a zatim je u četvrtfinalu koban bio još jedan sjajni francuski sastav. U neizvjesnoj utakmici s malo golova presudila je kvaliteta francuske obrane. Nakon toga Hrvatska je pobijedila Španjolsku i Rusiju u razigravanju za plasman od 5. do 8. mjesta, te je s devet pobjeda i jednim porazom osvojila 5. mjesto. Mnogi novinari i rukometaši su isticali da je Hrvatska igrala najbolji i najatraktivniji rukomet od svih reprezentacija sudionica. Francuzi su u polufinalu upali u njemačku zamku domaćeg terena i u teškoj utakmici nakon produžetaka izgubili 32:31, premda su bili bolja momčad. Demoralizirani i razočarani, Francuzi nisu imali snage za još jednu broncu, te su poraženi od Danaca. Francuzi su posebno ljuti na ovaj poraz zbog suđenja, koje je očito bilo na strani domaćina Nijemaca i koje je uzrokovalo da se pogodak Michaël Guigoua 30 sekunda prije kraja utakmice poništi, što je onemogućilo Francuzima povratak u utakmicu. Naslov prvaka je osvojila Njemačka pobjedom nad Poljskom. Godinu dana kasnije na Europskom prvenstvu 2008. u Norveškoj, Hrvatska je u zadnjem kolu drugog kruga po skupinama igrala protiv domaćina. Bio je to dvoboj koji je izravno odlučivao tko od te dvije ekipe ide u polufinale. U tvrdoj i teškoj utakmici, Hrvati su uspjeli nekako izvući potreban remi i plasirati se dalje. Do finala protiv Danske momčad je stigla pobijedivši u dramatičnom polufinalu snažnu Francusku s pogotkom razlike. Danska je na ovom prvenstvu imala jednu od svojih najkvalitetnijih selekcija ikad. U drugom krugu po skupinama istog prvenstva, nanijela je Hrvatskoj šokantan poraz s čak 10 pogodaka prednosti, pa je i u finalu bila favorit. Hrvati su na početku finalne utakmice iznenađujuće poveli 4:0, ali ipak nisu mogli održavati isti ritam 60 minuta protiv kvalitetnijeg protivnika, pa su na kraju izgubili s 4 razlike. Francuzi su osvojili broncu deklasiravši Njemačku s 10 razlike. Na Olimpijskim igrama 2008. u Pekingu, Hrvatska je u četvrtfinalu pobijedila Dansku, no u polufinalu opet gubi od kvalitetnije Francuske. Francuzi su tako izborili svoje prvo olimpijsko finale, koje su kasnije protiv Islanda i osvojili. U utakmici za treće mjesto motiviranija Španjolska ostavlja Hrvatsku bez medalje. Na Svjetskom prvenstvu 2009. održanom u Hrvatskoj, reprezentacija je do finala nanizala devet pobjeda u nizu. U zadnjoj utakmici drugog kruga po skupinama, kad su sudionici polufinala bili već poznati, Hrvatska je pobijedila Francusku 22:19. Francuzi su u toj utakmici igrali s rezervnom postavom i čuvali energiju za završnicu prvenstva. Hrvati također nisu igrali s punim angažmanom, iako su bili motivirani da pred domaćom publikom pobijede i tu utakmicu. Nakon hrvatske pobjede nad Poljskom u polufinalu, u finalu je ponovno bila kobna Francuska. Iako je Hrvatska zbog domaćeg terena i pune zagrebačke Arene bila blagi favorit, Francuzi su istrčali s najboljom postavom i nisu pokazivali da nemaju status favorita. Hrvatska je na poluvremenu imala prednost od 12:11, no u drugom su poluvremenu Francuzi pokazali silu i nakon neizvjesnih 15-ak minuta preuzeli vodstvo. Francuska obrana bila je toliko dobro postavljena da su u jednom trenutku hrvatski igrači igrali više od 10 minuta bez postignutog gola. Često nisu uspijevali uputiti kvalitetan udarac prema golu, a i kad bi uspjeli, to bi bez većih problema uglavnom obranio vratar Thierry Omeyer. Francuzi su svoje vodstvo povećavali preko kontri koje su uglavnom realizirala brza krila Luc Abalo i Michaël Guigou. Konačni rezultat je bio 24:19 za Francusku. Po iskazanoj dominaciji na terenu tijekom većine utakmica i po mnogim statističkim pokazateljima bila je to možda i najuvjerljivija galska rukometna selekcija na nekom turniru ikad. Na Europskom prvenstvu 2010. u Austriji Hrvatska je osvojila srebrnu medalju. Finale Francuske i Hrvatske je bilo još jedna repriza dvoboja dvaju najboljih rukometnih reprezentacija. Hrvatska je u finale došla polufinalnom pobjedom nad Poljskom. Tijek igre u finalu bio je jednak kao i u finalu Svjetskog prvenstva 2009. U prvom poluvremenu neznatna dominacija Hrvatske i čvrsta i usporena francuska igra. Hrvatska je pred sam kraj poluvremena imala 2 razlike, no dva brza gola Nikole Karabatića vratila su Francuze u igru. Tako je poluvrijeme završilo remijem. U drugom poluvremenu također jednaka priča. Francuzi nastavljaju s čvrstom igrom, da bi izvrsno postavljenom obranom, obranama vratara Omeyera i brzim kontrama Abaloa i Guigoua vrlo brzo došli u vodstvo. Konačni rezultat bio je 25:21 za Francuze i tako su oni u svoju vitrinu dodali treće veliko međunarodno zlato zaredom. Osvajanjem ovog zlata Francuzi su postali prva rukometna reprezentacija u povijesti sporta koja je istovremeno bila i svjetski, i europski i olimpijski prvak.

Vodstvo Slavka Goluže (2010. – 2015.)

Zanimljivosti

Nadimci reprezentacije

Nadimak hrvatske rukometne reprezentacije nadjenut od športskih novinara dugo je bio Pakleni. Taj nadimak prema riječima Davora Dominikovića potječe s nekog turnira na koji je rukometaše došao gledati Dario Šimić, igrač hrvatske nogometne reprezentacije poznate pod nadimkom Vatreni, pa je hrvatska rukometna reprezentacija, od strane medija, prozvana "paklenima". Taj nadimak se dugo zadržao, ali rukometaši su u više navrata isticali da im se ne sviđa naziv Pakleni. Mogu nas zvati kako hoće, ali nikako pakleni. To nam se nikako ne sviđa i ne volimo kada nas tako nazivaju – izjavio je Petar Metličić, kapetan hrvatske rukometne reprezentacije.

Tako je ubrzo smišljen nadimak Kauboji od samih rukometaša koji su zamolili športske novinare za vrijeme Svjetskoj rukometnog kupa u Švedskoj 2006. da koriste taj nadimak za hrvatsku rukometnu reprezentaciju. Kauboji su ubrzo zamijeniili dotadašnji nadimak u izvještajima športskih novinara. Prema riječima Petra Metličića nadimka Kauboji se dosjetio Ivano Balić. Nama je to baš simpatično jer se na parketu ponašamo baš kao na Divljem zapadu – istaknuo je Petar Metličić.^[38] Doduše, Hrvatski rukometni savez u siječnju 2024., neposredno prije Europskog rukometnog prvenstva u Njemačkoj 2024., poslao je službeno priopćenje u kojem mole medije da više ne koriste nadimak Kauboji s obzirom na promjenu generacije igrača.^[39] Novi nadimak zasada nije predložen.

"Nastavno na brojne naslove i članke u medijima u kojima se spominje nadimak kauboji za hrvatsku mušku seniorsku reprezentaciju, u ime reprezentativaca, Stručnog stožera i Saveza, molimo Vas da taj nadimak ne koristite za naziv reprezentacije s obzirom da aktualni igrači nisu bili dio generacije kad je nastao spomenuti nadimak", Hrvatski rukometni savez, priopćenje medijima 3. siječnja 2024.^[39]

Kada su pobjedu protiv Španjolske na Svjetskom prvenstvu u Hrvatskoj 2009. na terenu proslavili uz pjesmu Marijana Bana Morska vila, premda tu pjesmu već duže pjevaju nakon svih pobjeda, pjesma je postala prava himna i zaštitni znak svih hrvatskih pobjeda na tom prvenstvu i otuda i novi nadimak – Vilenjaci. To je ime također simpatično, no tko zna, možda ćemo do kraja natjecanja dobiti još koje i imati i neko novo ime – zaključio je Metličić. Napomenimo da rukometaši često odaberu neku pjesmu koju često pjevaju na nekom natjecanju, tako je "službena himna" Olimpijskih igara u Ateni 2004. i Svjetskog prvenstva u Tunisu 2005. bila pjesma Sve je ona meni koji su reprezentativci često pjevali nakon utakmica.

U hrvatskom javnom životu ponekad su se pojavljivali i drugi sporadični prijedlozi nadimaka koji ipak nikad nisu ozbiljnije doživljeni kao nadimci reprezentacije. Neki od njih su: Sokolovi (referencija na hrvatsku domoljubnu pjesmu Oj, Hrvatska mati), Gusjeničari (dok su hrvatski rukometaši proslavljali pobjede pužući parketom poput gusjenice), Simfoničari (sportski komentator Božo Sušec je tako nazivao momčad svjetskih prvaka iz 2003. godine) i Indijanci (satirična parodija na nadimak Kauboji koja se pojavila kad bi momčad loše igrala).

Rukometni derbi između Hrvatske i Francuske

Susreti rukometnih reprezentacija Hrvatske i Francuske predstavljaju jedan od najvećih derbija u povijesti međunarodnog rukometa i svakako najveći rukometni derbi nakon završetka hladnog rata. Razvoj suparništva je usko povezan s usponom tih dviju rukometnih reprezentacija, koji je uslijedio upravo početkom 1990-ih. Dok Francuska 1992. osvaja svoje prvo međunarodno odličje, brončanu medalju na Olimpijskm igrama 1992. u Barceloni, Hrvatska, povodom razdruženja od Jugoslavije, 1991. godine igra svoju prvu utakmicu, remi protiv Japana. Suparništvo je započelo 1994. godine, prvom međusobnom utakmicom Hrvatske i Francuske na nekom velikom međunarodnom natjecanju, a vrhunac je doseglo tijekom 2000-ih, kad su te dvije momčadi smatrane najboljima na svijetu.

Malo je tko mogao predvidjeti da će susret dviju reprezentacija u usponu, koji je odigran 3. lipnja 1994. u Portugalu, u sklopu prvog europskog prvenstva, prerasti u najveći rukometni derbi suvremene povijesti. Francuska je na to prvenstvo došla kao svjetski doprvak, dok je Hrvatskoj to bilo prvo veliko međunarodno natjecanje. Okosnicu tadašnje francuske ekipe su činile legende Jackson Richardson i Stéphane Stoecklin, dok su hrvatsku momčad predvodili Patrik Ćavar, Nenad Kljaić i Irfan Smajlagić. Premda je sljedećih godina bilo još dosta nadmetanja tih dviju momčadi, pa čak i u završnicama velikih natjecanja, ipak sve do 2005. godine ti susreti još uvijek nisu predstavljali velike rukometne okršaje, s obzirom na dominaciju Rusije i Švedske u tom razdoblju. Polufinale Svjetskog prvenstva 2005. u Tunisu je označilo prekretnicu u razvoju suparništva između reprezentacija Hrvatske i Francuske. U tom razdoblju, kad se Hrvatska već afirmirala kao rukometna velesila, a Francuska već imala dva naslova svjetskih prvaka, može se reći da su susreti Hrvatske i Francuske dobili status pravog, istinskog i veličanstvenog derbija. Tuniško polufinale je označilo početak najvećeg derbija u povijesti suvremenog rukometa, rukometnog superklasika čije se iduće epizode i dan danas euforično isčekuju. Upravo je nakon tog polufinala svaki sljedeći ogled Hrvatske i Francuske bio popraćen s velikim zanimanjem, a njihovo suparništvo je samo jačalo.

Počevši s 1993. godinom, a zaključno s 2016., dosad je održan 31 rukometni derbi između Hrvatske i Francuske. Od toga su 23 utakmice odigrana na velikim natjecanjima, 6 na prijateljskim turnirima, te dvije na Mediteranskim igrama 1993. i 2001. Francuska ima 18 pobjeda, Hrvatska 12, a jedan susret je završio remijem. Ukupno je postignuto 1564 pogodaka, od čega je Francuska postigla 796, a Hrvatska 768. U četvrtfinalima velikih natjecanja su odigrane 2 utakmice, u polufinalima 6, a u finalima 3 (Francuska je pobijedila u sva 3 finala). U 26 godina hrvatsko francuskog suparništva (1993. – 2018.) samo se 1999., 2004., 2015. i 2017. dogodilo da tijekom godine nije održan niti jedan derbi između Hrvatske i Francuske. Samo su 2008. godine održana 3 derbija u istoj godini, igrom slučaja sva tri na velikim natjecanjima. Dva derbija u istoj godini su održana čak 7 puta (1998., 2003., 2005., 2009., 2012., 2013., 2016.). Francuska je tri puta uspjela pobijediti u tri derbija zaredom, između 2005. i 2007., između 2009. i 2011., te između 2013. i 2016. Hrvatska je triput zaredom pobijedila samo jednom, u razdoblju između 2003. i 2005. godine. U razdoblju od 2005. godine do 2010. godine, Francuska i Hrvatska su na velikim natjecanjima igrale barem jedan susret svake godine, a nekad čak i više. Ako se tom nizu nadodaju i prijateljski turniri 2011. i 2013., Francuska i Hrvatska ostvarile su neprekinut niz od barem jednog susreta godišnje od 2005. do 2014. godine.

U povijesti rukometa je održano 58 velikih natjecanja (OI,SP,EP), pri čemu su hrvatski (uključujući medalje osvojene za Jugoslaviju) i francuski rukometaši zajedno osvojili 17 zlatnih medalja (29%) i 39 medalja ukupno (33%), dakle skoro trećinu (32 %) svih velikih rukometnih trofeja osvojile su te dvije zemlje. Na izborima za IHF-ovog igrača godine Hrvati i Francuzi su zajedno osvojili 42 % svih muških nagrada, odnosno skupa su trijumfirali 11 puta od 26 mogućih. Dvoboji Francuske i Hrvatske predstavljaju dvoboje četvrte (19 medalja s velikih natjecanja) i treće (20 medalja) najtrofejnije momčadi svih vremena, dvoboje druge (11 medalja) i pete (6 medalja) najpozlaćenije momčadi svih vremena, a u razdoblju 2004. – 2012. ovo suparništvo je predstavljalo i dvoboje dvojice najboljih rukometaša svih vremena, Nikole Karabatića i Ivana Balića.

Poznate utakmice

Nadnevak	Mjesto	Utakmica	Natjecanje/bilješke
14. 6. 1942.	Puskás Ferenc Stadion, Budimpešta, Mađarska	Hrvatska 0:9 Mađarska	prvi međunarodni nastup / VR
14. 1. 1991.	Kutija Šibica, Zagreb, Hrvatska	Hrvatska 23:23 Japan	prvi međunarodni nastup RH
27. 6. 1993.	Nîmes, Francuska	Hrvatska 26:19 Francuska	završnica MI 1993. [40]
03. 6. 1994.	Complexo Desportivo de Almada, Almada, Portugal	Hrvatska 25:27 Francuska	prvi krug EP 1994.
11. 6. 1994.	Pavilhão Rosa Mota, Porto, Portugal	Hrvatska 21:24 Švedska	poluzavršnica EP 1994.
12. 6. 1994.	Pavilhão Rosa Mota, Porto, Portugal	Hrvatska 24:23 Danska	utakmica za broncu na EP 1994.
16. 5 1995.	Digranes, Kópavogur, Island	Hrvatska 18:18 / 7:7 (4x5min) / 4:3 (7m) Tunis	osmina završnice SP 1995.
17. 5. 1995.	Kaplakriki, Hafnarfjörður, Island	Hrvatska 30:16 Egipat	četvrtzavršnica SP 1995.
19. 5. 1995.	Laugardalshöll, Reykjavik, Island	Hrvatska 28:25 Švedska	poluzavršnica SP 1995.
21. 5. 1995.	Laugardalshöll, Reykjavik, Island	Hrvatska 19:23 Francuska	završnica SP 1995.
31. 5. 1996.	Pabellón Puerta de Santa María, Ciudad Real, Španjolska	Hrvatska 27:25 Češka	utakmica za 5. mjesto na EP 1996.
29. 6. 1996.	Baunatal, Njemačka	Hrvatska 23:28 Njemačka	100. utakmica (prijateljska)
29. 7. 1996.	Georgia World Congress Center, Atlanta, SAD	Hrvatska 25:24 Rusija	prvi krug OI 1996.
31. 7. 1996.	Georgia World Congress Center, Atlanta, SAD	Hrvatska 18:27 Švedska	prvi krug OI 1996.
02. 8. 1996.	Georgia World Congress Center, Atlanta, SAD	Hrvatska 24:20 Francuska	poluzavršnica OI 1996.
04. 8. 1996.	Georgia World Congress Center, Atlanta, SAD	Hrvatska 27:26 Švedska	završnica OI 1996.
10. 5. 1997.	Palais omnisports de Paris-Bercy, Pariz, Francuska	Hrvatska 27:26 Francuska	3. kolo Pariškog turnira 1997.
27. 5. 1997.	Kumamoto City Gymnasium, Kumamoto, Japan	Hrvatska 25:31 Španjolska	osmina završnice SP 1997.
??. 6. 1997.	Pala San Giacomo, Conversano, Italija	Hrvatska 23:21 Slovenija	poluzavršnica MI 1997.
??. 6. 1997.	Pala San Giacomo, Conversano, Italija	Hrvatska 21:20 Italija	završnica MI 1997.
10. 3. 1998.	Ludwigshafen, Njemačka	Hrvatska 21:28 Francuska	prvi krug Superlige 1998.
03. 6. 1998.	Meranarena, Merano, Italija	Hrvatska 14:29 Rusija	najveći poraz (-15) / EP 1998.
06. 6. 1998.	Palaonda, Bolzano, Italija	Hrvatska 28:30 Francuska	utakmica za 7. mjesto na EP 1998.
09. 6. 1999.	Mubarak Hall, Ismaïlia, Egipat	Hrvatska 23:30 Jugoslavija	osmina završnice SP 1999.
24. 10. 1999.	Max-Schmeling Halle, Berlin, Njemačka	Hrvatska 26:27 Rusija	završnica Superlige 1999.
27. 1. 2000.	Dvorana Mladosti, Rijeka, Hrvatska	Hrvatska 26:26 Francuska	200. utakmica (EP 2000.)
29. 1. 2000.	Dom sportova, Zagreb, Hrvatska	Hrvatska 24:25 Slovenija	utakmica za 5. mjesto na EP 2000.
24. 1. 2001.	Palais des sports de Besançon, Besançon, Francuska	Hrvatska 41:12 SAD	najveća pobjeda (+29) / SP 2001.
31. 1. 2001.	Palais des sports de Marseille, Marseille, Francuska	Hrvatska 29:29 / 5:8 (4x5min) Ukrajina	osmina završnice SP 2001.
13. 9. 2001.	El Menzah, Tunis, Tunis	Hrvatska 32:26 Francuska	poluzavršnica MI 2001.
14. 9. 2001.	El Menzah, Tunis, Tunis	Hrvatska 25:24 Tunis	završnica MI 2001.
27. 1. 2002.	Kinnarps Arena, Jönköping, Švedska	Hrvatska 27:29 Francuska	prvi krug EP 2002.
25. 1. 2003.	ICEC Exhibition and Congress Centre, Funchal, Portugal	Hrvatska 23:22 Francuska	prvi krug SP 2003.
01. 2. 2003.	MEO Arena, Lisabon, Portugal	Hrvatska 26:26 / 13:11 (4x5min) Španjolska	poluzavršnica SP 2003.
02. 2. 2003.	MEO Arena, Lisabon, Portugal	Hrvatska 34:31 Njemačka	završnica SP 2003.
29. 10. 2003.	Arena Leipzig, Leipzig, Njemačka	Hrvatska 23:22 Francuska	prvi krug Superlige 2003.
31. 1. 2004.	Dvorana Tivoli, Ljubljana, Slovenija	Hrvatska 25:27 Slovenija	poluzavršnica EP 2004.
01. 2. 2004.	Dvorana Tivoli, Ljubljana, Slovenija	Hrvatska 27:31 Danska	utakmica za broncu na EP 2004.
27. 8. 2004.	Olimpijska Hellinicon Arena, Atena, Grčka	Hrvatska 33:31 Mađarska	poluzavršnica OI 2004.
29. 8. 2004.	Olimpijska Hellinicon Arena, Atena, Grčka	Hrvatska 26:24 Njemačka	završnica OI 2004.
17. 11. 2004.	Kinnarps Arena, Jönköping, Švedska	Hrvatska 24:25 Švedska	300. utakmica (Svjetski kup 2004.)
05. 2. 2005.	Salle Omnisport de Rades, Radès, Tunis	Hrvatska 35:32 Francuska	poluzavršnica SP 2005.
06. 2. 2005.	Salle Omnisport de Rades, Radès, Tunis	Hrvatska 34:40 Španjolska	završnica SP 2005.
30. 6. 2005.	Infanta Cristina Sports Hall, Roquetas de Mar, Španjolska	Hrvatska 29:28 Srbija i Crna Gora	poluzavršnica MI 2005.
02. 7. 2005.	Infanta Cristina Sports Hall, Roquetas de Mar, Španjolska	Hrvatska 21:28 Španjolska	završnica MI 2005.
29. 10. 2005.	Gerry Weber Stadion, Halle (Vestfalija), Njemačka	Hrvatska 26:33 Francuska	poluzavršnica Superlige 2005.
04. 2. 2006.	Hallenstadion, Zürich, Švicarska	Hrvatska 23:29 Francuska	poluzavršnica EP 2006.
05. 2. 2006.	Hallenstadion, Zürich, Švicarska	Hrvatska 27:32 Danska	utakmica za broncu na EP 2006.
28. 10. 2006.	Helsingborg, Švedska	Hrvatska 27:26 Švedska	poluzavršnica Svjetskog kupa 2006.
29. 10. 2006.	Idrottens Hus, Malmö, Švedska	Hrvatska 29:29 / 4:2 (7m) Tunis	završnica Svjetskog kupa 2006.
30. 1. 2007.	Kölnarena, Koln, Njemačka	Hrvatska 18:21 Francuska	četvrtzavršnica SP 2007.
22. 1. 2008.	Stavanger Idrettshall, Stavanger, Norveška	Hrvatska 20:30 Danska	drugi krug EP 2008.
26. 1. 2008.	Håkons Hall, Lillehammer, Norveška	Hrvatska 24:23 Francuska	poluzavršnica EP 2008.
27. 1. 2008.	Håkons Hall, Lillehammer, Norveška	Hrvatska 20:24 Danska	završnica EP 2008.
14. 8. 2008.	Olympic Sports Centre Gymnasium, Peking, Kina	Hrvatska 19:23 Francuska	prvi krug OI 2008.
20. 8 2008.	Olympic Sports Centre Gymnasium, Peking, Kina	Hrvatska 26:24 Danska	četvrtzavršnica OI 2008.
22. 8. 2008.	Beijing National Indoor Stadium, Peking, Kina	Hrvatska 23:25 Francuska	poluzavršnica OI 2008.
24. 8. 2008.	Beijing National Indoor Stadium, Peking, Kina	Hrvatska 29:35 Španjolska	utakmica za broncu na OI 2008.
24. 1. 2009.	Arena Zagreb, Zagreb, Hrvatska	Hrvatska 27:22 Mađarska	400. utakmica (SP 2009.)
27. 1. 2009.	Arena Zagreb, Zagreb, Hrvatska	Hrvatska 22:19 Francuska	drugi krug SP 2009.
30. 1. 2009.	Arena Zagreb, Zagreb, Hrvatska	Hrvatska 29:23 Poljska	poluzavršnica SP 2009.
01. 2. 2009.	Arena Zagreb, Zagreb, Hrvatska	Hrvatska 19:24 Francuska	završnica SP 2009.
30. 1. 2010.	Wiener Stadthalle, Beč, Austrija	Hrvatska 24:21 Poljska	poluzavršnica EP 2010.
31. 1. 2010.	Wiener Stadthalle, Beč, Austrija	Hrvatska 21:25 Francuska	završnica EP 2010.
09. 1. 2011.	Palais omnisports de Paris-Bercy, Pariz, Francuska	Hrvatska 27:28 Francuska	završnica Pariškog turnira 2011.
24. 1. 2012.	Sportsko-poslovni centar "Vojvodina", Novi Sad, Srbija	Hrvatska 29:22 Francuska	drugi krug EP 2012.
27. 1. 2012.	Beogradska arena, Beograd, Srbija	Hrvatska 22:26 Srbija	poluzavršnica EP 2012.
29. 1. 2012.	Beogradska arena, Beograd, Srbija	Hrvatska 31:27 Španjolska	utakmica za broncu na EP 2012.
04. 8. 2012.	Copper Box, London, Ujedinjeno Kraljevstvo	Hrvatska 32:21 Danska	prvi krug OI 2012.
08. 8. 2012.	Basketball Arena, London, Ujedinjeno Kraljevstvo	Hrvatska 25:23 Tunis	četvrtzavršnica OI 2012.
10. 8. 2012.	Basketball Arena, London, Ujedinjeno Kraljevstvo	Hrvatska 22:25 Francuska	poluzavršnica OI 2012.
12. 8. 2012.	Basketball Arena, London, Ujedinjeno Kraljevstvo	Hrvatska 33:26 Mađarska	utakmica za broncu na OI 2012.
23. 1. 2013.	Pabellón Príncipe Felipe, Zaragoza, Španjolska	Hrvatska 30:23 Francuska	četvrtzavršnica SP 2013.
25. 1. 2013.	Palau Sant Jordi, Barcelona, Španjolska	Hrvatska 24:30 Danska	poluzavršnica SP 2013.
26. 1. 2013.	Palau Sant Jordi, Barcelona, Španjolska	Hrvatska 31:26 Slovenija	utakmica za broncu na SP 2013.
29. 6. 2013.	Lütfullah Aksungur Sports Hall, Adana, Turska	Hrvatska 23:21 Italija	poluzavršnica MI 2013.
30. 6. 2013.	Lütfullah Aksungur Sports Hall, Adana, Turska	Hrvatska 23:28 Egipat	završnica MI 2013.
03. 11. 2013.	Telenor Arena, Bærum, Norveška	Hrvatska 24:29 Francuska	3. kolo Bring kupa
19. 1. 2014.	NRGi Arena, Aarhus, Danska	Hrvatska 25:27 Francuska	drugi krug EP 2014.
21. 1. 2014.	NRGi Arena, Aarhus, Danska	Hrvatska 33:25 Rusija	500. utakmica (EP 2014.)
24. 1. 2014.	Jyske Bank Boxen, Herning, Danska	Hrvatska 27:29 Danska	poluzavršnica EP 2014.
26. 1. 2014.	Jyske Bank Boxen, Herning, Danska	Hrvatska 28:29 Španjolska	utakmica za broncu na EP 2014.
25. 1 2015.	Ali Bin Hamad Al Attiya Arena, Doha, Katar	Hrvatska 26:25 Brazil	osmina završnice SP 2015.
28. 1. 2015.	Ali Bin Hamad Al Attiya Arena, Doha, Katar	Hrvatska 22:24 Poljska	četvrtzavršnica SP 2015.
09. 1. 2016.	Arena Bonifika, Kopar, Slovenija	Hrvatska 17:32 Slovenija	najveći poraz (-15) / prijateljska
23. 1. 2016.	Tauron Arena Kraków, Krakov, Poljska	Hrvatska 24:32 Francuska	drugi krug EP 2016.
27. 1. 2016.	Tauron Arena Kraków, Krakov, Poljska	Hrvatska 37:23 Poljska	drugi krug EP 2016.
29. 1. 2016.	Tauron Arena Kraków, Krakov, Poljska	Hrvatska 29:33 Španjolska	poluzavršnica EP 2016.
31. 1. 2016.	Tauron Arena Kraków, Krakov, Poljska	Hrvatska 31:24 Norveška	utakmica za broncu na EP 2016.
13. 8. 2016.	Future Arena, Rio de Janeiro, Brazil	Hrvatska 29:28 Francuska	prvi krug OI 2016.
17. 8. 2016.	Future Arena, Rio de Janeiro, Brazil	Hrvatska 27:30 Poljska	četvrtzavršnica OI 2016.
22. 1. 2017.	Park&Suites Arena, Montpellier, Francuska	Hrvatska 21:19 Egipat	osmina završnice SP 2017.
24. 1. 2017.	Park&Suites Arena, Montpellier, Francuska	Hrvatska 30:29 Španjolska	četvrtzavršnica SP 2017.
27. 1. 2017.	AccorHotels Arena, Pariz, Francuska	Hrvatska 22:22 / 3:6 (2x5min) Norveška	poluzavršnica SP 2017.
28. 1. 2017.	AccorHotels Arena, Pariz, Francuska	Hrvatska 30:31 Slovenija	utakmica za broncu na SP 2017.
24. 1. 2018.	Arena Zagreb, Zagreb, Hrvatska	Hrvatska 27:30 Francuska	drugi krug EP 2018.

Rezultati i priznanja seniorske momčadi

Godina Olimpijske igre Svjetska prvenstva Europska prvenstva Mediteranske igre 1991. 1992. bez nastupa 1993. bez nastupa zlato 1994. bronca 1995. srebro 1996. zlato 5. 1997. 13. zlato 1998. 8. 1999. 10. 2000. kvalifikacije 6. 2001. 9. zlato 2002. 16. 2003. zlato 2004. zlato 4. 2005. srebro srebro 2006. 4. 2007. 5. 2008. 4. srebro 2009. srebro bez nastupa[41] 2010. srebro 2011. 5. 2012. bronca bronca 2013. bronca srebro 2014. 4. 2015. 6. 2016. 5. bronca 2017. 4. 2018. 5. zlato 2019. 2020. srebro 2021. bez nastupa 15. 2022. 8. bez nastupa

Godina Igre dobre volje Svjetski kupovi Superlige Manji turniri 1991. 1992. bez nastupa 1993. bez nastupa 1994. bez nastupa 1995. bez nastupa 1996. 8. 1997. zlato 1998. nije igrano 7. 1999. bez nastupa srebro srebro 2000. bronca zlato 2001. nije igrano 4. 2002. bez nastupa srebro srebro 2003. 4. zlato 4. 2004. 8. 2005. otkazano 4. zlato 2006. zlato zlato bronca 2007. bez nastupa zlato 2008. otkazano zlato srebro 2009. bez nastupa 2010. bez nastupa zlato 2011. bez nastupa srebro 4. 2012. zlato 2013. bez nastupa bronca 2014. bronca 2015. bez nastupa zlato 2016. 2017. zlato Hrvatska rukometna reprezentacija dvostruki je dobitnik Državne nagrade za šport "Franjo Bučar" Godina Sastav 1996. Vladimir Jelčić, Goran Perkovac, Irfan Smajlagić, Božidar Jović, Alvaro Načinović, Vladimir Šujster, Bruno Gudelj, Nenad Kljaić, Iztok Puc, Zoran Mikulić, Patrik Ćavar, Venio Losert, Valner Franković, Slavko Goluža, Valter Matošević, Zlatko Saračević i trener Velimir Kljaić 2004. Ivano Balić, Davor Dominiković, Mirza Džomba, Slavko Goluža, Nikša Kaleb, Blaženko Lacković, Venio Losert, Valter Matošević, Petar Metličić, Vlado Šola, Denis Špoljarić, Goran Šprem, Igor Vori, Vedran Zrnić, Drago Vuković, izbornik Lino Červar, trener Irfan Smailagić, tehnički direktor Ivica Udovičić, fizioterapeut Stanislav Peharec i fizioterapeut Milorad Sakradžija

Olimpijske igre

OLIMPIJSKE IGRE											KVALIFIKACIJE ZA OI
Godina	Faza	Mjesto	U	D	N	I	G+	G-	GR	IZB	Mjesto	U	D	N	I	G+	G-	GR	IZB
1992.	Nije im omogućeno sudjelovati u kvalifikacijama
1996.	Finale		7	6	0	1	183	168	+15	VK	2. sa Svjetskog 1995.
2000.	Nisu se kvalificirali										Loši plasmani na Svjetskom 1999. i Euru 2000.
2004.	Finale		8	8	0	0	238	211	+27	LČ	1. sa Svjetskog 2003.
2008.	Polufinale	4.	8	4	0	4	218	199	+19	LČ	1.od 4	3	3	0	0	100	72	+28	LČ
2012.	Polufinale		8	7	0	1	230	183	+47	SG	1.od 4	3	3	0	0	102	65	+37	SG
2016.	Četvrtfinale	5.	6	4	0	2	174	164	+10	ŽB	2.od 4	3	2	0	1	84	71	+13	ŽB
2020.	Nisu se kvalificirali
2024.	Kvalifikacije u tijeku
2028.	Kvalifikacije još nisu počele
Ukupno	5/7	3 medalje	37	29	0	8	1043	925	+118	4	3/3	9	8	0	1	286	208	+78	3
OI + KVAL			46	37	0	9	1329	1133	+196	4

Svjetska prvenstva

SVJETSKA PRVENSTVA											KVALIFIKACIJE ZA SP
Godina	Faza	Mjesto	U	D	N	I	G+	G-	GR	IZB	Mjesto	U	D	N	I	G+	G-	GR	IZB
1993.	Nisu mogli sudjelovati u kvalifikacijama
1995.	Finale		9	7	0	2	246	211	+35	ZZ	3. sa Eura 1994.
1997.	Osmina finala	13.	6	2	1	3	148	146	+2	IP	5. sa Eura 1996.
1999.	Osmina finala	10.	6	3	1	2	141	145	-4	VK	1.od 4	6	5	0	1	171	152	+19	VK
2001.	Osmina finala	9.	6	3	1	2	188	152	+36	JM	6. sa Eura 2000.
2003.	Finale		9	8	0	1	270	243	+27	LČ	1.od 2	2	2	0	0	67	50	+17	LČ
2005.	Finale		10	8	0	2	316	273	+43	LČ	Branitelj naslova sa Svjetskog 2003.
2007.	Četvrtfinale	5.	10	9	0	1	308	246	+62	LČ	4. sa Eura 2006.
2009.	Finale		10	9	0	1	298	228	+70	LČ	Kvalificirani kao domaćin
2011.	Glavna faza	5.	9	6	1	2	271	213	+58	SG	2. sa Eura 2010.
2013.	Polufinale		9	8	0	1	266	202	+64	SG	3. sa Eura 2012.
2015.	Četvrtfinale	6.	9	7	0	2	258	224	+34	SG	4. sa Eura 2014.
2017.	Polufinale	4.	9	6	0	3	254	233	+21	ŽB	3. sa Eura 2016.
2019.	Četvrtfinale	6.	9	6	0	3	250	220	+30	LČ	1.od 2	2	1	0	1	63	51	+12	LČ
2021.	15. mjesto na završnom turniru
2023.	9. mjesto na završnom turniru
2025.	Kvalificirani kao sudomaćini
2027.	Kvalifikacije još nisu počele
Ukupno	14/14	5 medalja	111	82	4	25	3214	2736	+478	7	3/3	10	8	0	2	301	253	+48	2
SP + KVAL			121	90	4	27	3515	2989	+526	7

Europska prvenstva

EUROPSKA PRVENSTVA											KVALIFIKACIJE ZA EP
Godina	Faza	Mjesto	U	D	N	I	G+	G-	GR	IZB	Mjesto	U	D	N	I	G+	G-	GR	IZB
1994.	Polufinale		7	4	0	3	165	161	+4	ZZ	1.od 5	8	6	1	1	214	166	+48	ZZ
1996.	Prva faza	5.	6	4	0	2	154	150	+4	AA / VN	1.od 4	6	5	0	1	161	137	+24	AA
1998.	Prva faza	8.	6	2	1	3	145	150	-5	VK	1.od 4	6	4	0	2	166	145	+21	IP
2000.	Prva faza	6.	6	3	1	2	146	139	+7	ZZ	Kvalificirani kao domaćin
2002.	Prva faza	16.	3	0	0	3	70	89	-19	JM	1.od 2	2	2	0	0	71	56	+15	JM
2004.	Polufinale	4.	8	4	2	2	222	221	+1	LČ	1.od 2	2	1	1	0	62	52	+10	LČ
2006.	Polufinale	4.	8	5	0	3	229	228	+1	LČ	4. sa Eura 2004.
2008.	Finale		8	5	1	2	212	203	+9	LČ	4. sa Eura 2006.
2010.	Finale		8	6	1	1	207	194	+13	LČ	1.od 5	8	7	0	1	252	180	+72	LČ
2012.	Polufinale		8	5	1	2	216	201	+15	SG	1.od 4	6	6	0	0	168	137	+31	SG
2014.	Polufinale	4.	8	5	0	3	229	206	+23	SG	1.od 4	6	5	0	1	161	135	+26	SG
2016.	Polufinale		8	5	0	3	250	219	+31	ŽB	1.od 4	6	5	0	1	191	148	+43	SG / ŽB
2018.	Glavna faza	5.	7	5	0	2	204	187	+17	LČ	Kvalificirani kao domaćin
2020.	Glavna faza	Srebro								LČ	1.od 4	6	5	1	0	174	148	+26	LČ
2022.	8. mjesto na završnom turniru
2024.	Prvenstvo još nije počelo
Ukupno	16/16	5 medalja	91	53	7	31	2449	2348	+101	8	10/10	56	46	3	7	1620	1304	+316	7
EP + KVAL			147	99	10	38	4069	3652	+417	9

Mediteranske igre

MEDITERANSKE IGRE
Godina	Faza	Mjesto	U	D	N	I	G+	G-	GR	IZB	Rezultati
1993.	Finale	1.	Nepoznato							ZZ	Nepoznato
1997.	Finale	1.	5	4	0	1	121	115	+6	IP	30:24 18:24 29:26 23:21 21:20
2001.	Finale	1.	5	5	0	0	149	127	+22	JM	35:29 25:23 32:25 32:26 25:24
2005.	Finale	2.	4	3	0	1	107	103	+4	IS	24:22 33:25 29:28 21:28
2009.	Nisu htjeli sudjelovati
2013.	Finale	2.	6	4	0	2	166	158	+8	SG	32:26 32:34 28:25 28:24 23:21 23:28
2018.	Finale	1.	5	5	0	0	139	120	+19	LČ	30:26 37:26 17:16 31:29 24:23
2021.	Nisu nastupili
2026.	Kvalifikacije još nisu počele
Ukupno	6/8	6 medalja	25	21	0	4	682	623	+59	6

Prijateljski turniri

PRIJATELJSKI TURNIRI
Termin	Godina	Turnir	Mjesto	U	D	N	I	G+	G-	GR	IZB	Rezultati
9. – 13. 1.	1996.	Svjetski kup[42][43]	8.	4	0	0	4	89	113	-24	AA	22:26 25:30 23:32 19:25
8. – 10. 5.	1997.	Pariški turnir[44]	1.	3	2	0	1	78	73	+5	JG	25:26 26:21 27:26
10. – 15. 3.	1998.	Superliga[45][46]	7.	5	2	1	2	130	117	+13	VK	21:28 23:23 32:13 26:29 28:24
8. – 12. 9.	1999.	Predolimpijski[47]	2.	4	3	0	1	96	88	+8	ZZ	25:24 24:18 25:16 22:30
21. – 24. 10.	1999.	Superliga	2.	3	1	1	1	78	76	+2	ZZ	28:25 24:24 26:27
22. – 23. 6.	2000.	Turnir u Tunisu[48]	3.	2	1	0	1				JM	??:??  ??:??
21. – 23. 12.	2000.	Croatia kup[49]	1.	3	3	0	0	102	63	+39	JM	39:20 31:20 32:23
31. – 4. 11.	2001.	Superliga	4.	4	1	0	3	109	112	-3	JM	29:28 28:30 26:27 26:27
4. – 6. 1.	2002.	Elfag kup[50]	2.	3	2	0	1	85	76	+9	JM	31:24 25:29 29:23
11. – 13. 1.	2002.	Getman kup[51]	2.	3	2	0	1	89	81	+8	JM	28:25 29:23 32:33
10. – 12. 1.	2003.	Pripremni za SP[52]	1.	3	2	1	0	93	79	+14	LČ	37:25 27:27 29:27
24. – 25. 9.	2003.	Scandinavian Open[53]	4.	2	0	0	2	46	55	-9	IS	21:28 25:27
29. – 2. 11.	2003.	Superliga	4.	4	2	1#	1	93	94	-1	LČ	23:22 22:21 27:27 (1:3) 21:24
16. – 21. 11.	2004.	Svjetski kup	8.	5	0	1#	4	130	143	-13	IS	23:29 24:25 28:33 30:31 25:25 (1:3)
13. – 15. 1.	2005.	Croatia kup[54]	1.	2	2	0	0	61	58	+3	LČ	28:27 33:31
26. – 30. 10.	2005.	Superliga	4.	4	2	0	2	130	135	-5	IS	36:34 35:33 26:33 33:35
13. – 15. 1.	2006.	Croatia kup[55]	1.	3	2	0	1	85	86	-1	LČ	33:30 25:31 27:25
13. – 15. 4.	2006.	Trofej BIH[56]	3.	3	1	1	1	92	86	+6	LČ	26:26 28:32 38:28
24. – 29. 10.	2006.	Svjetski kup	1.	5	3	1*	1	160	142	+18	LČ	33:34 30:27 41:26 27:26 29:29 (4:2)
5. – 7. 1.	2007.	Croatia kup[57]	1.	3	3	0	0	94	69	+25	LČ	28:23 34:17 32:29
5. – 6. 1.	2008.	Croatia kup[58]	1.	2	2	0	0	63	54	+9	LČ	31:26 32:28
28. – 30. 11.	2008.	Interwetten kup[59]	2.	3	2	0	1	80	70	+10	LČ	27:24 29:21 24:25
7. – 9. 1.	2010.	Interwetten kup[60]	1.	3	2	1	0	93	80	+13	LČ	30:30 38:29 25:21
8. – 9. 1.	2011.	Pariški turnir[61]	2.	2	1	0	1	54	52	+2	SG	27:24 27:28
3. – 6. 11.	2011.	Kup nacija[62]	4.	3	1	0	2	81	77	+4	SG	31:33 20:22 30:22
6. – 8. 1.	2012.	Croatia kup[63]	1.	3	3	0	0	102	66	+36	SG	41:19 32:23 29:24
1. – 3. 11.	2013.	Bring kup[64]	3.	3	1	0	2	80	84	-4	SG	28:26 28:29 24:29
5. – 6. 4.	2014.	Swiss kup[65]	3.	2	1	0	1	48	46	+2	SG	18:21 30:25
6. – 8. 11.	2015.	Croatia kup[66][67]	1.	2	2	0	0	57	44	+13	ŽB	29:21 28:23
7. – 9. 1.	2017.	Croatia kup	1.	2	2	0	0	59	52	+7	ŽB	35:30 24:22
Ukupno	15 država	12 zlata	22/30	93	51	8	34	2557	2371	+186	9

* zvjezdica označava pobjedu nakon izvođenja sedmeraca

# ljestve označavaju poraz nakon izvođenja sedmeraca

Popis prijateljskih utakmica (od 27. siječnja 2000.)

POPIS PRIJATELJSKIH UTAKMICA ODIGRANIH NAKON 27. 1. 2000. (NAKON 200. UTAKMICE)
Termin	Godina	Lokacija	U	D	N	I	G+	G-	GR	IZB	Rezultati
8. – 10. 9.	2000.	Rovinj[68]	2							JM	??:?? / 25:22
6. – 7. 1.	2001.	Velika Kaniža i Jegersek[69]	2	1	0	1	49	49	0	JM	25:27 / 24:22
10. – 11. 1.	2001.	Zagreb[70][71]	2	2	0	0	57	50	+7	JM	27:25 / 30:25
13. – 14. 1.	2001.	Prag[72]	2	1	0	1	53	53	0	JM	28:30 / 25:23
29. – 30. 5.	2001.	Čakovec[73][74]	2	2	0	0	56	40	+16	JM	28:19 / 28:21
8. 1.	2002.	Zagreb[75]	1	1	0	0	29	22	+7	JM	29:22
18. 1.	2002.	Rovinj[76]	1	1	0	0	44	32	+12	JM	Zamet 44:32 (3x25min)
19. – 20. 1.	2002.	Rovinj[77]	2	2	0	0	58	52	+6	JM	29:26 / 29:26
16. 1.	2003.	Viseu[78]	1	1	0	0	25	23	+2	LČ	25:23
8. 6.	2003.	Rovinj[79]	1	1	0	0	44	23	+21	LČ	Istra 44:23
9. – 10. 1.	2004.	Poreč[80]	2							LČ	29:27 / ??:??
23. – 25. 5.	2004.	Skoplje[81]	2	1	0	1	50	54	-4	LČ	27:24 / 23:30
14. – 16. 7.	2004.	Pula[82][83]	2	2	0	0	74	44	+30	LČ	41:22 / 33:22
29. – 30. 7.	2004.	Crikvenica[84][85]	2	1	0	1	50	49	+1	LČ	23:28 / 27:21
5. – 7. 8.	2004.	Čakovec i Nagyatád[86]	2	1	1	0	54	46	+8	LČ	29:21 / 25:25
9. 1.	2005.	Umag[87]	1	1	0	0	36	33	+3	LČ	36:33
21. 1.	2005.	Sfax[88]	1	1	0	0	35	25	+10	LČ	35:25
11. 6.	2005.	Krško[89]	1	0	0	1	29	30	-1	IS	29:30
19. 6.	2005.	Kostrena[90]	1	1	0	0	32	29	+3	IS	32:29
20. 1.	2006.	Vukovar[91]	1	1	0	0	33	25	+8	LČ	Slavonija i Baranja 33:25
4. – 5. 4.	2007.	Sarajevo i Ljubuški[92]	2	1	0	1	62	52	+10	LČ	25:28 / 37:24
24. – 26. 10.	2007.	Široki Brijeg i Split[93][94]	2	2	0	0	65	59	+6	LČ	32:29 / 33:30
10. – 11. 7.	2008.	Zadar[95][96]	2	2	0	0	73	37	+36	LČ	Zapadna Hercegovina 38:20 / 35:17
22. – 23. 7.	2008.	Crikvenica[97][98]	2	1	0	1	49	53	-4	LČ	25:22 / 24:31
27. – 28. 12.	2008.	Zagreb i Osijek[99][100]	2	2	0	0	60	50	+10	LČ	33:24 / 27:26
9. 1.	2009.	Split[101]	1	1	0	0	34	32	+2	LČ	34:32
11. – 13. 6.	2010.	Kielce i Varšava[102]	2	0	0	2	43	49	-6	SG	24:25 / 19:24
8. – 12. 7.	2012.	Poreč i Rijeka[103]	2	1	0	1	63	58	+5	SG	31:25 / 32:33
26. 7.	2012.	London[104]	1	1	0	0	25	23	+2	SG	25:23 (2x20min)
6. – 7. 1.	2013.	Pula i Umag[105]	2	1	0	1	72	74	-2	SG	37:36 / 35:38
5. – 6. 1.	2014.	Umag[106]	2	2	0	0	55	44	+11	SG	31:24 / 24:20
6. – 8. 6.	2014.	Seul[107]	2	1	0	1	49	49	0	SG	23:25 / 26:24
9. – 10. 1.	2015.	Umag i Rijeka[108][109]	2	2	0	0	69	58	+11	SG	35:28 / 34:30
8. – 9. 1.	2016.	Ivanić-Grad i Kopar[110][111]	2	1	0	1	48	62	-14	ŽB	31:30 / 17:32
14. – 16. 7.	2016.	Split i Zadar	2	1	1	0	51	49	+2	ŽB	26:24 / 25:25
22. – 26. 7.	2016.	Kopar i Opatija	2	1	0	1	47	47	0	ŽB	25:27 / 22:20
3. 8.	2016.	Rio de Janeiro[112]	1	1	0	0	17	16	+1	ŽB	17:16 (2x20min)
4. 11.	2016.	Zagreb[113]	1	0	0	1	20	26	-6	ŽB	Zagreb 20:26
26. – 28. 10.	2017.	Ljubljana i Zagreb	2	1	1	0	47	46	+1	LČ	26:26 / 21:20
5. 1.	2018.	Split	1	1	0	0	25	22	+3	LČ	25:22
Ukupno	12 država	33 grada	66	'	'	'	'	'	'	5	23 momčadi