Arthur B. McDonald
Arthur Bruce (Art) McDonald [ˈɑːθə bɹuːs ɑːt məkˈdɒnl̩d] (Sydney, Nova Scotia, 29. augusta 1943), kanadski astrofizičar. McDonald je direktor Instituta Opservatorija neutrina u Sudburyju i drži katedru Gordona i Patricije Gray u astrofizici čestica na Kraljičinu univerzitetu u Kingstonu u Ontariju. S japanskim fizičarom Takaakijem Kajitom podijelio je 2015. dodijeljenu im Nobelovu nagradu za fiziku. Dobitnik je Reda Kanade i Reda Ontarija te član britanskog Kraljevskog društva i Kraljevskog društva Kanade.
| Arthur Bruce McDonald | |
| Rođenje | 29. 8. 1943. Sydney, Nova Scotia, Kanada |
|---|---|
| Prebivalište | Kingston, Ontario |
| Državljanstvo | Kanađanin |
| Polje | Astrofizika |
| Institucija | Prinstonski univerzitet Kraljičin univerzitet |
| Alma mater | Dalhousie University (BSc, MSc) Caltech (PhD) |
| Poznat po | Rješenje problema solarnih neutrina |
| Istaknute nagrade | OC (2006.)[1] Medalja Benjamina Franklina (2007.) FRS (2009.)[2] Medalja Henryja Marshalla Toryja (2011.) OOnt (2012.)[1] Nobelova nagrada za fiziku (2015.) |
Biografija
McDonald se rodio 29. augusta 1943.[1] u Sydneyju u Novoj Scotiji.[3] Diplomirao je 1964. sa stupnjem B. Sc. u fizici, a 1965. sa stupnjem M. Sc. u fizici na Dalhousie Universityju u Novoj Scotiji.[4] Potom je 1969. stekao stupanj Ph. D. u fizici na Kalifornijskom institutu za tehnologiju.[5]
Akademska karijera
McDonald je radio kao istraživački službenik u Nuklearnim laboratorijima u Chalk Riveru od 1970. do 1982. Na Prinstonskom univerzitetu bio je profesor fizike od 1982. do 1989., otišavši s Princetona na Kraljičin univerzitet. Trenutno drži univerzitetsku istraživačku katedru na Kraljičinu univerzitetu i odbornik je na Institutu za teorijsku fiziku Perimetar.[6][4][7]
Istraživanje
Fizičari su ispitivali imaju li ili ne neutrini masu. Od kasnih 1960-ih eksperimenti su upućivali na to da bi neutrini mogli imati masu. Teorijski modeli Sunca predviđaju da bi se neutrini trebali stvarati u nestalnim količinama. Detektori neutrina na Zemlji opetovano su pokazivali da se stvara manje neutrina nego što se očekuje. Budući da se neutrini pojavljuju u tri varijeteta (elektronski, muonski i tau-neutrino), i budući da su detektori solarnih neutrina primarno bili osjetljivi samo na elektronske neutrine, preferirano objašnjenje godinama je bilo to da su se »nestali« neutrini bili promijenili, ili oscilirali, u neki varijetet za koji su detektori bili slabo ili nimalo osjetljivi. Ako neutrino oscilira, onda u skladu sa zakonima kvantne mehanike mora imati masu.[6]
U augustu 2001. suradnička ekipa s Opservatorija neutrina u Sudburyju (SNO), detektorskog postrojenja smještena 2100 m pod zemljom u rudniku izvan Sudburyja u Ontariju, predvođena McDonaldom provela je direktnu opservaciju koja je sugerirala da su elektronski neutrini sa Sunca zaista oscilirali u muonske i tau-neutrine. SNO je publicirao svoje izvješće 13. augusta 2001. u izdanju Physical Review Lettersa i ovo se široko smatralo vrlo važnim rezultatom. McDonald je sudobitnik Medalje Benjamina Franklina za fiziku 2007. i Nobelove nagrade za fiziku 2015. za otkriće oscilacija neutrina i demonstriranja da neutrini imaju masu.[5]
Počasti i nagrade
- 2006., imenovan oficirom Reda Kanade[8]
- 2007., dobitnik Medalje Benjamina Franklina za fiziku, s Yojijem Totsukom[5]
- 2009., izabran za člana Kraljevskog društva (FRS) u Londonu[2]
- 2011., dobitnik Medalje Henryja Marshalla Toryja Kraljevskog društva Kanade kojim se odaje priznanje što je »donio Kanadi veliku čast i intelektualno bogatstvo«[9]
- 2015., dobitnik Nobelove nagrade za fiziku s Takaakijem Kajitom za otkriće oscilacija neutrina, koje pokazuju da neutrini imaju masu[10]
