Ratni zločin

Ratni zločin u najopćenitijem smislu predstavlja teška i ozbiljna kršenja ratnog prava i običaja povodom kojih se počinitelji istih mogu kazneno goniti. Ne postoji jedinstvena definicija termina "ratni zločin". Rimski statut Međunarodnog kaznenog suda, u članku 8., donosi sljedeću definiciju - ratnim zločinom smatraju se teške povrede Ženevskih konvencija iz 1949. godine te druge teške povrede zakona i običaja primjenjivih u međunarodnom oružanom sukobu u uspostavljenim okvirima međunarodnog prava, odnosno, u slučaju oružanog sukoba čiji značaj nije međunarodni, teške povrede članka 3. zajedničkoga za sve četiri Ženevske konvencije.^[2] Druge međunarodne konvencije pod time podrazumijevaju "povrede zakona i običaja rata", a što uključuje ubistva, zlostavljanje i deportacije civilnog stanovništva u logore za prisilni rad; ubistva i zlostavljanje ratnih zarobljenika; ubistva talaca; uništenje gradova i naselja koje nije opravdano vojnim potrebama. Definicija ratnog zločina nalazi se i u cijelom nizu nacionalnih kaznenih zakona koji reguliraiju materiju. Navedene činjenice jasno ilustriraju što složenost samog pojma, što nepostojanje jedinstveno usvojene i unificirane definicije koja bi na adekvatan način obuhvatila sve postojeće.

Ratni zločini su postojali i bili definirani običajnim pravom od davnina, a od njih je najpoznatija ratna perfidija. Koncept je prvi put kodificiran Haškim konvencijama, te konačno ustanovljen nakon Drugog svjetskog rata. Odredbe o ratnim zločinima su iz međunarodnih konvencija preuzele sve države svijeta, kao i Međunarodni krivični sud.

U poratnim društvima neretko dolazi do pravdanja pa i glorifikovanja ratnih zločina. Antropolog Ivan Čolović to objašnjava time što prema ideologiji ekstremnog nacionalizma nacija stoji iznad svega, pa ništa što je učinjeno u borbi protiv neprijatelja nacije ne može biti zločin.^[3]