Rhythm and blues

Kraj 1940-ih

Izraz "ritam i blues" nastao je tijekom 1940-ih, kao alternativa za pojam 'rasna glazba', koji se smatrao uvredljivim. Do 1970-ih, akronim "R & B" korišten je gotovo isključivo samo za ovaj stil popularne glazbe, te se na kraju počeo koristi kao termin i za označavanje druge oblika glazbe kao što su crni soul i funk. Početak 1940-ih je vrijeme kada se pojavljuju prvi zvuci R&B-a, a izvode ga male skupine koje u svoje skladbe dodaju elemente jazza, gospela i bluesa.

Prisutnost jakog plesnog ritma značajni su elementi koje koristi R&B glazba iz stila kojeg sviraju blues i jazz glazbenici. Ritam i blues imao je izrazito urbani stil, odražavajući želju mnogih mladi Afroamerikanaca na udaljenost od domaćih asocijacija i tradicionalnog bluesa. Uspješne nastupe u nastajanju ove tradicije imao je saksofonista Louis Jordan i njegov sastav 'the Tympany Five'^[1].

1948. godine diskografska kuća RCA Victor objavljuje crnačku glazbu pod nazivom Rhythm and blues. U toj godini, Louis Jordan dominira na vrhu top ljestvica, gdje zauzima prvo mjesto sa dvije skladbe u R&B stilu i sa tri skladbe u boogie-woogie verziji^[2]. Jordanov sastav zvao se 'the Tympany Five' (osnovan 1938.), a on u njemu izvodi vokale i svira saksofon, dok su ostali glazbenici svirali trubu, tenor saksofon, glasovir, bas gitaru i bubnjeve^[3][4]. Uz Jordana tu su još i glazbenici poput Lawrencea Cohna i Roberta Palmera koji su sa jazz glazbe prelazili na R&B i u samo početku bili vrlo zaslužni za njegov uspjeh. Jordanova smirena glazba, koju još izvode i Big Joe Turner, Roy Brown, Billy Wright i Wynonie Harris, naziva se još i 'Jump blues'. 1948. godine, Wynonie Harris napravio je obradu skladbe "Good Rockin' Tonight" od Roya Browna iz 1947. i zauzeo sa njom #2 na top ljestvicama, a slijedi ga Sonny Thompson sa skladbom "Long Gone" koja dolazi na #1^[5][6].

1949. godine izraz rhythm and blues zamjenjuje Billboardovu kategoriju Harlem Hit Parade^[7]. Također iste godine skladba "The Huckle-Buck" od saksofoniste Paula Williamsa zauzima #1 na R&B top ljestvici i tamo se zadržava čitavu godinu. Književnik, glazbenik i aranžer Andy Gibson, skladbu je opisao kao "dirty boogie", zbog toga što je masna i neprilična^[8]. Koncerti Paula Williamsa i His Hucklebuckersa bili su puni znoja i buntovničke naravi. Tekstovi Roya Alfreda (koji je kasnije 1955. napisao uspješnicu "The Rock and Roll Waltz"), bili su blago seksualno sugestivni, a jedan tinejdžer iz Philadelphie rekao je "Taj 'Hucklebuck' je bio vrlo neugodan za ples"^[9][10]. Također 1949. novu verziju blues skladbe "Ain't Nobody's Business" iz negdje 1920-ih, obradili su Jimmy Witherspoon i Louis Jordan i the Tympany Five i sa njom zauzeli #4 na top ljestvici, a kasnije su opet zauzeli #5 sa skladbom "Saturday Night Fish Fry"^[11].

Početak i sredina 1950-ih

Grčki Amerikanac Johnny Otis, koji je potpisao za Savoy Records, radeći 1950-ih sa Afroamerikancima objavljuje mnoge R&B uspješnice, uključujući i "Double Crossing Blues", "Mistrustin' Blues" i "Cupid's Boogie", koje zauzimaju #1 na R&B top ljestvicama. Otis drži top deset najvećih hitova 1951. godine. Ostali hitovi su; "Gee Baby", "Mambo Boogie" i "All Nite Long"^[12]. Sastav The Clovers, vokalni je trio, koji je pjevao jednu karakterističnu zvučnu kombinaciju bluesa i gospela i postigao #5 sa hit skladbom "Don't You Know I Love You", koju su snimili za Atlantic Records^[12][13][14]. Također u srpnju 1951. u Clevelandu, Ohio, DJ Alan Freed pokreće kasno noćnu radio emisiju pod nazivom 'The Moondog Rock Roll House Party', na postaji WJW-AM (850)^[15]. Program je bio besplatan a sponzorirao ga je Fred Mintz, koji je imao trgovinu R&B snimki, a glavni klijenti su mu bili Afroamerikanci.

Tijekom 1950-ih, klasični R&B dobiva svu veću naklonost izdavačkih kuća i prelazi granice drugih žanrova kao što su jazz i rock and roll. To je bio jaki ritmički stil i tradicionalni blues, koji se počeo oblikovati u New Orleansu. Glazbenici poput Professora Longhaira, poznati po žestokom pianino stilu, imali su veliki utjecaj u definiranju zvuka ranih melodija.

Ruth Brown iz Atlantic Recordsa, objavljuje hitove u top 5 svake godine od 1951. do 1954., a to su ; "Teardrops from My Eyes", "Five, Ten, Fifteen Hours", "(Mama) He Treats Your Daughter Mean" i "What a Dream". Također Faye Adamsova skladba "Shake a Hand", dolazi na #2 top 1952. godine. Doo-wop sastav The Orioles 1953. godine ima uspješnicu "Crying in the Chapel", koja je zauzela #4 na top ljestvici^[16].

1954. britanska skupina The Chords sa hit skladbom "Sh-Boom", već početkom godine dolazi na top 10 R&B top ljestvica, a krajem godine sastav The Charms iz Somervillea, Massachusetts sa skladbom "Hearts of Stone" ulazi u top 20 top ljestvica^[17].

U tom trenutku afroamerički R&B izvođači kao što su Chuck Berry i Fats Domino imali su veliku popularnost kao i rock and roll izvođači poput Billa Haleya i Elvisa Presleya. Fats Domino 1952. i 1953. godine, nalazio se na samom vrhu top 30 pop glazbenih ljestvica, a zatim i na top 10 sa hit skladbom "Ain't That a Shame"^[18]. Ray Charles također dolazi u sam vrh 1955. godine sa skladbom "I Got a Woman". Big Bill Broonzy tada je rekao za Charlesovu glazbu: "On miksa blues i duhovnu glazbu...ja znam da to nije dobro"^[19].

Na otvaranju izdavačke kuće 'Chess Records', Chuck Berry izveo je na violini obradu stare pjesme "Ida Red". Njegova pjesma "Maybellene" osim što je 1955. godine zauzela #3 na R&B top ljestvicama, također se našla i na top 30 pop muzičkih ljestvica. Alan Freed koji je bio premješten u mnogo veće tržišno središte New York, kako bi pomogao pri snimanju, postaje popularan među mlađom bijelom populacijom. Freed je jedan dio svoje zarade morao dati tekstopiscima iz Chess Recordsa u zamjenu za njegove promotivne aktivnosti, što je bilo uobičajeno u ono vrijeme. Također Chess Records 1955. godine objavljuje singl prvijenac Boa Diddleya, na kojemu se nalaze skladbe "Bo Diddley" i "I'm A Man", a one vrtoglavo dolaze na #2 R&B top ljestvica i donose mu veliku popularnost.

Kraj 1950-ih

1956. godine pod nazivom "Top Stars of '56" održana je R&B turneja. Veliki publicitet zajedno dobivaju Al Hibbler, Frankie Lymon i 'the Teenagersi' Carl Perkins sa skladbom "Blue Suede Shoes", koja je bila vrlo popularna kod R&B kupaca. Neki su izvođači nastupili kompletni poput Chucka Berrya, Cathy Carr, Shirley & Lee, Della Reese, the Cleftones i Spanielsa zajedno sa Illinois Jacquetom. Gradovi koji su bili posjećeni turnejom bili su Kolumbija, Annapolis, Pittsburgh, Syracuse, Rochester Buffalo, New York, nekoliko gradova u Kanadi i zapadni dio Srednje Amerike koji na kraju završava u Teksasu. U Kolumbiji na koncertu je zamalo došlo do incidenta kada je Carl Perkins najavio da izvodi zadnju skladbu te večeri. Kasnije je komentirao kako je to bilo vrlo opasno. U Annapolis 50.000 do 70.000 ljudi pokušavalo je da prisustvuje jednom totalno rasprodanom koncertu sa 8000 sjedećih mjesta, dok je promet u gradu bio začepljen 7 sati^[20].

Filmska industrija također prati velike R&B i rock and roll glazbenike poput Littla Richarda, Chucka Berrya, Fatsa Dominoa, Big Joe Turnera, The Treniersa, The Plattersa i The Flamigosa i sve prikazuje na velikom ekranu. Neki od tih glazbenih filmova su Don't Knock the Rock^[21] i Rock Around the Clock^[22].

Dvije snimke od Elvisa Presleya koje je 1957. godine napravio u R&B stilu, "Jailhouse Rock" i "Treat Me Nice" zauzimaju #1 na top ljestvicama i "All Shook Up" #5, i to je tada bio preokret da jedan bijeli izvođač bude prihvaćen u žanru koji je bio sinonim za crnačku glazbu^[23]. Nat King Cole, bivši jazz pijanist koji je imao hitove na #1 i #2 u ranim 1950-im ("Mona Lisa" na #2, 1950. i "Too Young" na #1, 1951.) i 1958. ima također dvije kompozicije "Looking Back" i "Do I Like It" koje zauzimaju top 5 na R&B ljestvicama.

1959. godine, dvije izdavačke kuće postaju vlasništvo dvaju crnaca od kojih je jedna vrlo uspješni Motown Records Berrya Gordya. a druga SAR Sama Cookea^[24]. Brook Benton nalazi se na vrhu R&B top ljestvica 1959. i 1960. godine gdje sa svojim uspješnicama zauzima #1 i #2. Benton je imao topao glas što je privuklo veliki broj slušatelja, a njegove ga balade dovele do usporedbe s izvođačima kao što su Nat King Cole, Frank Sinatra i Tony Bennett^[25]. Lloyd Price, koji je 1952.g. ima uspješnicu "Lawdy Miss Clawdy" na #1, ponovno 1959. dolazi na vrh top ljestvica sa skladbama "Stagger Lee" na #1 i "Personality" na #5^[26][27].

1960-ih i kasnije

Sam Cookeova uspješnica "Chain Gang" na #5 i Chubby Checkerova "The Twist" također na #5, obilježavaju R&B u 1960. godini^[28][29]. Početkom 1960-ih, glazbena industrija ranije poznatu kategoriju kao 'Ritam i blues', počinje zvati 'soul glazbom' i sličnu glazbu koju izvode bijeli umjetnici zove "blue eyed soul"^[30].

Motown Records je 1960. godine postigao svoju milijunsku prodaju sa skladbom "Shop Around", koju je izvodio američki R&B sastav 'The Miracles'. U 1961. godini, Stax Records objavljuje svoj prvi hit "Gee Whiz! (Look at His Eyes)" sa Carlom Thomas, koji je sadržavao violinu, glasovir, bubnjeve i prateće vokale^[31]. Njegov sljedeći veliki hit, sa sastavom 'Mar-Keys', instrumental "Last Night", izdana je iste godine. "Last Night" sadrži prepoznatljivi Memphis soul zvuk, koji je izrađen od roga, električnih orgulja, gitare i bubnjeva, a postao je zaštitni znak Staxa i zabilježen je na većini njegovih snimaka^[32].

1970-ih izraz 'ritam i blues' počinje se mijenjati sa terminima soul i funky. Od 2000-ih R&B se gotovo uvijek koristi od punog naziva 'Ritam i blues' i redovno se upotrebljava kao izraz za moderni R&B, koji je moderna verzija soula i funka pod utjecajem pop glazbe, a nastao je kad je pala popularnost disco glazbi.

Jerry Wexler prvi puta 1948. godine u Billboard časopisu spominje 'Ritam i blues' kao glazbeni pojam u Sjedinjenim Američkim Državama^[33]. On je zamijenio pojam 'rasna glazba' koji je izvorno dolazio iz crne zajednice, a smatrao se vrlo uvredljivim u vrijeme nakon drugog svjetskog rata^[34]. Autor i producent Robert Palmer definirana 'ritam i blues' kao pojam za bilo koju glazbu koju su izradili crni Amerikanaci^[35]. On je koristio izraz R&B kao sinonim za 'jump blues'. Lawrence Cohn, autor djela Nothing but the Blues, piše da je ritam i blues bio krovni pojam koji je izumio praktičnost industrije. Prema njegovim riječima taj pojam obuhvaća čitavu crnu glazbu osim klasične i vjerske glazbe i poneku gospel skladbu koja je napravila uspjeh na top ljestvici^[36].

Rhythm and blues na Wikimedijinoj ostavi

• 'Ritam i blues' stranice Arhivirano 2007-10-11 na Wayback Machine-u
• 'Ritam i blues' fundacija Arhivirano 2019-02-20 na Wayback Machine-u
• Povijest 'Ritam i bluesa'