El-Gazali
Ebu Hāmid Muhammad ibn Muhammad el-Gazālī (5. juli 1057-19 decembar 1111) (arapski: أَبُو حَامِدٍ مُحَمَّدُ بْنُ مُحَمَّدٍ ٱلطُّوسِيُّ ٱلْغَزَّالِيُّ),[1] poznat i kao Algazel[2] u srednjevjekovnoj Evropi. Rodio se u Tusu, perzijskoj proviniciji (današnji Iran) Bio je sunitski polimatičar.[3][4][5][6][7] Jedan je od najistaknutijih i najuticajnijih pravnika, pravnih teoretičara, muftija, filozofa, teologa, logičara i mistika u islamskoj historiji.[8][9][10][11]
Smatra se mudžadidom iz 11. stoljeća,[12][13] obnoviteljem vjere koji se, prema proročkom hadisu, pojavljuje jednom u 100 godina da bi obnovio vjeru muslimanske zajednice.[14][15][16] El-Gazalijeva djela su bila toliko cijenjena od strane njegovih savremenika da mu je dodijeljena počasna titula "Dokaz islama" (Ḥujjat al-Islām).[17] El-Gazali je bio istaknuti mudžtehid u šafijskoj školi prava.[18]
Veliki dio El-Ghazalijevog rada proizašao je iz njegovih duhovnih kriza nakon njegovog imenovanja za šefa Univerziteta Nizzamiyya u Bagdadu – što je bila najprestižnija akademska pozicija u muslimanskom svijetu u to vrijeme.[19][20] To je dovelo do njegovog konačnog nestanka iz muslimanskog svijeta na više od 10 godina, shvativši da je izabrao put statusa i ega umjesto Boga.[21][22] U tom periodu napisana su mnoga njegova najveća djela.[21] Vjerovao je da je islamska duhovna tradicija zamrla i da su duhovne nauke koje je podučavala prva generacija muslimana zaboravljene.[23] Ovo vjerovanje ga je navelo da napiše svoj magnum opus pod naslovom Iḥyā’ ‘ulūm ad-dīn ("Oživljavanje religijske naukw").[24] Među njegovim drugim djelima, Tahāfut al-Falāsifa ("Nekoherentnost filozofa") je orijentir u historiji filozofije, jer unapređuje kritiku aristotelovske nauke razvijene kasnije u Evropi u 14. vijeku.[11]
Biografija
El-Ghazali je rođen oko 1058. u Tusu, tada u sastavu Seldžučkog carstva.[25] Bio je muslimanski učenjak, stručnjak za pravo, racionalista i spiritualista perzijskog porijekla.[26] Rođen je u Tabaranu, gradu u okrugu Tus, Horasan (danas dio Irana),[25] nedugo nakon što su Seldžuci ušli u Bagdad i okončali šiitsku vlast. Ovo je označilo početak uticaja Seldžuka na halifat. Dok je uticaj dinastije Seldžuka rastao, Čagri beg je 1056. godine udao je svoju kćer Arslan Hatun Hatidžu[27] za halifu al-Qa'ima.[28][29][30]
Posthumna tradicija, čija je autentičnost dovedena u pitanje u nedavnim studijama, je da je njegov otac umro u siromaštvu i ostavio mladog el-Ghazalija i njegovog brata Ahmada na brigu sufiji. El-Ghazalijev savremenik i prvi biograf, 'Abd al-Ghafir al-Farisi, samo bilježi da je al-Ghazali počeo primati instrukcije iz fika (islamske jurisprudencije) od Ahmada al-Radhakanija, lokalnog učitelja i Abu ali Farmadija, nakšibendijskog sufije. iz Tusa.[25]:26–27 Kasnije je studirao kod el-Juwaynija, istaknutog pravnika i teologa i "najistaknutijeg muslimanskog učenjaka svog vremena,"[25] u Nišapuru,[31]:292 možda nakon nekog perioda studiranja u Gurganu. Nakon el-Juwaynijeve smrti 1085, el-Ghazali je otišao iz Nišapura i pridružio se dvoru Nizama al-Mulka, moćnog vezira Seldžučkog Carstva, čije je središte vjerovatno bilo u Isfahanu. Nakon što mu je dodijelio titule "Briljant religije" i "Eminencija među vjerskim vođama", Nizam al-Mulk je u julu 1091. unaprijedio el-Gazalija do "najprestižnijeg i najizazovnijeg" profesorskog položaja u to vrijeme: Nizamiyya medresa u Bagdadu.[25]
Doživio je duhovnu krizu 1095, za koju neki spekulišu da je izazvana kliničkom histerijom,[32][33][34] te je napustio svoju karijeru i Bagdad pod izgovorom da ide na hodočašće u Mekku. Organizujući svoju porodicu, oslobodio se svog bogatstva i preuzeo asketski način života. Prema biografu Duncanu B. Macdonaldu, svrha uzdržavanja od naučnog rada bila je suočavanje s duhovnim iskustvom i uobičajenijim razumijevanjem "Riječi i tradicije".[35] Nakon nekog vremena u Damasku i Jerusalemu, uz posjetu Medini i Mekki 1096, vratio se u Tus da bi narednih nekoliko godina proveo u izolaciji. Osamljenost se sastojala u uzdržavanju od podučavanja u institucijama koje je sponzorisala država, ali je nastavio da objavljuje, prima posjetioce i podučava u zaviji (privatnoj medresi) i kanaki (sufijskoj loži) koju je izgradio.
Fakhr el-Mulk, veliki vezir Ahmeda Sanjara, pritisnuo je el-Gazalija da se vrati u Nizamiju u Nišapuru. El-Gazali je nevoljko pristao 1106, strahujući s pravom da će on i njegova učenja naići na otpor i kontroverze.[25] Kasnije se vratio u Tus i 1110. odbio poziv velikog vezira Seldžučkog sultana Muhameda I da se vrati u Bagdad. Umro je 19. decembra 1111. Prema 'Abdul-Ghafir el-Farisi, imao je nekoliko kćeri, ali nijednog sina.[25]
Pripadnost školi
El-Gazali je značajno doprinio razvoju sistematskog pogleda na sufizam i njegovu integraciju i prihvatanje u glavni tok islama. Kao učenjak islama,[36][37] pripadao je šafijskoj školi islamske jurisprudencije i ašaritskoj školi teologije.[38] El-Gazali je dobio mnoge titule kao što su Zayn al-Dīn (زين الدين) i Ḥujjat al-Islām (حجة الإسلام).[14][15][16][17]
Smatra se ključnim članom uticajne ašaritske škole rane muslimanske filozofije i najvažnijim opovrgačem mu'tezilija. Međutim, on je odabrao nešto drugačiju poziciju u poređenju sa Ašaritima. Njegova vjerovanja i misli se u nekim aspektima razlikuju od ortodoksne ašaritske škole.[38][39][40]
Djela
Teologija
- al-Munqidh min al-dalal
- Hujjat al-Haq (Dokazi istine )
- al-Iqtisad fil-i`tiqad (Median in Belief)
- al-Risala al-Qudsiyya (Jerusalemska poslanica)
- al-maqsad al-asna fi sharah asma' Allahu al-husna (Najbolji načini za korištenje Allahovih lijepih imena)
- Jawahir al-Qur'an wa duraruh (Blago Kur'ana i njegovi biseri)
- Mishkat al-Anwar
- Kitab al-arba'in fi usul al-din
Tesavvuf
- Mizan al-'amal (Kriterij postupaka)
- Ihya'ul ulum al-din, "Oživljavanje religijske nauke", Ghazalijev najznačajniji rad
- Kimiya-ye sa'ādat
- Bidayat al-hidayah (Početak vodstva)
- Nasihat al-muluk (Kralj savjetodavac)
- al-Munqidh min al-dalal (Spasioc od grešaka)
- Sir al-'alamian wa kashf ma' fi al-darian (Tajana dvaju svjetova i otkriće dvaju stanova)
Filozofija
- Maqasid al falasifa (Ciljevi filozofa) [napisano na početku njegove karijere u slavu filozofije i kao prikaz osnovnih teorija filozofije; većinom pod uticajem Avicenna]
- Tahafut al-Falasifa (Nekoherentnost filozofa), [u ovoj knjizi pobija grške filozofe, posebno ciljajući na muslimanskog učenjaka Al-Farabija; o ovome je Ibn Rušd napisao svoju knjigu Tahafut al-tahafut (Nekoherentnost ne koherentnosti) u kojoj Ibn Rušd nastoji pobiti Ghazalijevo pobijanje filozofije. Ibn Rušdova knjiga nije naišla na veće prihvatanje u muslimanskoj zajednici.
- al-Qistas al-mustaqim (Pravilan balans)
Islamsko pravo
- al-Mustasfa fi 'ilm al-isul (Pojašnjenja u teoriji prava)
- Al-wasit fi al-mathab (Mediji u Jurisprudentialnoj školi)
- Kitab tahzib al-Isul (Teorija prava)
- Fatawy al-Ghazali (Gazalijeve fetve)
- Asas al-Qiyas (Osnovi analognog mišljenja).
Logika
- Miyar al-Ilm fi fan al-mantiq (Kriterij logičkog znanja)
- Mihakk al-nazar f'l-mantiq (Osnova logičkih dokaza)
- al-Qistas al-mustaqim (Pravilan balans)
Reference
Izvori
- Haque, Amber (2004). "Psychology from Islamic perspective: contributions of early Muslim scholars and challenges to contemporary Muslim psychologists". Journal of Religion & Health. 43 (4): 357–377. doi:10.1007/s10943-004-4302-z. S2CID 38740431.
- Savage-Smith, Emilie (1995). "Attitudes toward dissection in medieval Islam". Journal of the History of Medicine and Allied Sciences. 50 (1): 67–110. doi:10.1093/jhmas/50.1.67. PMID 7876530.
- Abd Rahman, Mohd Rosmizi Bin; Yucel, Salih (2016). "The Mujaddid of His Age: Al-Ghazali and His Inner Spiritual Journey". Umran. 3 (2). doi:10.11113/umran2016.3n2.56.
- Saritoprak, Zeki (2018). "Al-Ghazali". Islamic Spirituality: Theology and Practice for the Modern World. doi:10.5040/9781474297820.0013. ISBN 978-1-4725-7204-2.
- Parrott, Justin (2017). "Al-Ghazali and the Golden Rule: Ethics of Reciprocity in the Works of a Muslim Sage". Journal of Religious & Theological Information. 16 (2): 68–78. doi:10.1080/10477845.2017.1281067. S2CID 171854695.
- Smith, Margaret (1936). "The Forerunner of al-Ghazālī". Journal of the Royal Asiatic Society (1): 65–78. JSTOR 25182038.
Dodatna literatura
Vanjski linkovi
- El-Ghazali sajt
- Prijevod Ihya'ul ulum al-din (Oživljavanje religijske nauke), Tom 1, Tom 2, Tom 3, Tom 4
- Griffel, Frank. "Al-Ghazali". u Zalta, Edward N. (ured.). Stanford Encyclopedia of Philosophy.
- Puni tekst na francuskom Spasioc od grešaka, Préservatif contre l'erreur
- Ghazali Series page na Islamic Texts Society
- Radovi autora El-Gazali na LibriVox (audio knjige javno dostupne)
- Detaljna biografija imama Ghazzali (450-505H) الغزَّالِي Arhivirano 2. 9. 2020. na Wayback Machine
- Works by or about El-Gazali na Internet Archive
- Gazali i islamska reforma
- Gazali i oživljavanje islamskog učenja
- Puni tekst Nekoherentnost filozofa, s El-Ghazali sajta
- kratki komentar djela Alhemija sreće
- Alhemija sreće, prijevod Henry A. Homes (Albany, N.Y.: Munsell, 1873). Pogledajte orginalni tekst na Online biblioteka slobode Arhivirano 18. 5. 2013. na Wayback Machine.
- "el-Ghazali kontra Aristotela: Nepredviđena uvertura u nauku u Bagdadu 11og stoljeća". Richard P. Aulie. PSCF 45. mart 1994. str. 26–46.
- Abu Hamid el-Ghazali, na [1]
- Profession de Foi de l'Imam Al Ghazali