Mediteranska prehrana

Mediteransku prehranu odlikuje nutricionistički model koji se na području Sredozemlja sačuvao stoljećima^[2], a koji sadrži uglavnom maslinovo ulje, žitarice i mahunarke, sveže ili sušeno povrće, umjerene količine ribe, mliječnih proizvoda i mesa, te razne priloge i začine, uz pratnju vina ili infuzija, uvijek poštujući uvjerenja svake zajednice (tako se u sjevernoj Italiji za kuhanje koristi svinjska mast i maslac dok se maslinovo ulje uglavnom koristi kao preljev za salate i kuhanje povrća^[3], a u sjevernoj Africi se zbog vjerskih uvjerenja izbjegava uporaba vina). Danas je ovaj način prehrane prepoznat i od 1990-ih se preporučuje se kao način zdrave prehrane.

Mediteranska dijeta (od grčkog diaita, što znali „način života”) čini mnogo više od same hrane. Ona promovira društvenu interakciju jer je objed u društvu temelj društvenih običaja i svečanosti. Uz nju je nastalo i razvilo se raznoliko znanje, pjesme, uvjerenja, predaje i legende. Ovaj sustav je ukorijenjen u velikom poštivanju područja i njegove bioraznolikosti, te osigurava zaštitu i razvoj tradicionalnih aktivnosti i obrta povezanih s ribarstvom i poljoprivredom sredozemnih zajednica kao što su npr. Soria u Španjolskoj, Koroni u Grčkoj, Cilento u Italiji i Chefchaouen u Maroku, koji su tek neki od mnogih.^[1].

Mediteranska prehrana uključuje skup vještina, znanja, rituala, simbola i tradicija koji se tiču usjeva, žetve, ribolova, stočarstva, konzerviranja, obrade, kuhanja, a posebno dijeljenja i konzumiranja hrane. Zbog toga je mediteranska prehrana upisana kao UNESCO-va nematerijalna svjetska baština.^[4]

Također, žene imaju posebno presudnu ulogu u prijenosu stručnosti i znanja određenih rituala, narodnih izričaja i slavlja, kao i u očuvanju mnogih tehnika^[1].

Iako ju je prvi put opisala američka doktorica Ancel Keys u Salernu (Italija) još 1945. godine, mediteranska prehrana je postala općeprihvaćena i priznata tek 1990-ih nakon tzv. „Studije sedam zemalja”. Ova studija je dokazala svojevrstan paradoks jer su se stanovnici Sredozemlja, iako obilno konzumiraju masnoće, pokazali otporniji na kardiovaskularne bolesti, od recimo stanovnika SAD-a koji konzumiraju iste količine masnoća.

Ponajbolje objašnjenje mediteranske prehrane iznudio je Dr. Walter Willett s Harvardskog sveučilišta polovicom 1990-ih^[5]. U svojoj knjizi koju je napisao za opću javnost on je opisao ovu prehranu kao „model prehrane tipičan za Kretu i ostatak Grčke, te južnu Italiju do ranih 1960-ih”, koja uz „redovitu fizičku aktivnost” podrazumjeva „obilne količine hrane biljnog podrijetla, svježe voće kao dnevni desert, maslinovo ulje kao osnovni izvor masnoća, mliječne proizvode (uglavnom sir i jogurt), te malenu do umjerenu konzumaciju ribe, peradi i vina, od nula do najviše četiri jajeta tjedno, te malu količinu crvenog mesa”^[6]. Ukupan udio masti u ovakvoj prehrani je 25% do 35% kalorija, od čega zasićene masnoće iznose tek 8% kalorija^[7].

Kasnija epidemiološka istraživanja su potvrdila kako su nezasićene masnoće u maslinovom ulju, posebice oleinska kiselina, povezane sa smanjivanjem opasnosti od srčanih bolesti^[8]. Nadalje, antioksidansi u maslinovom ulju pospješuju regulaciju kolesterola i njegovu LDL redukciju, što ima za posljedicu antiupalne i anti-hipertenzivne učinke^[9].

Mediteranska prehrana na Wikimedijinoj ostavi

• Članak HICa:zdrava hrana, zdrav život Arhivirano 2011-12-15 na Wayback Machine-u
• Tajne mediteranske prehrane Arhivirano 2016-07-29 na Wayback Machine-u, Europsko vijeće o hrani (en)
• The Mediterranean Diet Pyramid, Oldways (en)
• Talijanski projekt za promidžbu i proširenje mediteranske prehrane Arhivirano 2012-09-09 na Wayback Machine-u, Federsanità-ANCI – 2010.-2012. (it) (en)