Pripajanje Krima Ruskoj Federaciji

Pripajanje Krima Ruskoj Federaciji odigralo se u martu 2014. kada su Autonomna Republika Krim i grad Sevastopolj, oboje međunarodno priznati kao dio teritorija Ukrajine, proglasili nezavisnost i ubrzo potom priključeni Ruskoj Federaciji. Dana 21. 3. 2014., Moskva je efektivno upravljala teritorijem Krima kao dijelom federalnih subjekata Rusije – Republika Krim i federalni grad Sevastopolj.^[28]

Ruska vojna intervencija na Krimu
Segment Krimske krize
Datum 27. februar 2014 (de facto) – Lokacija Krim Sevastopolj Hersonska oblast u Ukrajini[1] Status traje Rusija preuzima vojni nadzor nad Krimom, uključujući ukrajinske vojne, mornaričke i zrakoplovne baze[2]
Sukobljene strane
Rusija Krim	Ukrajina
Komandanti i vođe
predsj. Vladimir Putin gen. Sergej Shojgu gen. Valerij Gerasimov gen. Igor Sergun vadm. Aleksandr Vitko Sergej Aksjonov	v.d. predsj. Oleksandr Turčinov adm. Ihor Tenjuh gen. Mihailo Kucin kadm. Serhij Hajduk (zarobljen) kadm. Denis Berezovski (prebjegao na rusku snagu)
Angažirane jedinice
Ruske oružane snage:[3][4] 76. zračnodesantna divizija 31. zračnodesantna brigada 18. mehanizirana brigada 1. bataljon "Vostok" (Čečenska Republika) Baltička flota[5] Sjeverna flota Crnomorska flota: Marinci Jedinice FSB Specijalna grupa "Alfa" Specijalna grupa "Vimpelj" Jedinice GRU 22. brigada Specnaza 45. pukovnija Specnaza "Krimska samoobrana" Četnici [6][7] Donski kozaci iz Volgograda[8][9]	Oružane snage Ukrajine: Ukrajinska ratna mornarica 36. brigada obalne obrane[10] Ukrajinska pomorska straža Ukrajinska policija Unutrašnje trupe Nacionalna garda Ukrajine
Snage
Snage na Krimu: 25.000–30.000[11][12] Crnomorska flota: 11.000 (uključujući marince) 30 + brodova (uklj. podmornicu) 4 eskadrile lovačkih aviona (po 18 aparata u svakoj) pojačanja: između 16.000[10][13][14][15] i 42.000[16] troops	Krimski garnizon: ~ 14.500 trupa[17] 10 brodova
Žrtve i gubici
1 ruski dobrovoljac poginuo[9][18][19][20] 1 vojno-obavještajni tim zarobljen 7 pripadnika ruske Crnomorske flote uhapšeno	1 poginuo[21][22] 3 ranjena[23] 50+ zarobljeno[23][24][25] 5.500 vojnika prebjeglo[26] 1 korveta oštećena i zarobljena 3 korvete zarobljene 1 minolovac zarobljen 1 podmornica zarobljena 1 amfibijski brod zarobljen 5 pomoćnih brodova zarobljeno
1 civilni aktivist otet i ubijen[27]

Pristupanje je označilo kulminaciju Krimske krize, koja je nastala nakon ukrajinske revolucije, ruske vojne intervencije i referenduma o statusu Krima u martu iste godine. Ruska vojna intervencija je formalno počela 1. marta, nakon što je ruski predsjednik Vladimir Putin od Savjeta Federacije dobio odobrenje da koristi vojne snage na teritoriji Ukrajine u svrhu "stabilizacije situacije". U Ukrajini i na Zapadu se, međutim, vjeruje da je invazija počela nekoliko dana ranije, kada su aerodrome, vladine zgrade^[29][30] i druge strateške objekte na Krimu počele zaposjedati maskirane uniformirane osobe bez oznaka, za koje su krimske vlasti tvrdile da je riječ o miliciji "(snage samoobrane)". Slične akcije su se ubrzo proširile i na ukrajinske vojne baze i druge instalacije, koje su došle pod blokadu ruskih trupa i "snaga samoobrane", pri čemu se od ukrajinskih vojnika tražila predaja ili razoružanje. Ključne baze su se predale do 5. marta, pri čemu je veliki dio ljudstva prihvatio ponudu da prijeđe na krimsku odnosno rusku stranu. Separatistička krimska vlada Sergej Aksionova proglasila je nezavisnost Krima, a potom je održan referendum o statusu Krima na kojem je 96,77% krimskog stanovništva glasovalo za priključenje Ruskoj Federaciji. Samostalna uloga Krimljana u čitavoj krizi kao i izlaznost odnosno postotak referenduma dovedeni su u pitanje na Zapadu, gdje se ističe uloga ruske vojske i gdje je priključenje opisano kao "nevjerojatan, brz i uglavnom beskrvan puč".^[31]

Ovaj događaj je izazvao velike kontroverze te su ga osudili razni svjetski čelnici, kao i NATO, opisali kao nezakonitu aneksiju ukrajinskog teritorija, u izravnom kršenju budimpeštanskog memoranduma iz 1994. o suverenosti i teritorijalnom integritetu, od Rusije.^[32] Kao reakciju, članovi G8 su odlučili izbaciti Rusije iz te skupine i vratiti se skupini G7, a uvedene su i međunarodne sankcije protiv Rusije 2014. Ukrajinska vlada Arsenija Jacenjuka je potvrdila najmanje sedam ustavnih kršenja tim činom, uključujući izbjegavanje obveze Krima da prvo zatraži zakonsku promjenu od same Ukrajine, prije traženja formalnog prava za provođenje bilo kakvih nadpolitičkih procesa. Ovo predstavlja prvi slučaj u evropskoj historiji nakon drugog svjetskog rata da se granice suverenih država mijenjaju jednostranom akcijom pripajanjem teritorija jedne države.

Rusija se protivi terminu "aneksija",^[33] a Vladimir Putin je branio referendum i tvrdio da je u skladu sa međunarodnim pravom.^[34] Ukrajina to osporava, te ne priznaje neovisnost krimske republike ili pristupanje nje nekoj drugoj državi, koju smatra nezakonitom.^[35] Opća skupština Ujedinjenih naroda je također odbacila referendum, usvojivši neobvezajuću rezoluciju 68/262 kojom potvrđuje "teritorijalni integritet Ukrajine unutar međunarodno priznatih granica".^[36][37]

Godinu dana kasnije, prema jednom istraživanju, 93% stanovnika Krima je imalo pozitivan, a 4% negativan stav o ruskom preuzimanju kontrole nad poluostrvom. U ekonomskoj usporedbi, plaće su u godinu dana nominalno porasle za 45%, ali realno zapravo i pale za -8,5%, jer su velike stope inflacije porasle za 53,5 %.^[38]

Događaj je izazvao i egzodus krimskih Tatara: UN navodi da je preko 10.000 osoba napustilo Krim u 2014., većinom Tatara,^[39] čime je ta ionako krhka nacionalna zajednica još jednom smanjena na tom području. Visoki povjerenik za ljudska prava UN-a upozorio je u izvještaju iz 2015. da se na Krimu krše ljudska prava slobode govora, slobode okupljanja (Tatarima nije dozvoljeno obilježiti 71. godišnjicu deportacije Tatara), slobode vjeroispovjesti i druga. U 2015., troškovi vode porasli su za 15%, a električne energije za 14,4%, pošto je Krim ovisan o uvozu struje preko kopnene Ukrajine (85%) i vode za navodnjavanje poljoprivrede (80%).^[40]