Vodonik-peroksid

Хемијско једињење

Vodonik-peroksid (H2O2) je plavičasto, u razblaženoj formi bezbojno, tečno jedinjenje vodonika i kiseonika. U vodenim otopinama vodonik-peroksid je slaba kiselina, koja disocira u dva stupnja. Metalni peroksidi se smatraju njegovim solima.[6][7]

Vodonik-peroksid
Strukturna formula
Strukturna formula
Model molekula
Model molekula
Nazivi
IUPAC naziv
Vodonik-peroksid
Drugi nazivi
Dioksidan
Identifikacija
ChemSpider
ECHA InfoCard100.028.878
EC broj231-765-0
MeSHHydrogen+peroxide
RTECSMX0900000 (>90%)
MX0887000 (>30%)
UN broj2015 (>60%)
2014 (20–60%)
2984 (8–20%)
Svojstva
H2O2
Molarna masa34,0147 g/mol
Agregatno stanjeVeoma svetla plava boja; bezbojan u rastvoru
Gustina1,463 g/cm3
Tačka topljenja −043 °C (−45 °F; 230 K)
Tačka ključanja 1.502 °C (2.736 °F; 1.775 K)
meša se
Rastvorljivostrastvoran u etru
Kiselost (pKa)11.62 [3]
Indeks refrakcije (nD)1.34
Viskoznost1.245 cP (20 °C)
Dipolni moment2.26 D
Termohemija
Specifični toplotni kapacitet, C1.267 J/g K (gas)
2.619 J/g K (tečnost)
Std entalpija
formiranja fH298)
-4.007 kJ/g
Opasnosti
Bezbednost prilikom rukovanjaICSC 0164 (>60% soln.)
Oksidans (O)
Korozivan (C)
Štetan (Xn)
R-oznakeR5, R8, R20/22, R35
S-oznake(S1/2), S17, S26, S28, S36/37/39, S45
NFPA 704
Tačka paljenjanezapaljiv
Letalna doza ili koncentracija (LD, LC):
LD50 (LD50)
1518 mg/kg
2000 mg/kg (oralno, miš)[5]
LC50 (LC50)
1418 ppm (rat, 4 hr)[5]
LCLo (LCLo)
227 ppm (miš)[5]
SAD zdravstvene granice izlaganja (NIOSH):
PEL (dozvoljivo)
TWA 1 ppm (1.4 mg/m³)[4]
REL (preporučeno)
TWA 1 ppm (1.4 mg/m³)[4]
IDLH (neposredna opasnost)
75 ppm[4]
Srodna jedinjenja
Srodna jedinjenja
voda
ozon
hidrazin
vodonik disulfid
dioksidifluorid
Ukoliko nije drugačije napomenuto, podaci se odnose na standardno stanje materijala (na 25 °C [77 °F], 100 kPa).
ДаY verifikuj (šta je ДаYНеН ?)
Reference infokutije

Istorija

Vodonik-peroksid je prvi put dobio Lui Žak Teral 1918. godine reakcijom barijum-peroksida i azotne kiseline. Dodavanje hlorovodonične kiseline, a potom i kasnije isprobana reakcija sa sumpornom kiselinom, pokazala se kao posebno dobro rešenje jer se prilikom takve reakcije izdvaja barijum-sulfat.

Dobijanje

Pre se vodonik-peroksid dobijao uglavnom elektrolizom sumporne kiseline:

U laboratorijskim uslovima se dobija reakcijom peroksida sa kiselinama. Istorijski važan reagens je barijum-peroksid, koji reaguje u rastvoru sumporne kiseline gradeći vodonik-peroksid i barijum-sulfat:

  • ΔfH0gas: −136,11 kJ/mol
  • ΔfH0liq: −188 kJ/mol
  • ΔfH0sol: −200 kJ/mol

Vidi još

Reference

Spoljašnje veze