Demokratski socijalizam

Demokratski socijalizam je savremena i progresivna politička filozofija koja se u krajnjem cilju svojih ideala zauzima za nadilaženje, korjeniti raskid sa sistemom svjetskog kapitalizma i uspostavu društveno-ekonomskog sistema globalnog karaktera utemeljenom na demokratiji u političko-ekonomskoj sferi, te na demokratski planiranoj svjetskoj proizvodnji i raspodjeli.^{[1][2][3][4][5]} U pitanju je sistem proizvodnje i raspodjele globalnog karaktera koji bi bio u skladu sa potrebama svake pojedinke i svakog pojedinca, te globalne zajednice kao cjeline, i koji bi uzimao u obzir nosive kapacitete i uslove obnove okoliša. Korjeniti raskid sa svjetskim kapitalizmom bi uspostavio nekapitalističko besklasno uređenje zajednice, čija bi glavna obilježja trebala biti: globalni karakter, zajedničko vlasništvo, demokratsko upravljanje, proizvodnja samo za potrebe zajednice i besplatan pristup.

Pristalice ove političke filozofije svoje vrijednosti i ideale nadovezuju na višestoljetnu tradiciju emancipacijskih borbi progresivnih pokreta i osoba, radnica i radnika, te svih obespravljenih, drugih i drukčijih.^[6][7][8]

Prevladavanje institucija kapitalizma sa krajnjim ciljem radikalnog raskida i korjenitog preobražaja postojećeg sistema se odvija:^[9]

• na političkoj razini oblikovanjem i izgradnjom novih oblika saradnje zajednice u suodlučivanju o javnim pitanjima, kao što su demokratska participacija od najniže do najviše razine odlučivanja (s javnim skupštinama stanovništva ili elektroničkim skupštinama) i nadilaženje demokratizacijom predstavničkog demokratskog sistema direktnim sudjelovanjem u suodlučivanju i delegatskim demokratskim sustavom, uz poštivanje različitih klubova mišljenja, te uvođenje elektroničke demokratije;
• na mikroekonomskoj razini s uvođenjem oblika zajedničkog vlasništva proizvođača, stvaralaca i kreativaca, te demokratskim upravljanjem putem direktnog sudjelovanja u suodlučivanju i delegatskog demokratskog sistema;
• na makroekonomskoj razini sa nadilaženjem tržišta i konkurencije kao društvenih mehanizama koji u kapitalizmu prouzrokuju stalne krize i s uspostavom alternativnih načina koordinacije proizvodnje i raspodjele dobara, kao što su saradnja i objedinjenje proizvodnih jedinica u jednu opću proizvodnu jedinicu umjesto konkurencije i demokratsko planiranje umjesto „slijepe“ tržišne proizvodnje;
• u odnosu prema okolišu s planiranjem obujma privrede u skladu s nosećim i obnovljivim sposobnostima okoliša, te održivim i stabilnim privrednim rastom temeljenim na preraspodjeli već postojećeg bogatstva i istodobnom uvođenju ekološki prihvatljivih novih tehnologija, umjetne inteligencije, automatizacije i robotizacije;
• u odnosu prema klasnom pitanju i identitetskim pitanjima sa nadilaženjem kako klasnih razlika između rada i kapitala tako i svih drugih oblika nejednakosti, podređenosti i iskorištavanja na društvenoj razini, a naročito diskriminacije na nekoj osnovi, kao što su: rasa, boja kože, društveno porijeklo, nacionalno porijeklo, etnička pripadnost, veza sa manjinskim narodom ili manjinskom zajednicom, jezik, vjeroispovijest ili uvjerenje, političko ili drugo mišljenje, članstvo u političkoj, sindikalnoj ili drugoj organizaciji, spol, rodni identitet, seksualna orijentacija, spolne karakteristike, bračni ili obiteljski status, rođenje, starosna dob, genetičke karakteristike, zdravstveno stanje, invaliditet ili drugo osobno svojstvo.

Kapitalizam je internacionalni i globalni sistem i svojim daljim razvojem to će sve više biti, tako da će i antikapitalizam moći da bude jedino internacionalni i globalni sistem. Pristalice ove političke filozofije smatraju da ova politika ne može opstati u jednoj zemlji ili u par zemalja, nego da mora dobiti globalni karakter i zbog toga se zalažu za nadilaženje svjetskog kapitalizma i progresivni internacionalizam (antikapitalistički internacionalizam, antikapitalistički globalizam, progresivni globalizam ili alterglobalizam).^[9]

Svjetski kapitalizam se može prevladati jedino globalnim antikapitalističkim pokretom koji će u prvom zamahu prvenstveno uzdrmati najrazvijenije zemlje svjetskog kapitalističkog centra, zato što su nerazvijene zemlje svjetske kapitalističke periferije i zemlje u razvoju svjetske kapitalističke poluperiferije u zavisnom i podređenom položaju u odnosu na najrazvijenije zemlje svjetskog kapitalističkog centra.^[10][11]

Razumijevajući ovo stanje, to ne znači da se progresivne snage u nerazvijenim zemljama svjetske kapitalističke periferije i zemljama u razvoju svjetske kapitalističke poluperiferije do tada ne mogu zauzimati za realne, neavanturističke i neizolacionističke konkretne i neposredne, progresivne i socijalne politike i mjere, za modernizaciju, novu industrijalizaciju i brži razvoj svojih domaćih ekonomija putem aktivne ekonomske uloge javnog sektora, javnih propisa, programa i servisa.^[12]

Na temelju zauzimanja za nadilaženje svjetskog kapitalizma pristalice ove politike se povezuju sa emancipacijskim i progresivnim pokretima i strankama iz cijelog svijeta. Borba se smiješta u svjetski antikapitalistički pokret, kojeg čine različiti radnički i sindikalni pokreti, pokreti za emancipacijska ljudska prava i slobode, te nove ljevičarske stranke, organizacije i pojedinci.^[13]

Emancipacijski i progresivni pokreti za promjenu sistema se organizuju na dva načina. S jedne strane se organizuju kao stranke koje žele dobiti demokratsku političku moć i djelovati kao protusistemska vlast, a s druge strane se organizuju kao pokreti koji se kroz demonstracije, direktne akcije i pritiske bore za mijenjanje sistema, bez želje za formalnim preuzimanjem političke vlasti. Idealna pozicija je jednakovrijedno udruživanje obe strategije mijenjanja sistema za dostizanje istog cilja: onih koji djeluju izvaninstitucionalno, i vrše pritiske za mijenjanje dosadašnjih društvenih odnosa, i onih koji u formalnom institucionalnom političkom prostoru mijenjaju politike i same institucije koje vode korjenitom raskidu sa postojećim sistemom.^[9][14]

Postoje tendencije na ljevici da bi se savremene ljevičarske stranke trebale graditi i razvijati kao masovne, demokratske stranke bez neprikosnovenih vođa, s unutrašnjim ustrojem temeljenim na principima participativne demokratije od najniže do najviše razine, pokazujući tako svojim unutrašnjim ustrojem za kakvo društvo se zauzimaju.

Termin „demokratski socijalizam“ se koristi i kao sinonim za „socijalizam“, ali se pridjev demokratski koristi za razlikovanje demokratskih socijalista od koncepata jednopartijskog modela vlasti. Takve modele su zastupale takozvane boljševičko-komunističke partije 20. stoljeća, temeljene na boljševizmu i lenjinizmu različitih struja (tj. politici koja je u manjoj ili većoj mjeri uglavnom završila u staljinizmu). Njihovi eksperimentalni modeli pokušaja gradnje „socijalizma u zasebnim zemljama“, koji se u realnosti svode na jednopartijski državni kapitalizam u zasebnim zemljama u okviru svjetskog kapitalističkog sistema i tržišta, smatraju se nedemokratskim i autoritarnim, te iskrivljenjem plemenite ideje socijalne pravde. Nema socijalizma bez demokratije i zato socijalizam može da bude samo demokratski i globalni.^[15][16][17]

Načelna obilježja savremene ljevice su: aktivna demokratija i antiautoritarizam, antikapitalizam, društveni progresivizam i antikonzervativizam, antimilitarizam (antiratna orijentacija), feminizam i antipatrijarhalizam, sekularizam i antiklerikalizam, antirasizam i antiksenofobija, progresivni patriotizam i progresivni internacionalizam (antikapitalistički internacionalizam, antikapitalistički globalizam, progresivni globalizam ili alterglobalizam), antinacionalizam, antišovinizam, antinacizam i antifašizam.