Duševna bolest
Duševna ili mentalna bolest[1] jeste ponašanje ili mentalni obrazac koji uzrokuje značajan stres ili oštećenje ličnog funkcioniranja.[2] Takve karakteristike mogu biti uporne, ponavljajuće i remitentne ili se javljaju kao pojedinačne epizode. Opisani su mnogi poremećaji, sa znacima i simptomima koji se uvelike razlikuju među određenim poremećajima.[3][4] Takve poremećaje može dijagnosticirati stručnjak za mentalno zdravlje, obično klinički psiholog ili psihijatar. U najširem smislu svaki poremećaj funkcija mozga koji utiče na mišljenje, osjećaje ili sposobnost osobe da komunicira sa svojom okolinom smatra se mentalnom bolesti. Duševno ili mentalno zdravlje je izraz koji se često upotrebljava da opiše postojanje ili nepostojanje duševne bolesti.
Precizna definicija ili klasifikacija duševnih bolesti su predmet trajnih kontroverzi, najčešće zbog toga što psihijatrija - nauka o duševnim bolestima - nije pratila napredak ostalih grana medicine, odnosno daleko više je bila pod uticajem raznoraznih političkih, ekonomskih i kulturnih faktora. Tako se, naprimjer, zalaganje za komunizam u SAD 1950-ih smatralo duševnom bolešću, dok su se 1970-ih u SSSR-u kritičari komunizma slali u duševne bolnice. Nešto svježiji primjer je homoseksualnost, koja je sve do ranih 1970-ih smatrana za duševnu bolest, dok se takvo mišljenje danas u mnogim krugovima smatra za simptom duševne bolesti zvane homofobija.
Uzroci mentalnih poremećaja često su nejasni. Teorije mogu uključiti nalaze iz niza oblasti. Mentalni poremećaji se obično definišu kombinacijom načina na koji se osoba ponaša, osjeća, percipira ili razmišlja.[3] Ovo može biti povezano s određenim regijama ili funkcijama mozga, često u društvenom kontekstu. Mentalni poremećaj je jedan aspekt mentalnog zdravlja. Kulturna i vjerska uvjerenja, kao i društvene norme, treba uzeti u obzir prilikom postavljanja dijagnoze.[5]
Usluge za mentalna oboljenja se nalaze u psihijatrijskim bolnicama ili u zajednici, a procjene provode stručnjaci za mentalno zdravlje kao što su psihijatri, psiholozi, psihijatrijske medicinske sestre i klinički socijalni radnici, koristeći različite metode kao što su psihometrijski testovi, ali se često oslanjaju na promatranje i ispitivanje. Tretmane pružaju različiti stručnjaci za mentalno zdravlje. Psihoterapija i psihijatrijski lijekovi su dvije glavne opcije liječenja. Ostali tretmani uključuju promjene načina života, društvene intervencije, vršnjačku podršku i samopomoć. U manjem broju slučajeva može doći do prisilnog pritvora ili liječenja. Pokazalo se da programi prevencije smanjuju depresiju.[3][6]
U 2019., uobičajeni mentalni poremećaji širom svijeta uključuju depresiju koja pogađa oko 264 miliona, bipolarni poremećaj koji pogađa oko 45 miliona, demenciju koja pogađa oko 50 miliona i šizofreniju i druge psihoze od kojih ima oko 20 miliona ljudi.[3] Neurorazvojni poremećaji uključuju intelektualnu nesposobnost i poremećaje iz spektra autizma koji se obično javljaju u djetinjstvu.[3][7] Stigma i diskriminacija mogu doprinijeti patnji i invaliditetu povezanim s mentalnim poremećajima, što dovodi do različitih društvenih pokreta koji pokušavaju povećati razumijevanje i promijeniti društvenu isključenost.
Definicija
Definicija i klasifikacija mentalnih poremećaja ključna su pitanja za istraživače, kao i za pružaoce usluga i pacijente. Da bi se mentalno stanje moglo klasificirati kao poremećaj, ono općenito mora uzrokovati disfunkciju.[8] Većina međunarodnih kliničkih dokumenata koristi izraz mentalni "poremećaj", dok je "bolest" također uobičajena. Primijećeno je da korištenje izraza "mentalno" (tj. uma) ne znači nužno odvojenost od mozga ili tijela.
Prema DSM-IV, mentalni poremećaj je psihološki sindrom ili obrazac koji je povezan s uznemirenošću (npr. putem bolnog simptoma), invalidnošću (oštećenjem u jednom ili više važnih područja funkcioniranja), povećanim rizikom od smrti ili uzrokuje značajnu gubitak autonomije; međutim, isključuje normalne reakcije kao što je tuga zbog gubitka voljene osobe i također isključuje devijantno ponašanje iz političkih, vjerskih ili društvenih razloga koji ne proizlaze iz disfunkcije pojedinca.[9]
DSM-IV definiciju predikuje s upozorenjima, navodeći da, kao i u slučaju mnogih medicinskih termina, mentalni poremećaj "nedostaje konzistentna operativna definicija koja pokriva sve situacije", napominjući da se različiti nivoi apstrakcije mogu koristiti za medicinske definicije, uključujući patologiju, simptomatologija, odstupanje od normalnog raspona ili etiologije, te da isto vrijedi i za mentalne poremećaje tako da je ponekad prikladna jedna vrsta definicije, a ponekad druga, ovisno o situaciji.[10]
Američko psihijatrijsko udruženje (APA) je 2013. godine redefiniralo mentalne poremećaje u DSM-5 kao "sindrom karakteriziran klinički značajnim poremećajem u spoznaji, regulaciji emocija ili ponašanju pojedinca koji odražava disfunkciju u psihološkim, biološkim ili razvojnim procesima temeljno mentalno funkcionisanje."[11] Konačni nacrt MKB-11 sadrži vrlo sličnu definiciju.[12]
Uopšteno mogu se koristiti izrazi "mentalni slom" ili "nervni slom" za mentalni poremećaj.[13] Termini "nervni slom" i "mentalni slom" nisu formalno definisani kroz medicinski dijagnostički sistem kao što je DSM-5 ili ICD-10, i skoro su odsutni u naučnoj literaturi o mentalnim bolestima.[14][15] Iako "nervni slom" nije rigorozno definiran, istraživanja sugerišu da se pojam odnosi na specifičan akutni vremenski ograničen reaktivni poremećaj, koji uključuje simptome kao što su anksioznost ili depresija, koje obično izazivaju vanjski stresori.[14] Mnogi zdravstveni stručnjaci danas nazivaju nervni slom krizom mentalnog zdravlja.[16]
Reference
Vanjski linkovi
- National Institute of Mental Health
- International Committee of Women Leaders on Mental Health Arhivirano 30. 10. 2008. na Wayback Machine