Imenice
Imenice su riječi koje označavaju imena bića, stvari i pojava. Međutim, one nisu semantička kategorija, tako da ne mogu biti karakterizirane u smislu njihovog značenja. Lingvistički, imenice su otvorena klasa među vrstama riječi čiji se članovi mogu pojaviti kao glavna imenska riječ u rečenici, tj. subjekat, zatim kao objekat radnje iskazane glagolom ili kao "objekat" prijedloga.[1]
Leksičke kategorije (vrste riječi) definirane su prema načinima na koje se njihovi članovi kombiniraju s drugim vrstama izraza. Sintaksička pravila za imenice razlikuju se od jezika do jezika. "Koliko znamo, svaki jezik pravi gramatičko razlikovanje koje izgleda kao razlikovanje imenica i glagola."[2]
U različitim jezicima imenice imaju različite gramatičke karakteristike. U bosanskom jeziku spadaju u promjenjive riječi i za njih su karakteristične kategorije roda, broja i padeža.
Podjela
a) Po tome označavaju li nešto opipljivo ili neopipljivo, mogu biti konkretne i apstraktne.
b) Po značenjskom opsegu dijele se na opće (zajedničke) i vlastite. U opće spadaju i nebrojive (koje nemaju množinu), a one se dijele na zbirne (kolektivne) i gradivne.
Primjeri
- Konkretne: ruža, stolica...
- Apstraktne: bol, ljubav, misao...
- Vlastite: Ana, Mehmed, Šarulja (ime krave), Šipad (ime firme)...
- Opće: knjiga, konj, krevet, ljubičica, prozor...
- Zbirne: granje, perad, pruće...
- Gradivne: brašno, drvo, snijeg...