Ind

rijeka u Aziji

Ind (sanskrt: सिन्धु Sindhu) jest prekogranična rijeka Azije i transhimalajska rijeka Južne i Centralne Azije.[1] najvažnija, a i najduža rijeka u Pakistanu. Ukupna dužina rijeke je 3120 km.[2]

Ind
Klisura Inda nastaje kada se rijeka Ind savija oko masiva Nanga Parbat, prikazanog kako se izdiže iza, definirajući zapadno sidro planinskog lanca Himalaja.
Karta toka i glavnih pritoma rijeke Ind
DržaveKina, Indija, Pakistan
Dužina3120 km
UšćeArapsko more
Lijeve pritokeZanskar, Suru, Soan, Panjnad, Ghaggar-Hakra rijeka,
Desne pritokeShyok, Hunza, Gilgit, Swat, Kunar, Kabul, Kurram, Gomal, Zhob

Ind izvire u blizini jezera Mansarovar na tibetanskoj visoravni, sjeveroistočno od planine Kailashi, teče kroz Džamu i Kašmir[3] u Indiji i kroz sjeverna područja Pakistana, pa prema jugu kroz Pakistan gdje se, u blizini grada Karačija, ulijeva u Arapsko more.[4][5]

Rijeka ima ukupnu drenažnu površinu od oko 1.120.000 km2.[2] Njen procijenjeni godišnji protok iznosi oko 243 km3, što je čini jednom od 50 najvećih rijeka na svijetu u smislu prosječnog godišnjeg protoka.[6] Njena pritoka na levoj obali u Ladaku je rijeka Zanskar, a njena lijeva pritoka u ravnicama je reka Panjnad koja se formira uzastopnim ušćem pet rijeka Pandžaba, odnosno rijeke Chenab, Jhelum, Ravi, Beas i Sutlej. Njegove glavne pritoke na desnoj obali su rijeke Shyok, Gilgit, Kabul, Kurram i Gomal. Počinje u planinskom izvoru i napaja se glečerima i rijekama u lancu Himalaja, Karakoruma i Hindu Kusha, rijeka podržava ekosisteme šuma umjerenog pojasa, ravnica i sušnih predjela.

Sjeverni dio doline Inda, sa svojim pritokama, čini regiju Pandžab u južnoj Aziji, dok donji tok rijeke završava velikom deltom u južnoj provinciji Sindh u Pakistanu. Rijeka je historijski bila važna za mnoge kulture u regionu. Treći milenijum p. n. e. doživio je uspon civilizacije doline Inda, glavne urbane civilizacije bronzanog doba. Tokom 2. milenijuma p. n. e, region Pandžaba se pominje u himnama Rigveda kao Sapta Sindhu i u religioznim tekstovima Aveste kao Sapta Hindu (oba termina znače "sedam rijeka"). Rana historijska kraljevstva koja su nastala u dolini Inda uključuju Gandharu i dinastiju Ror iz Sauvira. Rijeka Ind je došla u svijest zapadnog svijeta u klasičnom periodu, kada je kralj Darije od Perzije poslao svog grčkog podanika Scylaxa od Caryande da istraži rijeku, c. 515 p. n. e.

Ind prolazi kroz velike kanjone (5000 – 5100 m) između masiva "Nanga Parbat". Brzo teče kroz "Hazaru", a onda je prepriječen branom kod Rezervoara "Tarbela". Rijeka Kabul utiče u njega kod Attocka. Ostatak njegovog toka prema moru je u ravnicama Pandžab i Sindh, a onda rijeka dobija spori tok, meandrira i stvara mnoge rukavace. Rijeka Panjnad utiče u Ind kod Mithankota. Od Mithankota je rijeka nekada bila nazivana Satnad (Sat = sedam, Nadi = rijeka) zato što je nosila vodu rijeka Kabul, Ind i pet rijeka iz Punjaba. Ind, poslije prolaska kroz "Hiderbad", završava u velikoj delti istočno od Karačija.

Ind je jedna od nekoliko rijeka u svijetu koje imaju riječne plimne valove. Sistem Inda uglavnom vodom napune snijeg i ledenjaci Karakoram i Hindu Kush i sa himalajskih brda Tibeta, Kašmira i sjevernih područja Pakistana. Na tok Inda znatno utiču i godišnja doba - mnogo je manje vode u zimskom periodu, dok u ljetnim mjesecima, u vrijeme monsuna Ind poplavljuje svoje obale.

Ind, sa svojim vodenim resursima, podržava rad mnogih fabrika teške industije i predstavlja glavni izvor pitke vode u Pakistanu, pa je tako žila kucavica - ključna rijeka za ekonomiju Pakistana - posebno za žitnicu provincije Pendžab i Sinda, u kojima se proizvodi i najveći dio poljoprivrednih proizvoda Pakistana.

Ind se službeno naziva Nacionalnom rijekom Pakistana.

Etimologija

Ova rijeka je bila poznata starim Indijcima na sanskrtu kao Sindhu, a Perzijancima kao Hindu, koju su jedni i drugi smatrali "graničnom rijekom".[7][8][9][10][11] Varijacije između ova dva imena objašnjavaju se staroiranskom promjenom zvuka *s > h, koja se dogodila između 850. i 600. p. n. e. prema Asku Parpoli.[12][13] Iz perzijskog Ahemenidskog carstva, ime je prešlo na Grke kao Indós (Ἰνδός).[14] Rimljani su ga usvojili kao Ind.[15] Ime Indija je izvedeno od imena Inda.[16][17]

Ladaki i Tibetanci rijeku zovu Senge Tsangpo (སེང་གེ་གཙང་པོ།), Balti je zovu Gemtsuh i Tsuh-Fo, Paštuni je zovu Nilab, Šer Me Darja i Amun Samun, a Sin Sahran i Amun Purasin.[4][18]

Savremeni naziv na urdu i hindu jeziku je Sindh (urdu: سِنْدھ, hindi: सिंध), polunaučena posuđenica iz sanskrita.[19]

Hidrologija

Mjesečni protok u Sukuru

Tok Inda promatran je 34 godine (od 1937. do 1970.) u Sukuru, pakistanskoj riječnoj luci koja se nalazi nekih 200 kilometara jugozapadno (nizvodno) od ušća u Sutlej, njegove posljednje velike pritoke.[20] U regiji Sukkur je tok rijeke maksimalan; zapravo, dalje nizvodno, brojni radovi na navodnjavanju uzimaju značajne količine vode iz rijeke, čime se postepeno smanjuje njen protok. Osim toga, nijedna pritoka ne doprinosi povećanju količine protoka vode.

U Sukuru, prosječni godišnji protok ili modul rijeke, posmatran u ovom periodu, iznosio je 4.072 m3/s za površinu uzetu u obzir od manje-više 900.000 km2.

Količina vode koja se ulijeva u ovaj dijelu sliva, daleko najvažnijeg po protoku (skoro 100% ukupnog toka rijeke), iznosi 143 milimetra godišnje.

Prosječni mjesečni protok (u m3/s)
Hidrološka stanica: Sukkur (podaci izračunati kroz 34 godine)

Geografija

Pritoke

  • Gar
  • Gilgit
  • Gomal
  • Haro
  • Hunza
  • Kabul
  • Kunar
  • Kurram
  • Panjnad
    • Chenab
      • Jhelum
      • Ravi
    • Satluj
      • Beas
  • Shyok
  • Soan
  • Dras (ili Shingo)
  • Swat
  • Zanskar
  • Luni
  • Zhob

Opis

Tok rijeke Ind kroz spornubteritoriju Kašmira, rijeka protiče kroz Ladakh i Gilgit-Baltistan, pod upravom Indije i Pakistana

Rijeka Ind pruža ključne vodne resurse za pakistansku privredu – posebno žitnicu provincije Pandžab, koja čini većinu poljoprivredne proizvodnje u zemlji, i Sinda. Riječ Pandžab znači "zemlja pet rijeka", a pet rijeka su Jhelum, Chenab, Ravi, Beas i Sutlej koje se konačno ulivaju u Ind. Ind također podržava mnoge teške industrije i osigurava glavnu opskrbu pitkom vodom u Pakistanu.

Ukupna dužina rijeke varira u različitim izvorima. Dužina koja se koristi u ovom članku je 3.180 km, preuzeta iz Himalajskog atlasa klime i vode (2015).[2] Historijski gledano, indijski Imperial Gazetteer iz 1909. dao je to kao "nešto više od 1800 milja".[21] Kraća cifra od 2.880 km se široko koristi u modernim izvorima, kao i ona od 3.180 km. Moderna Encyclopedia Britannica je prvobitno objavljena 1999. sa kraćim mjerenjem, ali je ažurirana 2015. kako bi se koristila duža mjerenja.[[4] Obje dužine se obično nalaze u modernim publikacijama; u nekim slučajevima, oba mjerenja se mogu naći u okviru istog rada.[22] Kineska istraživačka grupa objavila je proširenu cifru od oko 3.600 km 2011, na osnovu sveobuhvatnog ponovnog mjerenja sa satelitskih snimaka i zemaljske ekspedicije za identifikaciju alternativne izvorne tačke, ali detaljna analiza još nije objavljena.[23]

Krajnji izvor Inda nalazi se na Tibetu, ali postoji određena rasprava o tačnom izvoru. Tradicionalni izvor rijeke je Sênggê Kanbab (Sênggê Zangbo) ili "Lavlja usta", višegodišnji izvor nedaleko od svete planine Kailash, obilježen dugom niskom linijom tibetanskih hortena. U blizini postoji nekoliko drugih pritoka, koje mogu formirati duži tok od Sênggê Kanbaba, ali za razliku od Sênggê Kanbaba, sve zavise od topljenja snijega. Rijeka Zanskar, koja se ulijeva u Ind u Ladakhu, ima veću količinu vode od samog Inda prije te tačke.[24] Alternativno računanje započinje rijeku oko 300 km dalje uzvodno, na ušću rijeka Sengge Zangbo i Gar Tsangpo, koje odvode planinske lance Nganglong Kangri i Gangdise Shan (Gang Rinpoche, Mt. Kailash). Ponovno mjerenje iz 2011. sugeriše da je izvor bilo malo jezero sjeveroistočno od planine Kailash, a ne bilo koja od dvije ranije korištene tačke.[23]

Ind zatim teče na sjeverozapad kroz Ladakh (Kašmir pod upravom Indije) i Baltistan i Gilgit (Kašmir pod upravom Pakistana), južno od lanca Karakoram. Rijeke Shyok, Shigar i Gilgit nose glečerske vode u glavnu rijeku. Postepeno se savija na jug i spušta se u ravnice Pandžaba u Kalabaghu, Pakistan. Ind prolazi gigantske klisure duboke 4.500–5.200 metara u blizini masiva Nanga Parbat. Brzo teče preko Hazare i pregrađena je branom na rezervoaru Tarbela. Rijeka Kabul joj se pridružuje u blizini Attocka. Ostatak njene rute do mora je u ravnicama Pandžaba[25] i Sinda, gdje tok rijeke postaje spor i jako upleten. Njoj se pridružuje Panjnad u Mithankotu. Iza ovog ušća, rijeka se nekada zvala rijeka Satnad (sat = "sedam", nadī = "rijeka"), jer je rijeka sada nosila vode rijeke Kabul, rijeke Ind i pet rijeka Pandžab . Prolazeći pored Jamshora, završava u velikoj delti južno od Thatte u provinciji Sindh u Pakistanu.

Ind je jedna od rijetkih rijeka na svijetu koja pokazuje plimnu bušotinu. Sistem Inda uglavnom se napaja snijegom i glečerima Himalaja, Karakoruma i Hindukuša. Tok rijeke je također određen godišnjim dobima – on se uveliko smanjuje zimi, dok plavi svoje obale u monsunskim mjesecima od jula do septembra. Postoje i dokazi o postojanom pomjeranju toka rijeke od prahistorije – skrenula je na zapad od ulijevanja u Rann of Kutch i susjednih Banni travnjaka nakon zemljotresa 1816.[26][27] Od 2011, voda Inda teče u Rann of Kutch za vrijeme poplava probijajući obale.[28]

Geologija

Rijeka Ind u blizini Leh, Ladakh, India
Ušće reka Ind i Zanskar. Ind je na lijevoj strani slike, teče slijeva nadesno; Zanskar, noseći još vode, dolazi sa vrha slike

Ind je postojao prije Himalaja i svoje postojanje je učvrstilo dok su se Himalaji podizali.

Rijeka Ind hrani podmorske sendimetne naslage Inda, koji su drugo najveće sedimentno tijelo na Zemlji.[29] Sastoji se od oko 5 miliona km3 materijala koji je erodiran sa planina. Studije sedimenta u modernoj rijeci pokazuju da su planine Karakoram u sjevernom Pakistanu i Indiji najvažniji izvor materijala, a Himalaji daju sljedeći najveći doprinos, uglavnom preko velikih rijeka Pandžaba (Jhelum, Ravi, Chenab , Beas i Sutlej). Analiza sedimenata iz Arapskog mora pokazala je da prije pet miliona godina Ind nije bio povezan s ovim pandžabskim rijekama koje su tekle na istok u Gang i nakon toga bile zarobljene.[30] Raniji radovi su pokazali da su pijesak i mulj iz zapadnog Tibeta dopirali do Arapskog mora prije 45 miliona godina, što implicira postojanje drevne rijeke Ind u to vrijeme.[31] Delta ove proto-Ind rijeke kasnije je pronađena u bazenu Katawaz, na afganistansko-pakistanskoj granici.

U regiji Nanga Parbat, smatra se da ogromne količine erozije uzrokovane rijekom Ind nakon hvatanja i preusmjeravanja kroz to područje izvlače stijene srednje i donje kore na površinu.[32]

U novembru 2011. satelitski snimci su pokazali da je rijeka Ind ponovo ušla u Indiju i hranila Veliki Rann od Kutcha, Mali Rann od Kutcha]] i jezero u blizini Ahmedabada poznato kao Nal Sarovar.[28] Obilne kiše poplavile su sliv rijeke zajedno sa jezerom Manchar, jezerom Hemal i jezerom Kalri (sve u današnjem Pakistanu). To se dogodilo dva stoljeća nakon što je rijeka Ind pomjerila svoj tok na zapad nakon zemljotresa u Rann od Kutcha 1819.

Induansko doba na početku trijaskog perioda geološkog vremena je nazvano po regionu Inda.

Reference

Dodatna literatura

  • Albinia, Alice. (2008) Empires of the Indus: The Story of a River. First American Edition (20101) W. W. Norton & Company, New York. ISBN 978-0-393-33860-7.
  • Alexander Burnes, A voyage on the Indus, London, 1973
  • Philippe Fabry, Wandering with the Indus, with Yusuf Shahid (text) Lahore, 1995
  • Jean Fairley, The Lion River: The Indus, London, 1975
  • G.P. Malalasekera (1. 9. 2003). Dictionary of Pali Proper Names. 1. Asian Educational Services. ISBN 978-81-2061-823-7.
  • D. Murphy, Where the Indus is Young, London, 1977
  • Parpola, Asko (15. 7. 2015). The Roots of Hinduism: The Early Aryans and the Indus Civilization (jezik: engleski). Oxford University Press. ISBN 978-0-19-022693-0.
  • Samina Quraeshi, Legacy of the Indus, New York, 1974
  • Schomberg, Between Oxus and Indus, London, 1935
  • Francine Tissot, Les Arts anciens du Pakistan et de l'Afghanistan, Paris, 1987
  • Sir M. Wheeler, Civilisations of the Indus Valley and Beyond, London, 1966
  • World Atlas, Millennium Edition, p. 265.

Vanjski linkovi