Rusko-ukrajinski rat
Rusko-ukrajinski rat[24] dugotrajni je rat između Rusije (zajedno s proruskim separatističkim snagama) i Ukrajine. Započeo je u februaru 2014. nakon ukrajinske Revolucije dostojanstva, a u početku je bio usredrsređen na status Krima i Donbasa, međunarodno priznatih kao dio Ukrajine. Prvih osam godina sukoba obuhvatao je rusko pripajanje Krima (2014) i rat u Donbasu (2014–) između Ukrajine i separatista koje podržava Rusija, kao i pomorske incidente, kibernetički rat i političke napetosti. Nakon gomilanja ruske vojske na granici između Rusije i Ukrajine od kraja 2021, sukob se značajno proširio kada je Rusija pokrenula invaziju na Ukrajinu 24. februara 2022.
| Rusko-ukrajinski rat | |||||||
|---|---|---|---|---|---|---|---|
 Vojna situacija (redovno ažurirana) Pod kontrolom Ukrajine Pod okupacijom Rusije i proruskih snaga | |||||||
| |||||||
| Sukobljene strane | |||||||
 Ukrajina |  Rusija  Donjecka NR  Luganska NR | ||||||
Opskrba oružjem: Ekonomske sankcije Rusiji: | Opskrba oružjem: | ||||||
| Komandanti i lideri | |||||||
 Volodimir Zelenski Denis Šmihalj Oleksij Reznikov Denis Monastirskij Oleksij Danilov Valerij Zalužnij Serhij Šaptala Ruslan Homčak Oleksandr Sirskij Vitalij Kličko |  Vladimir Putin Aleksandr Dvornikov Mihail Mišustin Sergej Šojgu Valerij Gerasimov Vladimir Kolokoljcev Denis Pušilin Vladimir Paškov Leonid Pasečnjik Sergej Kozlov | ||||||
| Snage | |||||||
| od 01.01.2024. 900.000+ | od 01.01.2024. - 500.000+ na teritoriji Ukrajine | ||||||
| Žrtve i gubici | |||||||
| 95.000+ poginulih 200,000-220,000 ranjeno[16] 2000+[17] 2,768 zarobljeni[18][19][20] 300+ T-64 tenkova[21] | 135.000+ poginulih[16][22] 300,000+ ranjeno[16] | ||||||
| Civilne žrtve: 35.000+ poginulih (januar 2024)[23] 40.000–70.000 ranjeno (januar 2024)[16] | |||||||
Nakon prosvjeda na Euromajdanu i revolucije, koja je dovela do smjene proruskog predsjednika Viktora Janukoviča u februaru 2014, u dijelovima Ukrajine izbili su proruski nemiri. Ruski vojnici bez oznaka preuzeli su kontrolu nad strateškim položajima i infrastrukturom na ukrajinskom teritoriju Krima i zauzeli krimski parlament. Rusija je organizirala kontroverzni referendum, čiji je ishod bio da se Krim pridruži Rusiji. To je dovelo do pripajanja Krima Rusiji. U aprilu 2014. demonstracije proruskih skupina u regiji Donbas u Ukrajini eskalirali su u rat između ukrajinske vojske i separatista samoproglašenih republika Donjeck i Lugansk, koje podržava Rusija.
U augustu 2014. neoznačena ruska vojna vozila prešla su granicu[25] u Republiku Donjeck. Počeo je neobjavljeni rat između ukrajinskih snaga s jedne strane, a separatisti su se pomiješali s ruskim postrojbama s druge, iako je Rusija pokušala sakriti svoju umiješanost. Rat je prerastao u statičan sukob, s opetovanim neuspjelim pokušajima prekida vatre. Godine 2015. sporazum Minsk II potpisale su Rusija i Ukrajina, ali je niz sporova spriječio njegovu punu provedbu.
U 2021. i početkom 2022. došlo je do velikog gomilanja ruske vojske oko ukrajinskih granica. NATO je optužio Rusiju za planiranje invazije, što je ona negirala. Ruski predsjednik Vladimir Putin kritizirao je proširenje NATO-a kao prijetnju njegovoj zemlji i zatražio, da se Ukrajini zabrani pridruživanje vojnom savezu. Također je izrazio ruske iredentističke stavove, doveo u pitanje pravo Ukrajine na postojanje i pogrešno izjavio da je Ukrajinu stvorila Sovjetska Rusija. Rusija je 21. februara 2022. službeno priznala dvije samoproglašene separatističke države u Donbasu i otvoreno poslala vojnike na te teritorije. Tri dana kasnije Rusija je napala Ukrajinu. Veliki dio međunarodne zajednice osudio je Rusiju za njezine postupke u postrevolucionarnoj Ukrajini, optužujući je za kršenje međunarodnog prava i kršenje ukrajinskog suvereniteta. Mnoge zemlje uvele su ekonomske sankcije protiv Rusije, ruskih pojedinaca ili kompanija,[26] posebno nakon invazije 2022. godine.
Pozadina
Krim
Krim je u svojoj historiji bio dio različitih zemalja i regiona, ali i nezavisna teritorija. Njegova južna obala je kulturološki grčka skoro 2000 godina. Unutrašnjost je bila bugarska i hazarska 600 godina, zatim je pripadala Kijevskoj Rusiji 200 godina, te 200 godina Zlatnoj Hordi. Oko 1400. godine, nezavisnost Krimskom kanatu koja je trajala 100 godina, osigurali su Krimski Tatari. Kako bi stekli kontrolu nad primorskim regijama, zatražili su pomoć Osmanlijskog Carstva, koje je proglasilo Krimski kanat autonomnim dijelom carstva. Godine 1784. Ruska Imperija porazila je Osmanlije, te je tako Krim postao dijelom Rusije. Osnovana je Crnomorska flota s bazom u Sevastopolju. Krim i susjedne regije formirale su administrativnu regiju s različitim imenima. Godine 1921. Krim postaje autonomna sovjetska republika, a priliv Slavena trajno je promijenio etničku ravnotežu područja. Godine 1945. ukinuta je Krimska Autonomna Sovjetska Socijalistička Republika, te je tako Krim postao dio Ruske SFSR. Oblast je 1954. prebačena u sastav Ukrajinske SSR.
Krim je 1991. postao Autonomna Republika Krim, dio nove nezavisne države Ukrajine. Šest godina kasnije, potpisan je Ugovor o rusko–ukrajinskom prijateljstvu. Rusija je priznala granice Ukrajine, te je dobila 80% Crnomorske flote, te je iznajmila objekte u Sevastopolju na 20 godina (kasnije produživši do 2042. godine). Krimski parlament je 2014. proglasio nezavisnost i pridružio se Rusiji. Ukrajina je prekinula vodosnabdijevanje Krima, što je Rusiju koštalo milijarde dolara.[27]
NATO
Godine 1990. Mihail Gorbačov je upozorio da bi izolacija SAD-a ili Sovjetskog Saveza na evropskom kontinentu dovela do pogoršanja.[28][29] Gorbačov je, također, izjavio da je širenje NATO-a na istok greška i poniženje za Rusiju.[30]
Na poluostrvu je 2006. došlo do izbijanja protesta. Razlog je bio dolazak američkih marinaca koji su došli zbog vojne vježbe "Sea Breeze" između Ukrajine i NATO-a. Demonstranti su marince dočekali barikadama i parolama na kojima je pisalo "Okupatori, idite kući!", a nekoliko dana kasnije krimski parlament proglasio je Krim "teritorijom bez NATO-a". Nekoliko dana nakon protesta, američki marinci povukli su se s poluostrva.[31]
Godine 2008. ruski predsjednik Vladimir Putin govorio je protiv potencijalnog ulaska Ukrajine u NATO.[32]
Godine 2014. Mihail Gorbačov je u intervjuu u vezi sa širenjem NATO-a na istok rekao:
Ovo sam nazvao velikom greškom još od samog početka. To je definitivno kršenje duha izjava i uvjerenja koja su nam data 1990. godine. Što se Njemačke tiče, zakoni su utvrđeni i poštuju se.
Ukrajinska revolucija i rat
Protesti pokreta Evromajdan započeli su 2013. godine zbog odluke ukrajinske vlade da obustavi potpisivanje Sporazuma o pridruživanju Ukrajine Evropskoj uniji, umjesto odabira bližih veza s Rusijom i Evroazijskom ekonomskom unijom. Sedmicama nakon protesta, 21. februara 2021. Janukovič i vođe ukrajinske parlamentarne opozicije potpisali su sporazumni dogovor koji je značio prijevremene izbore. Sljedećeg dana, Janukovič je pobjegao iz Kijeva prije glasanja o opozivu koje mu je oduzelo predsjednička ovlaštenja.[34][35][36] Vođe sa ruskog govornog područja u istočnim regijama Ukrajine izjavili su da su odani Janukoviču,[37] što je izazvalo proruske nemire 2014. u Ukrajini.[38] Nemire je pratila ruska aneksija Krima u martu 2014. kao i rat u Donbasu, koji je započeo u aprilu 2014. stvaranjem kvazi država, tj. Narodnih Republika Donjeck i Lugansk, koje podržava Rusija.
Ukrajinski predsjednik Volodimir Zelenski je 14. septembra 2020. odobrio novu Nacionalnu sigurnosnu strategiju Ukrajine, "koja predviđa razvoj posebnog partnerstva sa NATO-om s ciljem članstva u NATO-u". Dana 24. marta 2021. Zelenski je potpisao Uredbu br. 117/2021 kojom se odobrava "strategija deokupacije i reintegracije privremeno okupirane teritorije Autonomne Republike Krim i grada Sevastopolja.[39]
U julu 2021. Putin je objavio esej pod imenom O historijskom jedinstvu Rusa i Ukrajinaca, u kojem je još jednom potvrdio svoj stav da su Rusi i Ukrajinci "jedan narod".[40]
Američki historičar Timothy Snyder smatra Putinove ideje za imperijalističke. Britanski novinar Edward Lucas naziva to historijskim revizionizmom.[41] Drugi su mišljenja da rusko rukovodstvo ima iskrivljeno viđenje moderne Ukrajine i njene historije.[42][43]
Rusija smatra da mogući ulazak Ukrajine u NATO i općenito proširenje NATO-a ugrožava njenu nacionalnu sigurnost.[44][45] Zauzvrat, Ukrajina i druge susjedne zemlje optužile su Putina za pokušaj ruskog iredentizma i vođenje agresivne militarističke politike.[46][47]