Jacques Derrida
Jacques Derrida (El-Biar, Alžir, 15. srpnja 1930. – Pariz, Francuska, 8. listopada 2004.), francuski filozof postmodernizma, začetnik pokreta dekonstrukcije. Uz Michela Foucaulta, jedna od vodećih figura suvremene kontinentalne filozofije postmoderne u Europi.
Jacques Derrida | |
Zapadna filozofija | |
Filozofija 20. stoljeća | |
Rođenje | 15. srpanj 1930. El-Biar, Alžir |
---|---|
Smrt | 8. listopad 2004. (74 godine) Pariz, Francuska |
Škola/tradicija | osnivač dekonstrukcije, kontinentalna filozofija, fenomenologija |
Glavni interesi | filozofija jezika, teorija književnosti, etika, ontologija |
Poznate ideje | dekonstrukcija, différance, falogocentrizam, metafizika prisutnosti |
Utjecaji | Platon, Soren Kierkegaard, Martin Heidegger, Roland Barthes, Edmund Husserl, Emmanuel Levinas, Friedrich Nietzsche, Ferdinand de Saussure, Sigmund Freud, Karl Marx, Claude Levi-Strauss |
Utjecao na | Judith Butler, Edward Said, Homi K. Bhabha, Gayatri Chakravorty Spivak, Mario Kopić, Monique Wittig |
Portal o životopisima |
Životopis
Derrida je rođen 15. srpnja 1930. u El-Biaru, predgrađu alžirske prijestolnice. Nakon Drugog svjetskog rata počinje studirati filozofiju; 1949. seli u Pariz, a na prestižnu École Normale Supérieure se upisuje 1952., iz drugog pokušaja, u vrijeme kada u Francuskoj stasa iznimna generacija filozofa i mislilaca. Na studiju intenzivno uči Husserla i fenomenologiju, u to vrijeme dominantno učenje u Francuskoj. Ubrzo magistrira tezom Problem geneze u Husserlovoj filozofiji te počinje studirati Hegela, no prekida rad na doktorskoj disertaciji. Razilazi se s Foucaultom, čita Heideggera i Levinasa, a 1967. uvodi pojam dekonstrukcije, koja odmah postaje glavnom odrednicom njegovog projekta u filozofiji. Tijekom šezdesetih predaje na École Normale Supérieure, a od 1983. do smrti na École des hautes études en sciences sociales. Od početka 1990-ih piše o politici i religiji.Rak gušterače dijagnosticiran mu je 2002.; umire dvije godine kasnije, 8. listopada u Parizu.
Filozofija
Dekonstrukcija
Bitak je nesvodljiv na bilo kakav identitet. Valja tako napustiti i istraživanje čistog i izvornog govora, koji bi htio dohvatiti bitak u njegovoj punini. Dekonstrukciju metafizike kao prisustva bitka provodi Derrida tako da pismo dovodi u središte hermeneutičke filozofije misli. Na izvorištu govora nije riječ nego izvorno pismo (arhe-pismo). Pismo pokazuje prisustvo odsutnosti, trag! Ono je trag. Izvorni trag. Izvorni trag nije nikada trag prisutnosti nego uvijek trag odsutnosti.Dekonstrukcija je ključni pojam njegove „avanture pogleda”, odnosno novosti njegova „obrata u načinu pitanja“ pred svakim (posebno, pak, pred svakim povijesnim) predmetom. Dekonstrukcija znači da u nekom pristupu, primjerice filozofskoj baštini, unatoč našoj težnji da pouzdano nađemo osnovnu spoznaju, moramo odustati od tog traženja puta u središte, jer smo shvatili da je u svakom pristupu u stvari neizbježno na djelu odgađanje (zatezanje, razlikovanje), tj. stalna igra smjena osvješćivanja i potiskivanja.Dekonstrukcija u stvari znači izvući na vidjelo ono što tekst skriva, otkrivanje praznina i proturječja.[1] Neovisno, naime, o svjesnoj namjeri i volji autora, tekst uvijek sadrži i nešto drugo, te priča svoju priču. Nema, dakle, neke unutrašnjosti teksta, jednog određujućeg značenja teksta.Derrida pokazuje povezanost fonetskog pisma i metafizike. Pismo nije tek jednokratna objava istine, nego trajna proizvodnja značenja.„Pismo je skrivena istina govora. Izravnost govorenja jest prikrivanje ovisnosti iskaza o sustavu razlika, uvijek već prethodećem procesu proizvodnje značenja.”
Kritika dekonstrukcije
Tijekom 1980-ih je godina u literarnim i širim intelektualnim krugovima bavljenje (i poigravanje) dekonstrukcijama postala ultimativna moda. U kontekstu praktičnih posljedica primjene dekonstrukcije, javljaju se i ozbiljni otpori, tako u knjizi „Higher Superstition” iz 1994. god. optužuju Gross i Levitt Derridu da one točke koje ne može objasniti popunjava „čistim blefiranjem” (eng. sheer bluff) i neutemeljenom pretencioznošću, što prepoznaju kao općeniti stil njegovih intelektualnih „klonova” koji na neprincipijelan način dovode u pitanje smisao i doseg cjelokupne literature i znanosti Zapada.[2]
Djela
- Adieu à Emmanuel Levinas, 1997.
- L'animal que donc je suis, 2006.
- Anne Dufourmantelle invite Jacques Derrida à répondre. De l'hospitalité, 1997.
- Apories, 1996.
- L'Archeologie du frivole: Lire Condillac, 1973.
- Béliers, 2003.
- La Carte Postale de Socrate à Freud et au-dela, 1980.
- Chaque fois unique, la fin du monde, 2003.
- Le “concept” du 11 septembre, Dialogues à New York (octobre-décembre 2001) avec Giovanna Borradori, with Jürgen Habermas, 2004.
- La Dissemination, 1972.
- Donner le temps: 1. La fausse monnaie, 1991.
- L'Ecriture et la différence, 1967.
- “Et cetera… (and so on, und so weiter, and so forth, et ainsi de suite, und so überall, etc.),” in Jacques Derrida, edited by Marie-Louise Mallet et Ginette Michaud, Paris: Editions de l'Herne, 2004, pp. 21-34.
- Glas, 1981. [1974.]
- De la grammatologie, 1967.
- De l'esprit, 1987.
- Demeure, 1998.
- Du droit à la philosophie, 1990.
- États d'âme de la psychanalyse, 2000.
- Force de loi, 1994.
- Khôra, 1993.
- Limited Inc, 1990.
- Marges de la philosophie, 1972.
- Memoires for Paul de Man, 1988.
- Le monolinguisme de l'autre, 1996.
- L'Oreille de l'autre: otobiographies, transferts, traductions, Textes et débats avec Jacques Derrida, Montreal: VLB, 1982.
- Edmund Husserl, L'Origine de la géométrie, traduction et introduction par Jacques Derrida, 1974. [1962].
- Papier Machine, 2001.
- Points de suspension, Entretiens, 1992.
- Politiques de l'amitié, 1994.
- Positions, 1972.
- Le Problème de la genèse dans la philosophie de Husserl, 1990.
- Psyche: Inventions de l'autre, 1987.
- Psyche: Inventions de l'autre, II, 2003.
- De quoi demain… Dialogue, 2001.
- La Religion (uredio s Giannijem Vattimom), 1996.
- Sauf le nom, 1993.
- Schibboleth pour Paul Celan, 1986.
- Séminaire. Le bête et le souverain. Volume I (2001-2002), 2008.
- Spectres de Marx, 1993.
- Le Toucher, Jean-Luc Nancy, 2000.
- La Vérité en peinture, 1978.
- La Voix et le phénomène, 1983 [1967].
- Voyous, 2003.
- Ulysse Gramophone, 1987.
Vidi još
- (engl.) (fr.) Zadnji intervju, Le Monde, 19. kolovoza, 2004. Arhivirana inačica izvorne stranice od 15. prosinca 2017. (Wayback Machine)