Salman Rushdie

Salman Rushdie rođen je u muslimanskoj obitelji srednjeg sloja u Mumbaiju. Kao jedini sin uglednog poslovnog čovjeka i učiteljice školovao se najprije u Mumbaiju, a potom u Engleskoj na Kraljevskom koledžu u Cambridgeu gdje je 1968. godine diplomirao povijest. U vrijeme rata između Indije i Pakistana njegova obitelj se seli u Pakistan. Roman Djeca ponoći (1981.), alegorijska priča o rođenju suvremene indijske nacije, donosi mu popularnost svjetskih razmjera.

Rushdie je bio predmetom kontroverzi zbog dvaju romana; „Djeca ponoći” (1981.) i „Sotonski stihovi” (1988.).^[3] Zbog prvog romana našao se na udaru hindusta koji su ga protumačili kao kritički osvrt na rođenje suvremenog indijskog identiteta pa su mu iz rodnog zavičaja počele stizati prijetnje,^[3] a zbog drugog se našao na udaru muslimana diljem svijeta što je rezultiralo kontroverzom općih razmjera. U tom se djelu pojavljuje lik imama, vjerskog fanatika i zlog luđaka, koji se nakon godina emigracije na Zapadu vraća kući s prijezirom prema zapadnoj kulturi. Određeni muslimani tvrdili su da Rushdie likom pokušava diskreditirati njihovog poslanika Muhameda, a drugi kako se radi o iranskom ajatolahu Ruholahu Homeiniju^[3] koji je osobno izdao fetvu (vjerski proglas) osuđujući Rushdija i njegovo djelo.

Homeinijev proglas iz 1989. godine u britanskim je medijima opisan kao „poziv na ubojstvo književnika, izdavača i svih onih koji posjeduju roman”,^[4] a kasnije i da „iranski vođa nudi nagradu od više milijuna dolara za njegove ubojice”. Visoki iranski dužnosnici godinama su odbacivali takve optužbe,^[5] a iranski ministar vanjskih poslova Kamal Harazi 24. rujna 1998. izjavio je da „iranska vlada nema nikakvih namjera odnosno planova o izravnom ili neizravnom ugrožavanju književnikovog života i osoba povezanih s njegovim djelom”.^[5] Nekoliko dana kasnije, prilikom posjeta sjedištu Ujedinjenih naroda, iranski predsjednik Muhamed Hatami kontroverzu je nazvao „završenim slučajem”.^[5]

Britanski autori kao što su Baqer Moin i Kenan Malik ističu da kontroverze oko „Sotonskih stihova” nisu vjerski već politički motivirane,^[6] te da su počele u studenom 1988. prilikom izbora u Indiji gdje su muslimanski tvrdolinijaši napali Rushdijevo djelo zbog prikupljanja političkih bodova.^[6] Knjiga je ubrzo zbog izazivanja sve većih sukoba zabranjena prvo u Indiji, a potom i u nekim nemuslimanskim državama kao što su Kenija, Tanzanija, Venecuela, Tajland, Singapur i Južnoafrička Republika. S druge strane, „Sotonski stihovi” nisu zabranjeni u Iranu koji je bio žarištem medijskih kontroverzi,^[6] niti je zabranu knjige predlagao sam Homeini.^[7] Autor Homeinijeve biografije Baqer Moin navodi da je iranski profesor u službi vlade napravio je opsežni osvrt Rushdijeve knjige na 700 stranica i u sažetom ga obliku poslao u ured Homeinija koji je nakon pročitanog izjavio: „Svijet je oduvijek bio pun luđaka koji pričaju besmislice i zato na ovo ne treba niti reagirati. Smatrajte to nevažnim.”^[7] Sam Salman Rushdie ranije je bio popularan u Iranu gdje je njegovo djelo „Sram” (1983.) osvojilo nagradu iranske vlade za najbolji prijevod godine,^[7] a jednako dobro primljeni su i „Sotonski stihovi”: novela je naišla na pozitivan odjek u iranskim medijima,^[6] njeni citati učestalo su se vrtili na iranskim radio-postajama,^[7] a otvorene rasprave o istoj vodile su se i na ulici i u samoj iranskoj vladi.^[6] Malik također ističe da iza vodeće muslimanske organizacije u Britaniji koja je oštro kritizirala Rushdija zapravo stoji salafistička Saudijska Arabija,^[6] ideološki rival šijitskom Iranu u islamskom svijetu.^[6] Suočen s prijetnjama smrću u samoj Britaniji, Rushdie se uz pomoć tamošnje vlade i policije skrivao gotovo čitavo desetljeće i rijetko se pojavljivao u javnosti.

Dana 12. kolovoza 2022., dok se pripremao za predavanje u Chautauqua Institutu^[8] u Chautauquai^[9] u državi New York, Rushdieja je napao muškarac koji je izjurio na pozornicu i više puta mu nanio ubodne rane nožem, uključujući i rane na vratu. Napadača su svladali prisutni članovi publike prije nego što je priveden. Rushdie je helikopterom prebačen u bolnicu u Erieu u Pennsylvaniji, gdje je operiran. Rushdiejev zastupnik, Andrew Wylie, je rekao da će "Salman vjerojatno izgubiti jedno oko; živci u ruci su mu presječeni, a jetra mu je izbodena i oštećena." Wylie je rekao da je Rushdie trenutno na respiratoru te da ne može govoriti. Osumnjičenik je identificiran kao 24-godišnji Hadi Matar iz Fairviewa,^[10] New Jersey.

Rushdie je podržao svog prijatelja, njemačkog pisca i dobitnika Nobelove nagrade Güntera Grassa kada je nakon šezdeset godina šutnje priznao da je kao mladić bio član nacionalsocijalističke SS jedinice.

Novele

• „Grimus” (1975.)
• „Djeca ponoći” (1981.)
• „Sram” (1983.)
• „Sotonski stihovi” (1988.)
• „Maurov posljednji uzdah” (1995.)
• „Tlo pod njenim nogama” (1999.)
• „Bijes” (2001.)
• „Klaun Shalimar” (2005.)
• „Firentinska čarobnica” (2008.)

Zbirke

• „Beskućnik po izboru” (1992.), koautori: R. Jhabvala i V. S. Naipaul
• „Istok, zapad” (1994.)

Priče za djecu

• „Harun i more priča” (1990.)
• „Luka & Vatra života” (2010.)

Eseji

• „Jaguarov osmijeh: putovanje u Nikaragvu” (1987.)
• „U dobroj vjeri” (1990.)

• (engl.) Malik, Kenan. 12. veljače 2009. Exploding the fatwa myths. The Guardian. London.
• (engl.) Forsythe, David. 2009. Encyclopedia of human rights. Oxford University Press. New York. ISBN 9780195336887. OCLC 252584097CS1 održavanje: parametar ref identičan predodređenom (link)
• (hrv.) Jergović, Miljenko. 23. kolovoza 2010. Rushdie. Jergovic.com. Zagreb.
• (engl.) Moin, Baqer. 1999. Khomeini: Life of the Ayatollah. Thomas Dunne books. New York. ISBN 9780312264901. OCLC 610925833CS1 održavanje: parametar ref identičan predodređenom (link)
• (engl.) Salman Rushdie. 2010. About Salman. Salman-Rushdie.com. London.

• (engl.) Službena stranica Salmana Rushdija
• (engl.) The Literature and Culture of Pakistan: Salman Rushdie
• (engl.) British Council: Salman Rushdie

Wikimedijski zajednički poslužitelj:

Zajednički poslužitelj ima još gradiva o temi Salman Rushdie