Državna religija
Državna religija (također poznata i kao službena religija) je naziv za koncept religijskih vjerovanja i na njemu temeljenu religijsku organizaciju iza koje stoji sankcija države koja je smatra integralnim dijelom svog ustavnog poretka. U pojedinim kršćanskim zemljama se za organizacije službene religije koristi izraz državna crkva.
Uz pojam državne religije se vezuje koncept teokracije, iako sve zemlje sa državnom religijom nisu teokratske, s obzirom da je u njima svjetovna vlast nadređena religijskoj (duhovnoj). Također sve zemlje sa državnom religijom ne moraju imati vlastite religijske organizacije, odnosno državna religija svoje sjedište i poglavara može imati izvan njenih granica.
Državne religije se mogu manifestirati na razne načine - od zemalja gdje svećenici i poglavari državnih religija imaju tek ceremonijalnu ili simboličnu ulogu, preko zemalja gdje državne religije uživaju poseban status ili državnu financijsku potporu, do zemalja gdje igraju ključnu ulogu u političkom životu, odnosno njihovi predstavnici su nadređeni svim ostalim državnim institucijama. Kao prvi primjer mogu poslužiti luteranske državne crkve u skandinavskim zemljama, a kao drugi suvremeni Iran.
Službene ili državne religije su fenomen koji je tokom najvećeg dijela historije bio prije pravilo nego izuzetak, odnosno tek su se postepeno počele odvajati religijske od političkih funkcija, odnosno religijski od državnih poglavara. U zapadnom svijetu se od 18. vijeka kao jedna od glavnih vrijednosti postepeno počinje promovirati sekularizam, odnosno odvajanje crkve i države koje se smatra nespojivim sa konceptom državne religije. Takvi su se trendovi proširili po ostatku svijeta - pri čemu izuzetak čine islamske zemlje - tako da većina ustava izričito promovira slobodu vjeroispovjesti, odnosno jednakopravnost građana s obzirom na njihova religijska uvjerenja. U praksi, međutim, pojedine vjerske zajednice mogu imati tako snažan uticaj na politički život i establišment neke zemlje, da u njima de facto predstavljaju državnu religiju.
Pojedine zemlje mogu imati i više od jedne službene religije, ali se pod time najčešće podrazumijeva vjerske zajednice koje određeni autoritarni ili totalitarni režimi "priznaju" kao "normalne", odnosno daju im izričitu slobodu djelovanja koja je zapriječena svim ostalima.
Popis zemalja sa službenom religijom
Rimokatolicizam
Pravoslavlje
Protestantizam
Luteranstvo
Reformirane crkve
- Tuvalu (Crkva Tuvalua)
Anglikanstvo
Muslimanske zemlje
Sunitski islam
- Afganistan
- Alžir (de facto sekularna)
- Bahrein
- Brunei
- Egipat
- provincija Acheh u Indoneziji (ostatak zemlje je sekularan)
- Jordan (de facto sekularna)
- Kuvajt
- Libija
- Malezija
- Mauritanija
- Maroko
- Pakistan
- Katar
- Saudijska Arabija
- Somalija
- Tunis
- Ujedinjeni Arapski Emirati
- Jemen
Šijitski islam
Ibadi
Budizam
- Butan (Drukpa Kagyu škola tibetanskog budizma)[9]
- Tajland (Teravada budizam)
V. također
- Državni ateizam
- Teokracija
- Imperijalni kult
Izvori
Vanjske veze
- McConnell, Michael W. (April 2003), „Establishment and Disestablishment at the Founding, Part I: Establishment of Religion”, William and Mary Law Review, provided by Questia.com 44 (5): 2105, arhivirano iz originala na datum 2008-12-01, pristupljeno 23. 11. 2006.