Frei Otto

Otto se rodio u Siegmaru u Njemačkoj, a odrastao u Berlinu. Studirao je arhitekturu u Berlinu prije nego što je pozvan u Luftwaffe kao lovački pilot u posljednjim godinama Drugog svjetskog rata. Interniran je u logoru za ratne zarobljenike blizu Chartresa, gdje je s obukom avijacijskog inženjera i uz nedostatak materijala te hitnom potrebom za stambenim prostorom počeo eksperimentirati sa šatorima radi podizanja skloništa.^[1] Poslije rata nakratko je studirao u SAD-u i posjetio Ericha Mendelsohna, Miesa van der Rohea, Richarda Neutru i Franka Lloyda Wrighta.

Privatnu praksu počeo je 1952. u Njemačkoj. Prvu značajnu pozornost stekao je svojim sedlolikim kabelskomrežastim muzičkim paviljonom na Saveznoj vrtnoj izložbi (njem. Bundesgartenschau) u Kasselu. Doktorat u napregnutim konstrukcijama stekao je 1954.^[1]

Otto se specijalizirao u laganim napregnutim i membranskim konstrukcijama, a pionirske napretke napravio je u konstrukcijskoj matematici i građevinarstvu.^[1] Institut za lagane konstrukcije na Univerzitetu u Stuttgartu osnovao je 1964. i na njegovu se čelu nalazio sve do odlaska u mirovinu kao univerzitetski profesor.^[1] Njegova glavna djela uključuju zapadnonjemački paviljon na montrealskom Expu 1967. i krov arene za minhenske Olimpijske igre 1972.^[2]

Sve do svoje smrti Otto je ostao aktivan kao arhitekt i inženjer te kao konzultant svojeg štićenika Mahmouda Boda Rascha na mnogim projektima na Bliskom istoku. Jedan od njegovih posljednjih projekata bio je rad sa Shigeruom Banom na japanskom paviljonu na Expu 2000, kojeg je krovna konstrukcija bila u potpunosti izrađena od papira, a zajedno sa SL Raschom dizajnirao je konvertibilni krov za venecuelski paviljon.^[2] U nastojanju da već 2002. memorira napade 11. septembra i njegove žrtve, Otto je zamislio dva otiska zgrada Svjetskog trgovačkog centra prekrivena vodom i okružena drvećem; njegov plan uključuje kartu svijeta uklopljenu u park na kojoj su zemlje u ratu označene svjetlima te ploču koja se neprestano ažurira, a pokazuje broj ljudi poginulih u ratu od 11. septembra 2001. do danas.^[3]

Otto je umro 9. marta 2015. Dva tjedna poslije, 23. marta trebalo je biti objavljeno da je dobio Pritzkerovu nagradu 2015., no njegova je smrt navela odbor da objavi dobitnika nagrade 10. marta.^[4][5] Izvršna predsjednica odbora Martha Thorne prethodno je rekla Ottu da je dobio nagradu. Zabilježeno je da je rekao: »Nikada nisam učinio ništa da bih dobio ovu nagradu. Osvajanje nagrade nije cilj mojega života. Pokušavam pomoći siromašnim ljudima, no što da kažem nego – veoma sam sretan.«^[5]

Ovo je djelomični popis građevina koje je dizajnirao Otto:^[5]

• 1967. – zapadnonjemački paviljon na Expu 67, Montreal
• 1972. – krov za olimpijski stadion u Münchenu
• 1985. – palača Tuwaiq, Saudijska Arabija, s Buro Happoldom
• 2000. – krovna konstrukcija japanskog paviljona na Expu 2000, Hannover, Njemačka (pružio inženjersku asistenciju s Buro Happoldom i arhitektonsku suradnju s Shigeruom Banom).

• 1974. – Medalja Thomasa Jeffersona za arhitekturu^[6]
• 1980. – počasni doktorat znanosti na Univerzitetu u Bathu^[7]
• 1996./1997. – Wolfova nagrada za arhitekturu^[7]
• 2005. – Kraljevska zlatna medalja za arhitekturu RIBA-a^[8]
• 2006. – Praemium Imperiale za arhitekturu^[2]
• 2015. – Pritzkerova arhitektonska nagrada^[4][5]

• Mrežasta ljuska

Frei Otto na Wikimedijinoj ostavi

• Frei Otto u bazi podataka archINFORM-a
• službeno mrežno mjesto Freia Otta
• Japan Pavilion Expo 2000 – About the roof structure
• SL Rasch GmbH