Ranavalona I.

Mladost i uspon na tron

Ranavalona I. rođena je kao Rabodo - Andrianampoinimerina - princeza Kraljevine Menabe između 1782. i 1790. ^[1] u Ambatomanoini, oko 15 km istočno od Antananarivu, kao kći kralja Andriana -Tsale-Manjaka i njegove žene Rabodo Andrian-Tampo. Tadašnji mladi vladar Madagaskara Radama I. želio je i mnogobrojnim ženidbama ujediniti zemlju (imao je 12 žena), zbog toga je oženio i Andrianampoinimerinu. Njihov brak nije bio osobito uspješan, jer je Radama navodno nije baš ljubio. Nakon njegove iznenadne smrti 1828. postojale su glasine da iza njegove smrti stoji sama Andrianampoinimerina, ona je unatoč svemu zbog svog rodoslovlja ispala najveći kandidat za njegova nasljednika i postala 2 vladarica Madagaskara 3. augusta 1828.

Vladavina

Nakon što je naslijedila svog muža na prijestolju i učvrstila svoju poziciju eliminiravši svoje protivnike iz krugova bivšeg muža, Ranavalona I. je počela provoditi izolacionističku politiku. Njom je željela je smanjiti uticaj i sve veću moć evropskih sila u svojoj zemlji, politikom oslonca na vlastite snage, zbog tog je poduzela niz vrlo drastičnih mjera. Kako bi se iskorijenila tada još malobrojno, ali brzo rastuće kršćanstvo, koje se počelo širiti otokom za vrijeme vladavine njena muža Radame I. koji je dao niz koncesija Londonskom misionarskom društvu (London Missionary Society) i benevoletno gledao na rad svih ostalih kršćanskih misionara. Ona je pokrenula i niz javnih radova, koje su prisilno obavljali oni njezini podanici koji nisu mogli plaćati porez. Time je obnovila njihov drevni običaj fanompoana (prisilni rad, kao zamjena za plaćanje poreza u novcu ili robi). Izgradila je stalnu vojsku od 20 000 do 30 000 vojnika ^[2](uglavnom od pripadnika plemena Merina) koja je trebala osigurati njenu vlast na rubnim dijelovima otoka, ali i dodatno proširiti njeno kraljevstvo. Rezultati njene 33 - godišnje vladavine bili su kontraverzni i mršavi, s jedne strane uspjela je odbaciti Francuski napad na primorski grad Foulepointe i izgraditi naizgled čvrstu, autarhičnu zemlju sa vrlo strogim zakonima. Ali s druge strane, njene stroge mjere drastično su povećale smrtnost među njenim podanicima,^[3] - osobito među vojnicima (koji su vodili stalne ratove) i prisilnim radnicima, nije uspjela ni u svom glavnom cilju - smanjenju uticaja Britanije i Francuske, jer je on ostao i nadalje velik. Osjetio se i na njezinom dvoru, koji se podjelio na tradicionaliste i moderniste proevropljane, oni su je pokušali uz pomoć evropskih posrednika, smijeniti i postaviti na tron njena sina Radamu II. koji je bio skloniji modernistima i protivnik mnogih postupak svoje majke. Radama II. je tražio vanjske saveznike da svrgne majku, on je 28. juna 1855. potpisao sa Francuzom Josephom-Françoisom Lambertom, jedan ugovor (Povelju Lambert) na osnovu kojeg je on dobio isključivo pravo na ekploataciju otoka, ipak taj dogovor nije donio bog zna kakve rezultate objema stranama, jer je kraljica 1857. osujetila komplot protiv nje i ostala na prijestolju sve do svoje prirodne smrti 1861 u dobi od 83 godine.

Ranavalonu I. su njeni evropski suvremenici osuđivali i ocrnjivali kao tiranina (zvali su je madagaskarska Lady Macbeth) ili prikazivali kao mentalno poremećenu osobu.Taj negativni stav prema njoj - opstao je u zapadnoj naučnoj literaturi sve do sredine 1970-ih. ^[4]U novije vrijeme se međutim, o njoj ipak drugačije sudi, - kao vladaricu koja je pokušala zaštititi madagaskarski suverenitet, od upliva evropskih kulturnih i političkih utjecaja. Njena zabrinutost po tom pitanju u konačnici se pokazala ispravnom, jer je nedugo nakon njene vladavine uslijedila francuska kolonizacija Madagaskara - 1896.

Odnos prema kršanima

Po tadašnjoj evropskoj štampi širile su se brojne priče o strašnoj okrutnosti prema kršćanima koju je provodila Ranavalona I. sa svojom vojskom, prema svojim podnicima koji su konvertirali na kršćanstvo. Njih su po tadašnjim (neprovjerenim) izvještajima, bacali sa stijena, izglađivali do smrti, bacali među krvoločne pse ili u jame gdje bi ih kasnije zalili kipućom vodom. Raširila se priča da je tako pobila 150 000 ljudi. Te priče naročito je širila francuska štampa, - jer su oni bili zainteresirani da njen sin Radama II. preuzme vlast a oni kapitaliziraju Lambertovu povelju.

Ranavalona kao graditeljica

Kako je odbacila ranije potpisan Ugovor o prijateljstvu sa Britanijom, Ranavalona se našla u poteškoćama u nabavci oružja i drugih modernih podrepština i Evrope. U rješenju tog problema pomogao joj je slučaj - francuski brodolomac Jean Laborde, koji je doživio brodolom kod Madagaskara 1832., bio je dobro upućen u proizvodnju topova, mušketa i pištolja. Ranavalona mu je osigurala ljude i sredstva za izgradnju manufakture, i tako osigurala materijalne potrebe svoje vojske, oslobadivši se ovisnosti o evropskim dobavljačima. ^[5]

Između 1839. i 1842., Jean Laborde izgradio je kraljici i njenu novu rezidenciju nazvanuManjakamiadana, koja je postala najveća građevina unutar kraljevskog kompleksa Rova u Antananarivu. Laborde ju je izradio potpuno od drva poštujući tradiciju malgaške arhitekture.

Privatni život

Ranavalona I. oženila se drugi put za Rainihara^[1], koji je bio premijer njene vlade od 1852. do 1862. kad je optužen za komplot protiv njezina sina Radame II. i protjeran sa dvora u Ambohimangu.

Grobnica

Radama je prvo pokopana u rodnom mjestu Ambohimangi 1861., a zatim je premještena u novo izgrađenu grobnicu u palači Rova u Antananarivu 1893. godine. Čitav kompleks Rova izgorio je u požaru 1995.

• Radama I.
• Kraljevstvo Merina

Ranavalona I. na Wikimedijinoj ostavi

• Precolonial Madagascar history (en)