Španske autonomne zajednice

Pedeset španjolskih provincija raspoređeno je u sedamnaest autonomnih zajednica (španjolski comunidades autónomas), te dva afrička autonomna grada (španjolski ciudades autonomas) – Ceuta i Melilla.

Autonomne zajednice imaju široku zakonodavnu i izvršnu autonomiju, vlastiti parlament i regionalnu vladu. Raspodjela ovlasti je različita za svaku autonomnu zajednicu, ovisno o njihovim vlastitim statutima autonomije (španj. estatuto de autonomía). De fakto postoji razlika između povijesnih regija (nacija) (Baskija, Katalonija, Galicija i Andaluzija) i ostalih. Povijesne regije, iako se u Ustavu Španjolske nigdje poimence ne spominju, imaju uglavnom veći djelokrug; na primjer Baskija i Katalonija imaju vlastitu policiju, koja ima široke ovlasti - Ertzaintza u Baskiji i Mossos d'Esquadra u Kataloniji, dok druge zajednice imaju ograničene snage (kao npr. Policía Autonómica Andaluza) ili ih uopće nemaju.

Ustav Španjolske priznaje i jamči pravo na autonomiju povijesnim nacijama i regijama. To se prije svega odnosi na one regije koje su dobila određene povlastice, u neki slučajevima i prije nekoliko stoljeća, od strane središnje vlasti. Ta prava se ostvaruju kroz njihove statue autonomije.

Prvotna namjera nije bila da svi dijelovi Španjolske postanu autonomne zajednice, nego da se samo tzv. povijesnim nacijama prizna to pravo. Međutim, dok se pripremao ustav, izbili su demonstracije stanovnika Andaluzije, koji su željeli svoje pravo na autonomiju, te je 4. prosinca 1977. godine na ulici Andaluzije izišlo gotovo milijun i pol ljudi. To je dovelo do ubacivanja dva članka u konačni tekst Ustava 1978. godne: članak 143., koji daje mogućnost svim regijama da postanu autonomne zajednice (Ustav kaže da se provincije koje međusobno graniče i koje imaju zajedničke povijesne, kulturne i gospodarske veze, mogu konstituirati kao autonomna zajednica radi ostvarivanja svog prava na autonomiju) s izvjesnim stupnjem ograničenog prijenosa ovlasti; i članak 151., koji utvrđuje postupak za preuzimanje većih ovasti od države.

Članak 151. španjolskog Ustava automatski uključuje povijesne nacije, koje su uživale autonomiju za vrijeme Druge Španjolske Republike a koju su na temelju Ustava iz 1931. godine imale Baskija, Katalonija i Galicija, sve dok Španjolski građanski rat nije srušio taj eksperimet. Ipak, ovaj članak također nudi mogućnost drugim regijama da postignu isti stupanj autonomije, ako tako bude odlučeno na referendumu.

Statut autonomije za Andaluziju izradio je Blass Infante te ga je parlament izglasao u lipnju 1936. i trebao je biti odobren na referendumu u rujnu 1936. godine. Međutim, početak građanskog rata u srpnju ubojstvo Infantea od strane Francovih pobunjenika iste godine, označio je kraj autonomaškog projekta za Andaluziju.

Zbog toga, Andaluzija nije nikad bila priznata kao povijesna nacija u Ustavu iz 1978. To je bio uzrok velikoj srdžbi koja je dovela do velike kampanje u Andaluziji, a koja je rezultirala uspješnim referendumom 28. veljače 1980. Međutim, Andaluzija je morala pričekati još dvije godine, nakon brojnih političkih previranja i neispunjenih obećanja, da se pridruži Baskiji, Kataloniji i Galiciji, u dobivanju većeg stupnja autonomije.

Od tada i ostale autonomne zajednice žele postići viši stupanj autonomije, kao i prethodne (ali prema postupku previđenim člankom 143. Ustava, tzv. autonomija na sporoj traci).