Fudbalska reprezentacija Francuske

Glavni članak: Historija fudbalske ili nogometne reprezentacije Francuske

Fudbalska ili nogometna reprezentacija Francuske osnovana je 1904. godine, netom prije službenog osnivanja FIFA-e 21. svibnja 1904. godine, a svoju prvu službenu međunarodnu utakmicu odigrala je 1. svibnja 1904. godine u Bruxellesu protiv reprezentacije Belgije. Utakmica je završila rezultatom 3:3.^[2] Sljedeće godine, 12. veljače 1905., Francuska je odigrala svoju prvu domaću utakmicu, protiv Švicarske. Utakmica je igra na stadionu Parc des Princes u Parizu pred 500 gledatelja, a pobjedu domaćinima od 1:0 donio je Gaston Cyprès. Francuska je imala značajnih problema u svom početnom stadiju zbog neslaganja između FIFA-e i USFSA, francuskog sportskog saveza. Dana 9. svibnja 1908., Francuski interfederalni komitet (CFI), koji je bio rival USFSA-a, donio je odluku kako će FIFA biti odgovorna za francuski nogomet na predstojećim Olimpijskim igrama, a ne USFSA. Godine 1919., CFI se pretvorio u Francuski nogometni savez, a 1921. godine USFSA se konačno spojio s FFF-om u jedinstvenu organizaciju.

U srpnju 1930., Francuska se pojavila na prvom Svjetskom prvenstvu, održanom u Urugvaju. U svojoj prvoj utakmici na Svjetskom prvenstvu, Francuska je pobijedila Meksiko 4:1 na stadionu Pocitos u Montevideu. Lucien Laurent je ostao zapamćen u povijesti ne samo zato što je postigao prvi francuski gol na Svjetskim prvenstvima već zato što je postigao prvi gol na Svjetskim prvenstvima uopće. Francuska je sljedeće dvije utakmice u skupini, protiv Argentine i Čilea, izgubila s 1:0 što je značilo ispadanje sa prvenstva. Sljedeća godina donijela je prvog crnog igrača u povijesti reprezentacije. Raoul Diagne, koji je bio senegalskog porijekla, debitirao je za reprezentaciju 15. veljače 1931. u porazi 2:1 od Čehoslovačke. Diagne je kasnije sudjelovao i na Svjetskom prvenstvu 1938., kao i Larbi Benbarek, koji je bio jedan od prvih igrača iz Sjeverne Afrike koji je nastupio za francusku reprezentaciju. Na prvenstvu 1934., Francuska je izgubila u prvom kolu od Austrije 3:2. Po povratku reprezentacije u Pariz, skupina od 4,000 navijača dočekala ih je kao junake. Francuska je bila domaćin sljedećeg prvenstva, na kojemu je ispala u četvrtfinalu od branitelja naslova, Italije, 3:1.

Tokom 1950-ih godina, Francuska je dobila svoju prvu Zlatnu generaciju, koju su, između ostalih, predvodili Just Fontaine, Raymond Kopa, Jean Vincent, Robert Jonquet, Maryan Wisnieski, Thadée Cisowski i Armand Penverne. Na Svjetskom prvenstvu 1958., Francuska je došla do polufinala, gdje ih je porazio Brazil. U utakmici za treće mjesto, Francuska je s uvjerljivih 6:2 pobijedila Zapadnu Njemačku i osvojila broncu. Fontaine je u toj utakmici postigao četiri gola te je prvenstvo završio s ukupno 13, što je rekord po broju golova postignutih na jednom prvenstvu. Dvije godine kasnije, Francuska je bila domaćin prvog UEFA Eura te je, drugi puta uzastopce, došla do polufinala. U polufinalu su ispali od SFR Jugoslavije, koja ih je iznenadila s 5:4 iako su Francuzi u 75. minuti utakmice imali prednost od 4:2. U utakmici za broncu, izgubili su od Čehoslovačke 2:0.

Francuski nogomet je tokom 60-ih i 70-ih godina doživio osjetan pad, a reprezentacija je pod velikim brojem izbornika prošla kroz nekoliko neuspjelih kvalifikacijskih ciklusa. Dana 25. travnja 1964., Henri Guérin je službeno imenovan izbornikom. Pod Guérinom, Francuska se nije uspjela kvalificirati ni na Svjetsko prvenstvo 1962. ni na Europski kup nacija 1964. godine. Guérin je ipak uspio odvesti reprezentaciju na Svjetsko prvenstvo 1966., ali je ispadanje u grupi značilo i kraj Guérinova mandata na klupi Francuske. Dobio je otkaz odmah po završetku prvenstva. Zamijenili su ga José Arribas i Jean Snella, mada kao vršitelji dužnosti. Njih su dvojica izdržali tek četiri utakmice, kada ih je zamijenio bivši reprezentativac, Just Fontaine, koji je izdržao samo dvije. Fontainea je zamijenio Louis Dugauguez, koji je dobio otkaz zbog slabih rezultata tokom kvalifkacija za Svjetsko prvenstvo 1970. godine. Zamijenio ga je Georges Boulogne, koji nije uspio odvestu Francusku na prvenstvo. Boulogne je dobio otkaz nakon što se nije uspio kvalificirati na Svjetsko prvenstvo 1974., a zamijenio ga je Rumunj Ștefan Kovács, koji je tako postao prvi i jedini stranac na klupi Francuske. No, i Kovács se ubrzo pokazao kao razočarenje te je, nakon dva neuspjela kvalifikacijska ciklusa, dobio otkaz. Naslijedio ga je Michel Hidalgo.

Pod Hidalgom, Francuska je doživjela svoj procvat, mahom zbog kvalitetnih igrača poput braniča Mariusa Trésora i Maximea Bossisa, napadača Dominiquea Rocheteaua i, naravno, veznog igrača Michela Platinija, koji je zajedno sa Jeanom Tiganom, Alainom Giresseom i Luisom Fernándezom sačinjavao tzv. carré magique (fr. Čarobni kvadrat), koji je proganjao protivničke obrane počevši sa Svjetskim prvenstvom 1982., gdje je Francuska došla do polufinala, u kojem ih je nakon jedanaesteraca izbacila Zapadne Njemačke. Taj se polufinalni ogled danas smatra jednom od najljepših utakmica u historiji svjetskih prvenstava, no ostaje činjenica kako je okaljana kontroverzom.^[3] Dvije godine kasnije, Francuska je došla do svog prvog međunarodnog naslova, postavši prvak Europe na turniru kojemu su bili domaćini. Platini je s rekordnih devet golova bio najbolji strijelac turnira na kojemu je Francuska do naslova došla pobjedom od 2:0 nad Španjolskom. Golove u finalu postigli su Platini i Bruno Bellone. Nakon uspjeha na Euru, Hidalgo je otišao s mjesta izbornika, a zamijenio ga je bivši reprezentativac Henri Michel. Kasnije, tokom iste godine, Francuska osvaja zlato na Olimpijskim igrama 1984. godine u Los Angelesu, a sljedeće godine, pobijedivši Urugvaj 2:0, osvajaju i Trofej Artemio Franchi, koji se smatra ranom pretećom Kupa konfederacija. Golove su postigli Dominique Rocheteau i José Touré. U rasponu od samo godine dana, Francuska je imala tri od četiri velika međunarodna trofeja u svojim rukama. Na Svjetskom prvenstvu 1986., Francuska je bila prvi favorit za naslov, no, kao i četiri godine ranije, u polufinalu ih je zaustavila Zapadna Njemačka. Ipak, Francuska je nakon produžetaka s 4:2 porazila Belgiju i uzela treće mjesto, što im je u tom trenutku bio najveći uspjeh na FIFA Svjetskim prvenstvima.

Godine 1988., Francuski nogometni savez otvorio je Nogometni institut Clairefontaine, čijem je otvaranju prisustvovao i tadašnji predsjednik, François Mitterrand. Pet mjeseci nakon otvaranja instituta, Henri Michel je dobio otkaz, a zamijenio ga je Michel Platini, koji reprezentaciju nije uspio odvesti na Svjetsko prvenstvo 1990. godine. Platini je uspio odvesti reprezentaciju na Euro 1992. godine, ali je, unatoč prethodnom nizu od 19 utakmica bez poraza, reprezentacija eliminirana u grupnoj fazi. Tjedan dana nakon natjecanja, Platini je podnio ostavku, a zamijenio ga je Gérard Houllier. Pod Houllierom, Francuska je doživjela vjerojatno najveći debakl u svojoj historiji. Dva kola prije kraja kvalifikacija za Svjetsko prvenstvo 1994. godine, Francuska je imala praktički osiguran odlazak na prvenstvo. Ipak, u predzadnjem kolu doživjeli su iznenađujuć 3:2 poraz od Izraela. U zadnjem kolu su dočekali Bugarsku u Parizu, a za odlazak na prvenstvo im je trebao samo remi. Iako je golom Cantone Francuska povela, Bugari su do kraja uspjeli preokrenuti rezultat i tako izbaciti Francusku iz kvalifikacija. Subsekventna blamaža i nezadovoljstvo javnosti doveli su do Houllierovog otkaza te odlaska nekoliko igrača iz reprezentacije. Houlliera je na mjestu izbornika naslijedio njegov pomoćnik Aimé Jacquet.

Pod Jacquetovim vodstvom, Francuska je doživjela svoje trijumfalne godine. Generaciji veterana koji se nisu uspjeli plasirati na Svjetsko prvenstvo 1994. godine pridružila se skupina mladih igrača. Reprezentacija je počela izvanredno, došavši do polufinala Eura 1996., gdje su ispali od Češke nakon jedanaesteraca (6:5). Na Svjetskom prvenstvu 1998., održanom u Francuskoj, Jacquet je odveo Francusku do titule svjetskog prvaka, pobijedivši Brazil 3:0 pred prepunim Stade de Franceom. Nakon tog uspjeha, Jacquet je podnio ostavku na mjesto izbornika, a zamijenio ga je njegov pomoćnik Roger Lemerre, koji je Francuskoj donio drugi naslov prvaka Europe na Euru 2000. godine. Predvođena FIFA-inim igračem godine, Zinedineom Zidaneom, Francuska je pobijedila Italiju u finalu rezultatom 2:1. Zlatni gol u produžecima je postigao David Trezeguet. Ova pobjeda značila je da je Francuska postala prva reprezentacija, nakon Zapadne Njemačke 1974., koja je istovremeno bila svjetski i europski prvak te prva reprezentacija koja je kao aktualni prvak svijeta osvojila Euro. Nakon ovih uspjeha, Francuska se popela na prvo mjesto FIFA-ine ljestvice.

Ipak, Francuska nije uspjela održati nivo kvalitete kojega je imala u tom trenutku. Iako će 2001. godine osvojiti Kup konfederacija, Francuska će 2002. godine doživjeti šokantno ispadanje sa Svjetskog prvenstva u Japanu i Južnoj Koreji u skupini, bez ijednog postignutog gola. U jednom od najvećih šokova u historiji Svjetskih prvenstava, Francuska je na otvaranju skupine izgubila 1:0 od debitanata Senegala. Lemerre je nakon katastrofalnog rezultata dobio otkaz, a zamijenio ga je Jacques Santini. Iako je snažna reprezentacija dobro otvorila Euro 2004., ispadanje u četvrtfinalu od kasnijih prvaka, Grčke, smatrano je neuspjehom tako da je Santini nakon prvenstva podnio ostavku. Kao njegova zamjena doveden je Raymond Domenech. Nakon što se u početnoj fazi kvalifikacija za Svjetsko prvenstvo 2006. Francuska mučila sa svojim protivnicima, Domenech je uspio nagovoriti neke od veterana da se vrate u reprezentaciju i pomognu u kvalifikacijama. Upravo to se i dogodilo te je Francuska, nakon uvjerljive 4:0 pobjede nad Ciprom, uspjela izboriti nastup na prvenstvu. Na samom prvenstvu, Francuska je završila skupinu bez poraza te se probila sve do finala, izbacivši na tom putu Španjolsku, Brazil i Portugal. Francusku je u finalu čekala Italija. U utakmici čiji su produžeci okaljani kontroverzom, Italija je s 5:3 bila bolja nakon izvođenja jedanaesteraca i osvojila još jedan naslov svjetskog prvaka.

Francuska je kvalifikacije za Europsko prvenstvo 2008. godine započela prilično uvjerljivo te je izborila nastup na prvenstvu unatoč dva poraza od Škotske. Ipak, Francuska je na Euru ispala već u skupini, skupivši samo jedan bod u skupini smrti, u kojoj su bile još i Italija i Nizozemska. Kvalifikacije za Svjetsko prvenstvo 2010. odigrale su se za Francusku isto kao i one za prethodno svjetsko prvenstvo - Francuska je doživjela nekoliko katastrofalnih poraza i ostvarivala mehaničke pobjede bez pretjerano dobre igre. Drugo mjesto u kvalifikacijskoj skupini omogućilo im je odlazak u play-off gdje su igrali protiv Irske. Nakon pobjede od 1:0 u prvoj utakmici, Francuska je na skandalozan način izborila 1:1 u uzvratu i tako izborila nastup na prvenstvu.

Serija loših nastupa nastavila se i na samom prvenstvu, gdje je ispodprosječna Francuska ispala u već u grupnoj fazi, dok je negativni publicitet povezan uz nastup reprezentacije u Francuskoj doveo do teških reprekusija u Francuskoj. Napadač Nicolas Anelka je usred turnira izbačen iz reprezentacije nakon navodnog sukoba, u kojem su pale teške riječi, s izbornikom Domenechom tokom poluvremena utakmice s Meksikom.^[4][5] Izbacivanje Anelke dovelo je do novog sukoba među igračima, stožerom, ali i članovima saveza što je dovelo do toga da je reprezentacija odbila trenirati prije posljednje utakmice.^[6][7][8] Bojkot treninga potaknuo je i reakciju ministrice sporta, Roselyne Bachelot, koja je održala kratki govor igračima.^[9] Francuska je u posljednjoj utakmici izgubila od Južne Afrike 2:1 i tako ispala s turnira. Dan nakon ispadanja reprezentacije objavljeno je kako će predsjednik Nicolas Sarkozy održati sastanak s kapetanom Thierryjem Henryjem oko razloga raspada reprezentacije na prvenstvu; sastanak je zatražio sam Henry.^[10] Skandal kojega je izazvao nastup na prvenstvo doveo je i do ostavke predsjednika saveza Jean-Pierrea Escalettesa.

Domenecha, kojemu je ugovor ionako istekao, zamijenio je bivši reprezentativac, Laurent Blanc. Dana 23. srpnja 2010., na Blancov zahtjev, savez je suspendirao svih 23 igrača koji su sudjelovali na Svjetskom prvenstvu 2010. za prijateljsku utakmicu protiv Norveške.^[11] Dana 6. kolovoza, petorica igrača za koje je savez zaključio da su imali veliku ulogu u razvoju situacije u Južnoj Africi su kažnjeni od strane saveza.^[12][13] Blancova Francuska doživjela je rekonstrukciju, zadržavši tek nekoliko igrača koji su sudjelovali i na prethodnom svjetskom prvenstvu. Sa samo jednim porazom, Francuska je izborila nastup na Europskom prvenstvu 2012. godine gdje uspijevaju proći skupinu, ali ispadaju od Španjolske u četvrtfinalu. Iako definitivno stabilnija i uigranija, Blancova je reprezentacija pokazala prilično mlaku i bezopasnu igru koja nije mogla parirati snažnijim protivnicima. Dio problema i dalje su bili sukobi među igračima, iako u manjoj mjeri nego ranije, što je dovelo do toga da Blanc nije htio produžiti ugovor tako da je nakon turnira prestao biti izbornik.^[14]

Kao njegova zamjena doveden je bivši reprezentativni kapetan, Didier Deschamps. Deschamps je u snažnoj kvalifikacijskoj skupini osvojio drugo mjesto, iza Španjolske, te je izborio play-off protiv Ukrajine. Nakon poraza od 2:0 u Kijevu, Francuska je s uvjerljivih 3:0 u uzvratu izborila nastup na Svjetskom prvenstvu 2014. godine. Deschamps je iz momčadi izbacio Samira Nasrija,^[15] što je bio potez koji je postavio brojna pitanja, ali se pokazao važnim za momčadski duh kojega je Francuska ponovo imala. Deschamps je uspio obnoviti kult reprezentacije te popraviti probleme s igračima s kojima se reprezentacija borila posljednje četiri godine, zbog čega je dobio niz pohvala za svoj rad.^[16] Na prvenstvu, Francuska je pokazala kvalitetnu igru te je uspjela doći do četvrtfinala, gdje ih je s 1:0, u tijesnoj utakmici, izbacila Njemačka. Paul Pogba je na prvenstvu proglašen za najboljeg mladog igrača.

Na Euru 2016. godine, kojemu su bili domaćini i glavni favoriti, reprezentativci Francuske su došli do finala, gdje su nakon produžetakla poraženi od Portugala 1:0; bio je to prvi međunarodni naslov za portugalsku reprezentaciju. Antoine Griezmann je bio najbolji igrač i strijelac tog turnira, dok je Dimitri Payet uz njega uvršten u idealnu momčad turnira. Reprezentacija je izborila i nastup na Svjetskom prvenstvu 2018. godine, gdje su došli kao jedni od favorita. Nakon uvodnih pobjeda protiv Australije i Perua, Francuska je osigurala plasman u osminu finala, tako da je u posljednjem kolu protiv Danske igrala (0:0) igrala u nešto promijenjenom sastavu. U osmini finala, Francuska je pobijedila Argentinu 4:3, a u četvrtfinalu je s 2:0 izbacila još jednu južnoameričku reprezentaciju, Urugvaj.

U polufinalu ih je čekala snažna Belgija, koju su Francuzi pobijedili s minimalnih 1:0, golom Samuela Umtitija s početka drugog poluvremena. Francuska je tako izborila svoje drugo uzastopno finale, gdje ih je ovoga puta čekala Hrvatska, senzacija turnira. U reprizi polufinala iz 1998. godine, Francuska je uvjerljivo pobijedila s 4:2, osvojivši tako svoj drugi naslov svjetskog prvaka, dvadeset godina nakon prvoga. Francuska je tako opravdala status favorita i odnijela pobjedu s najvećim rezultatom u finalu nakon 1970. godine. Antoine Griezmann je dobio Brončanu loptu i Srebrnu kopačku, dok je nagradu za najboljeg mladića drugi turnir za redom odnio francuski reprezentativac, ovoga puta devetnaestogodišnji Kylian Mbappé, koji je ujedno postao i drugi tinejdžer, nakon Peléa 1958. godine, koji je postigao gol u finalu Svjetskog prvenstva; Mbappé je postigao ukupno četiri gola na ovom prvenstvu. Francuska je svjetsku titulu osvojila sa šest pobjeda iz sedam utakmica te jednim remijem.

Tokom rane historije francuske reprezentacije, nacionalni stadion se mijenjao između stadiona Parc des Princes u Parizu i stadiona Stade Olympique Yves-du-Manoir u Colombesu. Francuska je dio domaćih utakmica odigrala i na stadionima Stade Pershing, Stade de Paris i Stade Buffalo, ali njihov je broj zanemariv. Kako su godine prolazile, Francuska je domaće utakmice počela igrati i na stadionima izvan Pariza, poput stadiona Stade Marcel Saupin u Nantesu, Stade Vélodrome u Marseilleu, Stade de Gerland u Lyonu i Stade de la Meinau u Strasbourgu.

Nakon što je 1972. godine renoviran Parc des Princes, čime je postao najveći stadion u zemlji, reprezentacija se trajno preselila u Pariz. Drugi gradovi bi i dalje dobivali neke utakmice, ali to bi bile isključivo prijateljske utakmice i manje važne kvalifikacijske utakmice za međunarodna natjecanja. Francuska je samo dva puta odigrala domaće utakmice u nekom od prekomorskih teritorija - 2005. godine protiv Kostarike u Fort-de-Franceu na Martiniqueu te 2010. godine protiv Kine u Saint-Denisu na Réunionu. Obje utakmice bile su prijateljske.

Godine 1998., Stade de France u Saint-Denisu je inaugiriran kao novi nacionalni stadion neposredno pred Svjetsko prvenstvo 1998. godine. Ukupni kapacitet stadiona iznosio je 81,338 mjesta. Prva utakmica odigrana na stadionu bila je prijateljska utakmica protiv Španjolske odigrana 28. siječnja 1998. godine. Francuska je pobijedila s 1:0, a jedini gol postigao je Zinedine Zidane. Od tog dana, Francuska je ovaj stadion koristila za gotovo sve važne domaće utakmice.

Prije utakmica, domaćih ili gostujućih, reprezentacija pripreme odrađuje u akademiji Clairefontaine u mjestu Clairefontaine-en-Yvelines. Clairefontaine je nogometni centar francuske reprezentacije i jedna od dvanaest elitnih akademija u zemlji. Centar je 1976. inaugirirao bivši predsjednik saveza Fernand Sastre, a službeno je otvoren 1988. godine.

Medijska popraćenost

Reprezentacija trenutno ima ugovor o emitiranju s Grupom TF1, u čijem je vlasništvu glavni nacionalni program, TF1. Aktualni ugovor isticao je nakon Svjetskog prvenstva 2010. godine. Dana 18. prosinca 2009., Savezno vijeće Francuskog nogometnog saveza odlučilo je produljiti svoj ekskluzivni ugovor s TF1. Novi ugovor dao je programu ekskluzivno pravo prijenosa reprezentativnih utakmica, kako službenih tako i prijateljskih, kroz četverogodišnje razdoblje, zaključno s lipnjem 2014. godine. TF1 je dobio i proširena prava, specifično - ona vezana za Internet, kao i objavljivanje materijala o reprezentaciji u svojoj tjednoj emisiji Téléfoot.^[17] Zarada saveza po sezoni iznosi €45,000,000, što je €10,000,000 manje u odnosu na prethodni ugovor iz 2006. godine.^[18]

Dresovi

Francuska reprezentacija u dizajnu svojih dresova koristi tri boje - plavu, bijelu i crvenu. Trobojni sustav dresova izveden je iz nacionalne trobojnice, znane kao drapeau tricolore. Francuske je ove tri boje koristila još od svoje prve međunarodne utakmice, protiv Belgije, 1904. godine. Od samih početaka, Francuska na domaćim utakmica uglavnom ima plave majice, bijele hlače i crvene čarape, dok u gostima koristi ili potpuno bijelu kombinaciju ili crvene majice, plave hlače i plave čarape. Između 1909. i 1914. godine, Francuska je imala bijele majice s plavim prugama, bijele hlače i crvene čarape. Tokom utakmice s Mađarskom u Mar del Plati tokom Svjetskog prvenstva 1978., obje su momčadi na Estadio José María Minella stigle u bijelim dresovima pa je Francuska morala posuditi zeleno-bijele dresove kluba Club Atlético Kimberley.^[19]

Od 1966. do 1971., francuske dresove dizajnirala je i izrađivala kompanija Le Coq Sportif. Godine 1972., savez je postigao ugovor s njemačkom kompanijom Adidas, s kojom je imao plodnu 38-gododišnju suradnju.^[20] Dana 22. veljače 2008., Francuski nogometni savez objavio je kako raskida suradnju s Adidasom te da će od 1. siječnja 2011. dresove proizvoditi Nike. Izvorni sedmogodišnji ugovor iznosio je ukupno €320,000,000 čime je francuski dres postao najskuplji u historiji nogometa.^[21][22] Prvo natjecanje s Nikeovim dresovia Francuska je igrala 2012. godine, Euro u Poljskoj i Ukrajini.^[23]

Period	Izrađivač
1966–1971	Le Coq Sportif
1972–2010	Adidas
2011–barem do 2018	Nike

Historija dresova

SP 1958.	SP 1962.	SP 1966./1970.	1972.	SP 1978.	SP 1978. (*)	SP 1982.
Euro 1984.	SP 1986.	1990. - 1991.	Euro 1992.	Euro 1992. (gost)	1994.	Euro 1996.
Euro 1996. (gost)	SP 1998.	SP 1998. (gost)	Euro 2000.	Euro 2000. (gost)	SP 2002.	SP 2006.
SP 2006. (gost)	Euro 2008.	2008. – 2009.	SP 2010.	Euro 2012.	2013 (gosti)	SP 2014.

Bilješke:
^(*) Ovaj dres korišten je tokom prve utakmice protiv Mađarske odigrane u mjestu Mar del Plata, jer je Francuska na utakmicu stigla samo s bijelim gostujućim dresovima (istu boju donijela je i Mađarska). Problem je konačno razriješio lokalni klub Kimberley, koji je Francuskoj posudio svoj zeleno-bijeli dres za tu utakmicu.^[24][25]

Nadimci

Mediji i navijači francusku reprezentaciju uglavnom nazivaju Les Bleus, što je nadimak koje, zbog plave boje na dresovima, ima svaka nacionalna reprezentacija Francuske. Neki često korišteni nadimci su i Les Tricolores ili L'Equipe Tricolore, koji su nastali zbog korištenja nacionalne trobojnice na dresovima. Tokom 80-ih godina, Francuska je bila poznata pod nadimkom Brésiliens de l'Europe, mahom zbog uspjeha tzv. carré magiquea kojega je predvodio Michel Platini. Predvođena izbornikom Hidalgom, Francuska je pokazala inspirativnu, elegantnu, vještu i tehnički naprednu ofenzivnu igru koja je podsjećala na onu južnoameričke reprezentacije.^[26]

Trenerski kadar

Od 12. kolovoza 2012.^[27]

Igrači

Napomena: Nastupi i golovi su aktualni zaključno s 13. srpnjem 2018.

Sastav reprezentacije za FIFA Svjetsko prvenstvo 2018.:

Br. Poz. Igrač Datum/Godine Utakmica Golova Klub 1 GK Hugo Lloris (c) 26. 12. 1986. (1986-12-26) (dob: 37) 103 0 Tottenham Hotspur 16 GK Steve Mandanda 28. 3. 1985. (1985-03-28) (dob: 39) 28 0 Marseille 23 GK Alphonse Areola 27. 2. 1993. (1993-02-27) (dob: 31) 0 0 Paris Saint-Germain 2 DF Benjamin Pavard 28. 3. 1996. (1996-03-28) (dob: 28) 11 1 VfB Stuttgart 3 DF Presnel Kimpembe 13. 8. 1995. (1995-08-13) (dob: 28) 3 0 Paris Saint-Germain 4 DF Raphaël Varane 25. 4. 1993. (1993-04-25) (dob: 31) 48 3 Real Madrid 5 DF Samuel Umtiti 14. 11. 1993. (1993-11-14) (dob: 30) 24 3 Barcelona 17 DF Adil Rami 27. 12. 1985. (1985-12-27) (dob: 38) 35 1 Marseille 19 DF Djibril Sidibé 29. 7. 1992. (1992-07-29) (dob: 31) 18 1 Monaco 21 DF Lucas Hernández 14. 2. 1996. (1996-02-14) (dob: 28) 11 0 Atlético Madrid 22 DF Benjamin Mendy 17. 7. 1994. (1994-07-17) (dob: 29) 8 0 Manchester City 6 MF Paul Pogba 15. 3. 1993. (1993-03-15) (dob: 31) 59 9 Manchester United 8 MF Thomas Lemar 12. 11. 1995. (1995-11-12) (dob: 28) 13 3 Atlético Madrid 12 MF Corentin Tolisso 3. 8. 1994. (1994-08-03) (dob: 29) 13 0 Bayern München 13 MF N'Golo Kanté 29. 3. 1991. (1991-03-29) (dob: 33) 30 1 Chelsea 14 MF Blaise Matuidi 9. 4. 1987. (1987-04-09) (dob: 37) 71 9 Juventus 15 MF Steven Nzonzi 15. 12. 1988. (1988-12-15) (dob: 35) 8 0 Sevilla 18 MF Nabil Fekir 18. 7. 1993. (1993-07-18) (dob: 30) 17 2 Lyon 7 FW Antoine Griezmann 21. 3. 1991. (1991-03-21) (dob: 33) 60 23 Atlético Madrid 9 FW Olivier Giroud 30. 9. 1986. (1986-09-30) (dob: 37) 80 31 Chelsea 10 FW Kylian Mbappé 20. 12. 1998. (1998-12-20) (dob: 25) 21 7 Paris Saint-Germain 11 FW Ousmane Dembélé 15. 5. 1997. (1997-05-15) (dob: 26) 16 2 Barcelona 20 FW Florian Thauvin 26. 1. 1993. (1993-01-26) (dob: 31) 5 0 Marseille

Nedavno pozvani

Sljedeći igrači su dobili poziv za reprezetnaciju u posljednjih 12 mjeseci (stanje zaključno s 13. srpnja 2018.):

Br. Poz. Igrač Datum/Godine Utakmica Golova Klub GK Benoît Costil 3. 7. 1987. (1987-07-03) (dob: 36) 1 0 Bordeaux DF Mamadou Sakho 13. 7. 1990. (1990-07-13) (dob: 33) 28 2 Crystal Palace DF Mathieu Debuchy 28. 7. 1985. (1985-07-28) (dob: 38) 27 2 Saint-Étienne DF Lucas Digne 20. 7. 1993. (1993-07-20) (dob: 30) 21 0 Barcelona DF Kurt Zouma 27. 10. 1994. (1994-10-27) (dob: 29) 2 0 Chelsea DF Laurent Koscielny 10. 9. 1985. (1985-09-10) (dob: 38) 51 1 Arsenal DF Christophe Jallet 31. 10. 1983. (1983-10-31) (dob: 40) 16 1 Nice DF Layvin Kurzawa 4. 9. 1992. (1992-09-04) (dob: 31) 11 1 Paris Saint-Germain DF Jordan Amavi 9. 3. 1994. (1994-03-09) (dob: 30) 0 0 Marseille MF Moussa Sissoko 16. 8. 1989. (1989-08-16) (dob: 34) 53 2 Tottenham Hotspur MF Kingsley Coman 13. 6. 1996. (1996-06-13) (dob: 27) 15 1 Bayern München MF Adrien Rabiot 3. 4. 1995. (1995-04-03) (dob: 29) 6 0 Paris Saint-Germain FW Anthony Martial 5. 12. 1995. (1995-12-05) (dob: 28) 18 1 Manchester United F.C. FW Alexandre Lacazette 28. 5. 1991. (1991-05-28) (dob: 32) 16 3 Arsenal FW Wissam Ben Yedder 12. 8. 1990. (1990-08-12) (dob: 33) 1 0 Sevilla MF Dimitri Payet 29. 3. 1987. (1987-03-29) (dob: 37) 37 8 Marseille

Bilješke

^INJ Odustao zbog ozljede
^RET Oprostio se od reprezentativnog nogometa

FIFA Svjetsko prvenstvo

Francuska je bila jedna od četiri europske zemlje koje su sudjelovale na prvom Svjetskom prvenstvu 1930. godine te je ukupno sudjelovala na 14 prvenstava, što je peti najbolji rezultat u historiji. Francuska je jedna od osam reprezentacija koje su osvojile naslov prvaka svijeta, a taj je podvig ostvaren 1998. i 2018. godine. Finale prvenstva igrali su i 2006., ali su izgubili od Italije. Njihov najgori rezultat na prvenstvima je ispadanje u grupama 2002. i 2010. godine.

FIFA Svjetsko prvenstvo										Kvalifikacije
Godina	Faza	Plasman	Uta.	P	R*	I	G+	G-		Uta.	P	R*	I	G+	G-
1930	Grupna faza	7.	3	1	0	2	4	3		Kvalificirani temeljem pozivnice
1934	1. krug	9.	1	0	0	1	2	3		1	1	0	0	6	1
1938	Četvrtfinale	6.	2	1	0	1	4	4		Kvalificirani kao domaćini
1950	Odustali									3	0	2	1	4	5
1954	Grupna faza	11.	2	1	0	1	3	3		4	4	0	0	20	4
1958	Treće mjesto	3.	6	4	0	2	23	15		4	3	1	0	19	4
1962	Nisu se kvalificirali									5	3	0	2	10	4
1966	Grupna faza	13.	3	0	1	2	2	5		6	5	0	1	9	2
1970	Nisu se kvalificirali									4	2	0	2	6	4
1974										4	1	1	2	3	5
1978	Grupna faza	12.	3	1	0	2	5	5		4	2	1	1	7	4
1982	Četvrto mjesto	4.	7	3	2	2	16	12		8	5	0	3	20	8
1986	Treće mjesto	3.	7	4	2	1	12	6		8	5	1	2	15	4
1990	Nisu se kvalificirali									8	3	3	2	10	7
1994										10	6	1	3	17	10
1998	Prvaci	1.	7	6	1	0	15	2		Kvalificirani kao domaćini
2002	Grupna faza	28.	3	0	1	2	0	3		Kvalificirani kao branitelji naslova
2006	Drugoplasirani	2.	7	4	3	0	9	3		10	5	5	0	14	2
2010	Grupna faza	29.	3	0	1	2	1	4		12	7	4	1	20	10
2014	Četvrtfinale	7.	5	3	1	1	10	3		10	6	2	2	18	8
2018	Prvaci	1.	7	6	1	0	14	6		10	7	2	1	18	6
2022	TBD									0	0	0	0	0	0
2026	TBD									0	0	0	0	0	0
Ukupno	2 naslova	15/23	66	34	13	19	120	77		101	58	21	22	198	82

UEFA Euro

S dva naslova prvaka, osvojena 1984. i 2000. godine, Francuska je treća najuspješnija reprezentacija u povijesti UEFA Eura. Ispred nje su samo Španjolska i Njemačka, koje imaju po tri naslova svaka. Francuska je bila domaćin prvog UEFA Eura 1960. godine, a ukupno je nastupila na sedam natjecanja, što je četvrti najbolji rezultat u historiji. Najlošije rezultate ostvarila je ispadanjem u prvom krugu 1992. i 2008. godine.

UEFA Euro										Kvalifikacije
Godina	Faza	Plasman	Uta.	P	R*	I	G+	G-		Uta.	P	R*	I	G+	G-
1960	Četvrto mjesto	4.	2	0	0	2	4	7		4	3	1	0	17	6
1964	Nisu se kvalificirali									6	2	1	3	11	10
1968										8	4	2	2	16	12
1972										6	3	1	2	10	8
1976										6	1	3	2	7	6
1980										8	4	1	1	13	7
1984	Prvaci	1.	5	5	0	0	14	4		Kvalificirani kao domaćini
1988	Nisu se kvalificirali									8	1	4	3	4	7
1992	Grupna faza	6.	3	0	2	1	2	3		8	8	0	0	20	6
1996	Polufinale	4.	5	2	3	0	5	2		10	5	5	0	22	2
2000	Prvaci	1.	6	5	0	1	13	7		10	6	3	1	17	10
2004	Četvrtfinale	6.	4	2	1	1	7	5		8	8	0	0	29	2
2008	Grupna faza	15.	3	0	1	2	1	6		12	8	2	2	25	5
2012	Četvrtfinale	8.	4	1	1	2	3	5		10	6	3	1	15	4
2016	Drugoplasirani	2.	7	5	1	1	13	6		Kvalificirani kao domaćini
2020	TBD									0	0	0	0	0	0
Ukupno	2 naslova	8/16	39	20	9	10	62	45		102	59	26	17	206	85

FIFA Kup konfederacija

Francuska je sudjelovala na ukupno dva Kupa konfederacija te je u oba navrata osvojila natjecanje. Prvi put su prvaci postali 2001. godine, kada su na turniru nastupili kao aktualni svjetski prvaci. Sljedeći nastup imaju već 2003., kao domaćini i aktualni europski prvaci. Francuska je s dva naslova druga najuspješnija zemlja u historiji natjecanja, iza Brazila, koji ima četiri naslova.

FIFA Kup konfederacija
Godina	Faza	Plasman	Uta.	P	R*	I	G+	G-
1992	Nisu se kvalificirali
1995
1997
1999	Nisu sudjelovali[28]
2001	Prvaci	1.	5	4	0	1	12	2
2003	Prvaci	1.	5	5	0	0	12	3
2005	Nisu se kvalificirali
2009
2013
2017
2021	Kvalificirani		—	—	—	—	—	—
Ukupno	2 naslova	3/11	10	9	0	1	24	5

*Među remije su uračunate utakmice odlučene nakon izvoođenja jedanaesteraca.

**Zlatna pozadina znači da je reprezentacija osvojila turnir. Crvena boja okvira znači da je zemlja bila domaćin prvenstva.

Ostali turniri

Godina	Faza	Plasman	Uta.	P	R*	I	G+	G-
Trofej Évence Coppée 1904	Ko-prvaci	1.	1	0	1	0	3	3
Kup brazilske nezavisnosti 1972	Grupna faza	8.	4	3	1	0	10	2
Trofej Artemio Franchi 1985	Pobjednici	—	1	1	0	0	2	0
Tournoi de France 1988	Pobjednici	1.	2	2	0	0	4	2
Kuvajtski turnir 1990	Pobjednici	1.	2	2	0	0	4	0
Kirin kup 1994	Pobjednici	1.	2	2	0	0	5	1
Tournoi de France 1997	Grupna faza	3.	3	0	2	1	3	4
Trofej Hassana II. 1998	Prvaci	1.	2	1	1	0	3	2
Trofej Hassana II. 2000	Prvaci	1.	2	1	1	0	7	3
Challenge Cup Nelsona Mandele 2000	Ko-prvaci	—	1	0	1	0	0	0
Ukupno		8 naslova	20	12	7	1	41	17

*Među remije su uračunate utakmice odlučene nakon izvoođenja jedanaesteraca.

**Zlatna pozadina znači da je reprezentacija osvojila turnir. Crvena boja okvira znači da je zemlja bila domaćin prvenstva.

Igrači s najviše nastupa

Ažurirano: 15. srpnja 2018.
Izvor: FFF

Najbolji strijelci

Ažurirano: 15. srpnja 2018.
Izvor: FFF

Kapetani

Gledajući historiju francuske reprezentacije od prve međunarodne utakmice 1904. godine pa do danas, preko 800 igrača je skupilo barem jedan nastup na reprezentativnom nivou. Od tog broja, nešto više od 100 njih je nosilo kapetansku traku. Sljedeća tablica donosi pregled igrača koji su bili kapetani reprezentacije, s tim da su uvršteni samo igrači koji su službeno imali taj status.

Prvi službeni izbornik francuske fudbalske ili nogometne reprezentacije imenovan je 25. travnja 1964. godine; bio je to Henri Guérin. Do 1964., izborničku dužnost obavljao je Izbornički komitet, koji je imenovao igrače i trenere koji bi nastupali, odnosno vodili pripreme za pojedine funkcije. Iako je tako izabrani kadar imao određenu autonomiju, na koncu je sve ovisilo o Izborničkom komitetu. Iako je od 1919. godine komitet bio peteročlano tijelo, neslužbeno se predsjednici tijela smatraju izbornicima za trajanja njihova mandata.

Povijest i statistike izbornika su sljedeće:

Neslužbeni izbornici
Izbornik	Karijera	Uta.	Pob.	Rem.	Por.	% pob.	Natjecanja
Sid Kimpton1	1934-1936
Gaston Barreau1	1919–1945	124	39	13	72	31.5	Olimpijada 1920 – 4. mjesto Olimpijada 1924 – četvrtfinale Olimpijada 1928 – prvi krug Svjetsko prvenstvo 1930 – grupna faza Svjetsko prvenstvo 1934 – prvi krug Svjetsko prvenstvo 1938 – četvrtfinale
Gabriel Hanot2	1945–1949	21	10	2	9	47.6	Olimpijada 1948 – četvrtfinale
Paul Baron i Pierre Pibarot	1949–1953	30	13	7	10	43.3	Olimpijada 1952 – preliminarni krug
Pierre Pibarot	1953–1954	4	1	1	2	25.0
Jules Bigot i Albert Batteux	1954–1956	11	5	3	3	45.5	Svjetsko prvenstvo 1954 – grupna faza
Albert Batteux3	1956–1960	36	18	9	9	50.0	Svjetsko prvenstvo 1958 – 3. mjesto UEFA Euro 1960 – 4. mjesto
Albert Batteux i Henri Guérin	1960–1964	22	4	6	12	18.2
Službeni izbornici
Izbornik	Karijera	Uta.	Pob.	Rem.	Por.	% pob.	Natjecanja
Henri Guérin	1964–1966	15	5	4	6	33.3	Svjetsko prvenstvo 1966 – grupna faza
José Arribas i Jean Snella	1966	4	2	0	2	50.0
Just Fontaine	1967	2	0	0	2	0.0
Louis Dugauguez	1967–1968	9	2	3	4	22.2
Georges Boulogne	1969–1973	31	15	5	11	48.4
Ștefan Kovács	1973–1975	15	6	4	5	40.0
Michel Hidalgo	1976–1984	75	41	16	18	54.7	Svjetsko prvenstvo 1978 – grupna faza Svjetsko prvenstvo 1982 – 4. mjesto UEFA Euro 1984 – Prvaci
Henri Michel	1984–1988	36	16	12	8	44.4	Svjetsko prvenstvo 1986 – 3. mjesto
Michel Platini	1988–1992	29	16	8	5	55.2	UEFA Euro 1992 – grupna faza
Gérard Houllier	1992–1993	12	7	1	4	58.3
Aimé Jacquet	1994–1998	53	34	16	3	64.2	UEFA Euro 1996 – polufinale Svjetsko prvenstvo 1998 – Prvaci
Roger Lemerre	1998–2002	53	34	11	8	64.2	UEFA Euro 2000 – Prvaci Kup konfederacija 2001 – Prvaci Svjetsko prvenstvo 2002 – grupna faza
Jacques Santini	2002–2004	28	22	4	2	78.6	Kup konfederacija 2003 – Prvaci UEFA Euro 2004 – četvrtfinale
Raymond Domenech	2004–2010	79	41	24	14	51.9	Svjetsko prvenstvo 2006 – 2. mjesto UEFA Euro 2008 – grupna faza Svjetsko prvenstvo 2010 – grupna faza
Laurent Blanc	2010–2012	27	16	7	4	59.3	UEFA Euro 2012 – četvrtfinale
Didier Deschamps	2012–0000	66	41	11	14	62.1	Svjetsko prvenstvo 2014 - četvrtfinale UEFA Euro 2016 - 2. mjesto Svjetsko prvenstvo 2018 - Prvaci

Izbornici u italiku bili su vršitelji dužnosti.

¹Izbornik kao predsjednik Izborničkog komiteta. Momčad su ponekad vodili fizioterapeuti i pomoćnici. Thomas Griffiths je vodio momčad 1924. godine, dok je Englez Peter Farmer vodio momčad na Olimpijadi 1928. Njegov sunarodnjak Sid Kimpton vodio je momčad tokom 1934 i 1935–36.
²Izbornik kao predsjednik Izborničkog komiteta. Momčad su trenirali fizioterapeuti Bacquet, Helenio Herrera i Paul Baron.
³Batteux je vodio neslužbenu momčad sastavljenu od mladih igrača, u Francuskoj znanu kao Espoirs, do 8:0 pobjede nad Luksemburgom 1953. godine. Radilo se o kvalifikacijskoj utakmici za Svjetsko prvenstvo 1954. godine. Pobjeda je navedena u sklopu njegova izborničkog mandata 1956–1960.

Fudbalska reprezentacija Francuske na Wikimedijinoj ostavi

• Službena stranica (fr)